Uz njegovo ime obično se navodi i pobliža odrednica stariji jer je viđenijim bosanskim franjevcima pripadao i njegov imenjak i prezimenjak fra Marijan Jakovljević mlađi, koji je djelovao jedno stoljeće poslije, a bio je rodom iz istog kraja. Rođen je naime 1880. u Priječanima (kod Banje Luke), a umro u Banjoj Luci 1943. godine. Bio je profesor biblike i plodan publicist, a obnašao je i ugledne službe gvardijana, definitora, urednika (Glasnika sv. Ante) te provincijala Bosne Srebrene (od 1937. do 1939. godine) i generalnog vizitatora provincije Presvetog Otkupitelja u Dalmaciji.
Fra Marijan Jakovljević (stariji) rano je ostao bez oca, pa mu se majka s obitelji preselila iz Banje Luke u rodni Varcar. Nešto kasnije ga je ujak fra Mato Ivekić uzeo k sebi u Jajce i tu se uputio u osnove pismenosti. Nakon toga došao je u fojnički samostan, gdje ostaje do 1796. godine kad započinje novicijat u Kraljevoj Sutjesci. Studij filozofije i retorike završio je u Zagrebu, a teologije u više gradova Italije (u Barleti, Asizu, Ankoni i Napulju). Nakon povratka u Bosnu najprije kratko boravi u Fojnici, a zatim je na službi kapelana u Tuzli, Lipnici i Gučoj Gori. Godine 1810. vraća se u Fojnicu gdje preuzima brigu o izobrazbi franjevačkih kandidata. Dvije godine poslije preuzima i službu magistra novaka.
Godinama je ujedno vodio pisarnicu biskupa fra Augustina Miletića, a zatim bio i njegov tajnik (od 1813. do 1825.). U tom je svojstvu godine 1824. nosio je u Rim izvješće biskupa Miletića o stanju katolika u bosanskom vikarijatu. Nakon boravka u Rimu bilo mu je ponuđeno da preuzme službu apostolskoga namjesnika u Filipolju, ali je to, na čuđenje subraće, otklonio. Odbio je također i ponuđenu službu vizitatora u Bugarskoj. Nakon 1825. godine djelovao je kao župnik u Kupresu i Gornjem Uskoplju, a onda se opet (1836. godine) vratio u Fojnicu i tu ostao do smrti. Kao župnik u Uskoplju imao je 1834. godine vrlo velikih nevolja zbog potvore da su skopaljski katolici ubili sina kadije Hadži-Hasana Prozoraka.
Zasluge u Bosni Srebrenoj
Osim spomenutoga bio je Jakovljević i član delegacije koja je 1840. godine branila prava Provincije u vrijeme djelovanje kontroverznoga biskupa fra Rafe Barišića, u vezi s kojim su nastupili vrlo mučni dani za Provinciju poznati pod imenom Barišićeva afera. Zabilježeno je napokon da se fra Marijan osim redovničkih i svećeničkih zaduženja rado bavio i manualnim radom: tesarstvom, uvezivanjem knjiga i gajenjem voća te da je bio čovjek šutnje i molitve.
Najveće zasluge fra Marijana Jakovljevića bile su vezane za podizanje razine školstva u Bosni Srebrenoj. Primjenom tada suvremenih metoda uspijeva i svoje učenike brzo i uspješno naučiti ponajprije latinski jezik, ali je s uspjehom predavao i brojne druge predmete. Za svoje učenike napisao je više priručnika i drugih metodičkih pomagala i iz teologije (dogmatske, moralne i pastoralne), i iz kanonskoga prava, i iz krasopisa, i iz pjesništva te iz govorništva i logike. Dosta je i prevodio, npr. djela Bogoljubna redovnička duhovna zabava i Bogoljubna promišljanja fra Gaspara de Monte Santo te Trideset i jedno bogoljubno promišljanje Bartola de Monte. Sva su ta djela ostala u rukopisu i čuvaju se u fojničkom samostanu. Među njima je i rukopis jedne preradbe latinske gramatike o kojemu je 2001. godine opširno pisao fra Serafin Hrkać u zborniku Hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini pod naslovom Latinska gramatika – Fojnički rukopis (u Fojnici se čuva pod signaturom 45/III – Rukopisna zbirka).
