Hodočašće je oduvijek bilo važan događaj u životu svakog vjernika. Ono je slika ljudskog života. Podsjeća nas da je čovjek od rođenja do smrti putnik, da za njega ovdje, na ovom svijetu, nema stalnog boravka, da je na putu kojim tek mora nekamo prispjeti, na putu između dvaju svjetova od kojih je prvi prolazan, a drugi vječan. Hodočašće kao hod prema svetištu jest prispodoba hoda prema Božjem kraljevstvu. Ono ljudima posvješćuje eshatološku, prekogrobnu perspektivu u kojoj se kreću kao putnici: između tame vjere i žeđi za viđenjem, između ograničena vremena i težnje za životom bez kraja, između napora hodanja i iščekivanja odmora, između plača prognanika i čežnje za radošću vječne domovine.
* * *
Hodočašće nije vezano samo za kršćanstvo, nego je to fenomen vezan za sve religije i kao takav postoji i prije biblijskih religija. Oduvijek su ljudi poduzimali putovanja na neka sveta mjesta što ih je posvetilo očitovanje nekog božanstva ili djelatnost nekog religioznog učitelja ili osnivača religije u namjeri da se ondje prikažu molitve i žrtve, a za uzvrat postigne neko duhovno ili materijalno dobro koje po vjerovanju hodočasnika to sveto mjesto može posredovati. Svako je hodočašće vezano uz neke žrtve i odricanja pa je dobro koje hodočasnik traži upravo nagrada za izvršeni napor ili zahvala za već darovano dobro.
Tako se u Bibliji, zbog njihova religijskog simbolizma, ističu hodočašća patrijarha Abrahama, Izaka i Jakova u Sikem, Betel i Mamru, gdje im se Bog očitovao i obvezao da će im dati obećanu zemlju. Plemena koja su izašla iz egipatskog sužanjstva držala su za sveto mjesto Sinaj, brdo gdje se Bog objavio Mojsiju, a čitavo prelaženje Sinajske pustinje imalo je za njih smisao dugog putovanja prema svetoj obećanoj zemlji, putovanja koje je od Boga blagoslovljeno i koje Bog prati preko znakova svoje prisutnosti. Kad je Jeruzalem postao središtem Hrama i Kovčega Saveza, postao je i grad-svetište i kao takav odredište mnogih hodočasnika gdje su mogli doći do doma Gospodnjega i uživati u Božjoj blizini. Kao vjernici poslušni zakonu, dvanaestogodišnji Isus, Marija i Josip također uzlaze u Jeruzalem, kamo će Isus, prema Ivanu, kroz cijelo vrijeme svog javnog nastupanja hodočastiti o velikom blagdanima.
Otkad je Isus u sebi ispunio otajstvo Hrama i s ovoga svijeta prešao k Ocu ispunjavajući u svojoj osobi konačan izlazak za njegove učenike i nasljedovatelje, više ne postoji nekakvo obvezno hodočašće. Naime, otkako je Isus prešao u radost Oca nebeskog, cijeli život njegovih učenika pretvorio se u veliko hodočašće prema nebeskom svetištu.
Premda je Crkva, potaknuta Kristovim primjerom i duhovnim vrijednostima koje proizlaze iz hodočašća, ovaj vid pobožnosti ohrabrivala i podupirala, ipak, u prva tri stoljeća, hodočašće nije postalo dio bogoštovnih izričaja kršćanstva. Razlog za to bila je bojazan od onečišćenja židovskom i poganskom religijskom praksom u kojoj je hodočašće uživalo veliki ugled i bilo na visokoj cijeni.
Ipak, u stoljećima koja slijede radi se užurbano na povratku hodočasničke prakse tako što su mnogi hodočasnici hrlili na grobove mučenika kako bi častili njihove zemne ostatke. Vremenom ti pobožni pohodi prerastaju u zavjetna hodočašća. Među svim hodočašćima najatraktivniji je bio pohod Palestini koja je, počevši od Jeruzalema, po svojim svetim mjestima kojima je hodao Krist postala Svetom zemljom. Na takvim mjestima koja snažno privlače hodočasnike grade se bazilike i razvijaju svetišta u koja će vjernici moći doći i u njima naći duhovni mir.
Nešto kasnije su se razvila hodočašća u Rim radi pohoda grobovima apostolskih prvaka Petra i Pavla, te u Santiago de Compostela u Španjolskoj gdje se čuvaju relikvije svetog Jakova apostola. Osim pokorničkog pohoda grobova svetaca, kršćani sve više počinju hodočastiti i na mjesta gdje su se štovale milosne slike i kipovi svetaca te njegovala uspomena na važne povijesne događaje.
