Čovjek je uvijek tijekom povijesti hodočastio kako bi još bolje doživio Boga, molio za ozdravljenje, zavjetovao se, učvrstio vjeru. U teškim povijesnim vremenima za Bosnu i Hercegovinu, posebno u vrijeme osmanske okupacije, katolički puk je često bio na meti progonstava i mučenja pa je i uobičajeni odlazak na misu predstavljao jednu vrstu hodočašća jer se narod često morao potajno sastajati na skrovitim mjestima gdje je sa svojim svećenicima slavio svetu misu. O služenju svetih misa na takvim mjestima svjedoče imena lokaliteta poput Misni dolac, Pratarski dolac, Biskupski dolac itd. Svećenici su pri tom koristili prijenosne oltare. U počecima kršćanstva oltari (žrtvenici) bili su prijenosni i uglavnom drveni, a s vremenom su postali fiksni.
Pučka bh. tradicija pripovijeda o brojnim mjestima kojima narod hodočasti, a uz njih su vezane brojne narodne priče i likovi.
U Gospinu svetištu u Olovu nalazi se čudotvorna slika BDM. Tom su svetištu stoljećima hodočastili katolici, muslimani i pravoslavci iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Bugarske i dr.
Fra Bono Benić piše kako je Sefer paša 1703. godine dao nekom Ciganinu Kotomanu konja i dva zlatnika da zapali crkvu i samostan. On je ubacio baklju kroz prozor samostana i planuo je oganj. Kada su stanovnici Olova vidjeli vatru, bilo je kasno. Izgorjelo je sve što je moglo gorjeti, ali je čudesno spašena Gospina slika. O tome Benić piše: „Svi koji su naokolo stajali posve su sigurno vidjeli – s one strane gdje je bio oltar i slavna slika Djevice Marije. Očevidci su vidjeli neko sasvim posebno, divno svjetlo kako je odatle izišlo i kako je odmah poput munje, odatle preletjelo prema zapadu. Ovo priznaju čak i sami Turci.” Dugo se nije znalo tko je i zašto zapalio slavno Gospino svetište. Međutim kada je Kotoman ležao u strašnim mukama na samrti ne mogavši umrijeti otkrio je kako je on zapalio svetište po nagovoru Sefer-paše.
Predaja kaže da je u Podmilačju bila kapela i uz kapelu se pravila crkva. Kad bi bilo neko nevrijeme, putnici ne bi imali gdje i smjestili bi se u kapelu. S druge strane Vrbasa bila je bašča nekoga bega čija je kći bila bolesna i gledala tko sve svraća u kapelu. I ona je pomislila da je Bog ozdravi i da je kapela u njezinoj bašči, oprala bi ju i očistila i ne bi je dala prljati. Bog je dao da ona ozdravi, a jednu noć su anđeli prenijeli kapelu u njezinu bašču. Prag je ostao u Vrbasu, a uz kapelu je napravljena crkva.
U Bukovici kod Tomislavgrada tradicionalno se nedjeljom prije Velike Gospe služi sveta misa u jednoj pećini. Spomen je to na vrijeme osmanske okupacije ovoga kraja kada je bukovički puk tu slavio svetu misu. Zapisano je i da je biskup tu služio svetu misu i krizmao pa ovu pećinu mnogi nazivaju i katedralom.
Prve nedjelje u srpnju mnoštvo naroda posjećuje Kedžaru hodočasteći Divi Grabovčevoj, kršćanskoj mučenici. No, postoji još takvih mjesta i mučenika. U Rakitnu kod Posušja nalazi se Katin greb. Prema predaji djevojku Katu Turci su rastrgali konjima jer je branila svoju katoličku vjeru i nevinost. Grob je ograđen i njemu mnoštvo vjernika sa svojim svećenicima hodočasti na blagdan svetoga Roka (16. kolovoza) služeći svetu misu.
Ivin grob nalazi se iznad sela Ratkovina, uz šumu Plazenicu. Prema predaji je pala u obrani svojega djevičanstva. Čuva se uspomena na nju i hodočasti na grob.
O Jakića curama postoji nekoliko predaja. Neke govore kako su ih ubili Turci, a neke kako su umrle od kuge. Kod njihovih grobova se zadnje nedjelje u srpnju okuplja veliki broj hodočasnika. U okolici Gruda nalaze se grobovi sestre i brata – Anice i Marka Kurtovića. Na Aničin grob narod hodočasti i moli za zaštitu od groznice (Dragić 1999: 188,191).
Uspomena na fra Jakova Markijskog dugo živi u Bosni. U Deževicama postoji špilja i čudotvorno vrelo sv. Jakova Markijskog. Govori se da je voda s toga vrela ljekovita, posebice kod kožnih oboljenja. Tome mjestu mnoštvo vjernika hodočasti za blagdan Gospe Snježne.