Tom se rukopisu ne zna ni pravi naslov ni autor, pa ga je fra Serafin pripisao fra Stjepanu Marijanoviću, inače autoru dvaju objavljenih priručnika za učenje latinskoga jezika: Institutiones grammaticae latinae idiomate illirico (Split, 1822) i Syntaxis linguae latinae (Venecija, 1823). Kasnije je međutim pomnjivijom analizom (I. Pranjkovića 2004. godine), posebno usmjerenom na slovopis, na definicije pojedinih gramatičkih pojmova i na uspoređivanje fojničkoga rukopisa sa spomenutim Marijanovićevim priručnicima, utvrđeno da autor nikako ne može biti Marijanović, te da bi ga vjerojatno trebalo pripisati upravo fra Marijanu Jakovljeviću. Taj rukopis sadrži uspjelu i zanimljivu preradbu latinske gramatike mađarskoga isusovca Józsepha Grygelya. Gramatika je podijeljena u osam dijelova prema tzv. dijelovima govorenja, tj. prema vrstama riječi: Nomen – Ime, Pronomen – Zaime (tj. zamjenica), Verbum, illiti Rič (tj. glagol), Participium, illiti Dionstvo (tj. particip), Praepositio, illiti Pristavak (tj. prijedlog), Adverbium, illiti Priričak (tj. prilog), Interjectio, illiti Megiumetak (tj. uzvik) te Conjunctio, illiti Sastavak (tj. veznik). Preostali dio rukopisa sadrži uglavnom sintaktička pravila i praktične upute za porabu pojedinih vrsta riječi.
U rukopisu su bile ostale i brojne fra Marijanove propovijedi, ali su one objavljene desetak godina poslije njegove smrti. Za tisak ih je priredio slavni đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, a objavljene su u tri sveska (na više od 850 stranica), i to u Zagrebu 1862. (prva dva sveska) i 1863. godine (treći svezak) pod naslovom Hrvatske pučke propoviedi, tumačeće svetu istinu bogoljubnih naukah i molitavah.
O ljubavi prema bližnjima
Kad je riječ o jeziku i pravopisu Jakovljevićevih propovijedi, treba reći da su najvećim dijelom pisane ijekavski, s tim da se dugi refleksi jata pišu ili kao ie, npr. propovied, ili kao ije, npr. izpovijed, ali i s nešto karakterističnih ikavizama, npr. priporučiti, pribivalište, da u množini posve prevladavaju oblici stare deklinacije, npr. govori svojim učenikom, u kavgah stoje, sa svim dobročinstvi, malo je pravih učenikah, u dušah naših i sl., a da je pravopis pretežito morfonološki (tzv. „korijenski“), npr. izkazati, mužki, uztezati, odkud, otče, izpoviedam i sl.
Spomenute, ali i druge jezične i pravopisne osobitosti uglavnom će biti uočljive i iz ovoga ulomka prvoga dijela Jakovljevićevih Hrvatskih pučkih propovijedi pod naslovom Razgovor XI. i podnaslovom O ljubavi prama iskrnjim (tj. prema bližnjima):
Ah krstjani bez ljubavi! Čujte i protrnite, ne govorim ja, nego govori Bog po ustih sv. Ivana: Oni koji ne imaju prama svim bratinske ljubavi nasljednici su i sinovi vraga paklenoga. Po ljubavi, veli sv. apoštol, razaznaju se sinovi Božji i vražji. Koji ljubav bratinsku izkazuju prama svim, oni su sinovi Božji; Bog bo sve dobre i zločeste ljubi i sa svim dobročinstvi nadariva: koji ljubavi ne imaju […] oni su sinovi luciferovi, koj je pun zlobe i mržnje na Boga i na svako stvorenje Božje. Ajme, dragi krstjani! hoćete li se odreći da niste sinovi Božji? Hoćete li nositi na čelu biljeg da ste sinovi vražji? Hoćete li biti sužnji luciferovi? Hoćete li s njime zajedno muke u paklu za uvijek podnositi? Ne, ne, draga braćo i sestre, toga ne! Ljubite se ljubavlju bratinskom među se, kakono ste i vi poljubljeni od Boga. Podnosite ljubavju pomanjkanja jedan drugoga, kakono Bog pomanjkanja svih nas podnosi. Ako se i dogodi da po nesreći tko koga uvrijedi, oprostite za ljubav Božju, kakono i Bog vam oprašta; ostavite mržnje, odbacite neprijateljstva. Spomenite se da ste svi bratja i sestrice jednoga otca i matere Adama i Eve, od jednoga Boga svi stvoreni; jednu priliku Božju u dušah naših svi nosimo, za jedno pribivalište rajsko svi smo određeni od Boga; za svekolike nas jednake je Isus muke podnosio i na križu umro. Uža su ovo (konopci) presnažna, koga imaju srca naša na bratinsku ljubav jednoga prama drugomu pritezati. Nek se ostave dakle zlobe, nenavisti, mržnje, neprijateljstva, uznemiravanja, svadnje, grižnje i uvrjede. Neka kraljuje među nami ljubav sveta, nje se snažno prihvatimo; pa ma šta nam učinio naš iskrnji, ne pretrgujmo s njime ljubavi, oprašćajmo mu za ljubav Božju. Koliko je iskrnji gorji prama nam, toliko mi budimo bolji, i prama njemu ljubezniviji.