U suvremeno doba, zbog promijenjenog kulturalnog ozračja i zbog utjecaja protestantizma i prosvjetiteljstva, hodočašće je doživjelo opadanje. Umjesto hoda u daleku zemlju ljudi radije poduzimaju duhovno hodočašće, nutarnji hod kao simboličku procesiju koja se sastoji u kratkoj hodnji – kao u slučaju Križnog puta.
Danas dolazi do intenzivnijeg buđenja hodočasničke prakse, doduše s nešto drugačijom formom. Sada hodočašće obično za cilj ima svetišta koja su posebni izražaji vjerskog i kulturnog identiteta nekog naroda kao na primjer: Czestochowa (Čestohova), Guadalupe, Asiz, Lourdes (Lurd), Fatima, Padova, i dr.
I u našoj je domovini snažna hodočasnička tradicija i ljudi u Bosni i Hercegovini vrlo rado hodočaste u svetišta. Posebno su atraktivna svetišta Blažene Djevice Marije u Olovu i sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju kod Jajca. Također, u posljednje je vrijeme vrlo često hodočasničko odredište Međugorje kamo ljudi iz cijeloga svijeta hrle i mole da im Bog, po zagovoru Blažene Djevice Marije, pomogne u njihovim potrebama.
* * *
Treba spomenuti da su se prilikom masovnih hodočašća događali i nemoralni ili čak kriminalni ispadi. Zato su se javljale i kritike protiv precjenjivanja hodočašća, osobito kad su ona davala oslonac formalističkoj pobožnosti. Tako na jednom mjestu Martin Luther kritizira praksu hodočašćenja budući da su ona često bila prigoda za grijeh i kršenje Božjih zapovijedi. Događalo se, veli Luther, da je netko poduzeo hodočašće u Rim i potrošio pedeset ili stotinu forinti i više, a ostavio ženu i djecu ili možda svoga bližnjega u kući u nevolji i bijedi.
Ipak, unatoč svim zloporabama te opadanjima ili porastima interesa za pojedina svetišta, hodočašća su se održala do danas i ona čuvaju bitne oznake koje su odredile njihovu duhovnost te tako i danas značajno pridonose s obzirom na iskustvo i prenošenje vjere.
Vrijednost hodočasničke prakse manifestira se na više područja i u više dimenzija. Jedna od njih je pokornička dimenzija budući da se hodočašće uglavnom formira kao obraćenički hod: hodajući prema svetištu, hodočasnik ide putem koji prolazi od svijesti vlastitog grijeha i onoga što ga veže uz nevažne, beskorisne i prolazne stvari pa sve do postizanja nutarnje slobode i shvaćanja dubokog životnog značenja. Tako se iz svetišta kamo je hodočastio vjernik vraća s nakanom da promijeni život i da ga odlučnije usmjeri prema Bogu.
Uz pokorničku, hodočašće ima i slavljeničku dimenziju, dimenziju radosti koja nastaje bilo zbog posjećenih mjesta bilo zbog susreta s Gospodinom. Tomu još treba pridodati i iskustvo besplatnosti. Hodočašće nije ništa obvezatno, nego je nešto što u čemu se može steći iskustvo o primljenom i prinesenom daru. S radošću i besplatnošću posebna je vrijednost hodočašća otvorenost onomu što stoji preko granica našeg ljudskog života.
U perspektivi vječnoga života moguće je prijeći od pojedinačnog hodočašća na cijeli život shvaćen kao jedno veliko hodočašće, a cilj je, naime, uvijek isti: Gospodin Bog kojega smo u hodočašću osjetili bliskim, u nekom ga smislu iskusili, a koji nas očekuje preko granica zemaljskog života.
Konačno, hodočašće može pridonijeti rastu i osnaženju tkiva našeg društvenog života. To se postiže uglavnom kroz ponuđeno i primljeno prihvaćanje kao najneposrednije iskustvo koje dira našu nutrinu, ali i u vidu odgoja u različitosti i u bratstvu koje je izvor mira, suradnje i solidarnosti. U hodočašću možemo doista steći konkretno iskustvo Crkve kao naroda Božjega u kojem nitko nije stranac, isključen ili dalek, nego je zapravo svatko, na neki način, sakrament, znak i sredstvo prisnog jedinstva s Bogom kao i jedinstva ljudi međusobno.
Hodočašće, dakle, u sebi sadrži mnoge mogućnosti za prenošenje vjere i izgradnju autentičnog čovječanstva. Upravo zbog toga ono traži veliku otvorenost. Stoga s obzirom na hodočašće ne trebamo imati čisto racionalistički ili u nekom smislu snobovski stav koji teži da sve to smjesti u područje legendarnog ili možda čak praznovjernog. Ali s druge strane, ne treba ga shvaćati ni odveć lakovjerno ili, nedajbože, magijski. Hodočašće treba shvatiti jednostavno kao manifestaciju težnje za svemoćnom, milosrdnom i spasenjskom Božjom blizinom.