Kazuje se i da su ljudi dolazili na grob Šimuna Filipovića, a između ostaloga i da je na njegovu grobu ozdravilo dijete za koje nije bilo lijeka. Tako je i s mjestima pogibije i grobovima fra Lovre Karaule, fra Lovre Milanovića i brojnih drugih ujaka.
Hodočasnici su hodočasteći do odredišta često pjevali pučke pjesme. Vjerske pjesme koje su pjevale skupine hodočasnika zovu se romarske pjesme. U zapisima ih, nažalost, nema puno sačuvanih, a najčešće su posvećene Gospi.
Faljen Isus, Marijo,
faljen Isus, Djevice,
faljen Isus, Majko naša zagovornice.
Primi nas nevoljnike,
Eve kćeri i sinke,
iz doline ove suzne,
tužne putnike.
Koji smo ti hitili
dan i noć se trudili,
da b’ na ovo sveto mjesto
tebi dospjeli.
Primi nas nevoljnike,
tužne kćeri i sinke,
nas, doline ove suzne,
tužne grešnike.
Došli smo te proslavit,
iz sveg srca pozdravit,
ti od srca nadarena,
Majko blažena.
Nosimo ti pozdrave,
žele svi da ozdrave,
staro, mlado i nejako,
traži pomoć svako.
Ozdravi nam bolesne,
a utješi žalosne,
budi njima moć i snaga,
o Majko predraga.
Molimo te, Majčice,
čuvaj svoje dječice,
čuvaj našu vjeru svetu
po cijelome svijetu.
Molimo te još i to,
odbij od nas svako zlo,
da nam dušu greh ne rani,
to nas, Majko, brani.
Kad nam dođe smrtni čas,
Majko, budi pored nas,
milosti nam svoje daj,
posle smrti vječni raj.
****
Isus, Josip, Marija,
otkud nama sunce sja.
Sunce sja s visine,
od voćinske Marije.
Na planini ružica,
sadila ju Djevica.
Lip je cvjetak ružica,
još ljepša Djevica.
Na planini jorgovan,
sadio ga svet’ Ivan.
Lip je cvijet jorgovan,
još je ljepši svet’ Ivan,
još je ljepša Marija,
što j’ Isusa rodila.
***
Na nebeskom sjajnom dvoru zlatna kapija,
nju otvara i zatvara Djeva Marija.
De otvori, Majko draga, zlatnu kapiju,
na nebeskom sjajnom dvoru, ti otvori ju,
da možemo unić Bogu u lipom slogu.
Sva nebesa sjajna stoje Božje milosti
primi nas sve tamo gore, Oče nebeski,
da se tebi poklonimo dušom i tilom,
Majku našu pozdravimo: Zdravo, Marijo
koja si se osamnaest put ukazivala
u Francuskoj u šumici u Lurdu gradu,
u šumici Bernardici, zdravo, Marijo.
Rascvala se šuma ružom lipim mirisom,
Bernardica s mnogim pukom moli pred špiljom.
Ukaži se svemu puku, zdravo, Marijo.
Nebo biše lipo, čisto, nigdi oblačka,
sjajno sunce već izišlo Marije danka.
Na Marije navještenje blage Djevice,
u rukama Bernardice gore svjećice.
****
Sveti Antune, moli se za nas,
mi smo tvoji putnici, blagoslovi nas.
Sveti Antune, na braniku stoj
i podijeli blagoslov zemlji hrvatskoj.
Sveti Antune, dostojno stojiš
i maloga Isusa na ruci držiš. (Hadžihusejnović Valašek, 2020)
Svojom stvarnošću čovjek je putnik, tražitelj, hodočasnik u težnji za vječnim životom. Život na zemlji ne može ispuniti sve naše težnje niti nas učiniti posve sretnima i zato putujemo, tragamo, hodočastimo… U tom se putovanju i hodočašću naš čovjek molio Bogu, Majci Božjoj, zavjetovao svecima, ali isto tako hodočastio i molio pomoć one „male”, obične ljude pritiješnjene svakodnevnim brigama i nedaćama, koje su nemilosrdno zahvaćale naše predšasnike, koji se nisu dali obeshrabriti i žrtvujući vlastiti život na tom putu, hodu prema vječnosti izabrali uska vrata.
I dobro je koji put hodočasteći zastati i kod svih znanih i neznanih likova i grobova naše povijesti i tradicije, naučiti nešto novo o sebi, svom narodu, svojoj prošlosti, okrijepiti se i osnažiti kraj izvora milosti, nesebičnosti, hrabrosti, pravih ljudskih, moralnih i kršćanskih vrijednosti.
