Traumatično ratno razdoblje 90-ih godina 20. st., u vremenu teških stradanja stanovništva na prostoru Bosne i Hercegovine i Hrvatske, uz mnoštvo prognanika, uz porušene i spaljene domove, uništene sakralne objekte, ostavilo je trajne tragove na cijelo društvo. Obilje činjenica i pisanih dokumenata i drugih zapisa koji ukazuju na uzroke i posljedice ratnih zbivanja omogućuju utemeljenu prosudbu o svemu onome što se dogodilo. Pa ipak pojedini autori samovoljno prešućuju činjenice ili ih izokreću s ciljem opravdavanja jedne strane u ratu i okrivljivanja druge. Neupitno je da se ovdje radilo o osvajačkom pohodu s ciljem ostvarenja velikosrpskoga nacionalnog projekta. To je srbijansko političko vodstvo pokrenulo na osvajanje teritorija bivše države, koristeći u prvoj fazi vojnu silu tzv. Jugoslavenske narodne armije! Shvatili su to kao povijesnu priliku za oživotvorenje sna o velikodržavnom projektu zbog čega je ta mala imperijalna sila nasilno krenula u iscrtavanje zamišljenih granica.
Vječni križarski rat na Balkanu
Usprkos gore rečenom, nekima je ipak omiljena teza o vjerskom ratu na što upućuje knjiga, koja nas ovdje posebno zanima, a potpisuju je jedan njemački i jedan srpski autor: Karlheinz Deschner – Milan Petrović, Krieg der Religionen. Der ewige Kreuzzug auf dem Balkan, München 1999(Rat religija. Vječna križarska vojna na Balkanu). Deschnerovo „suautorstvo” za Milana Petrovića (*1947), univerzitetskoga profesora političkih znanosti i državnoga prava u Nišu, imalo je praktično značenje: lakše zainteresirati strane čitatelje za knjigu koja govori o povijesti Srba i Hrvata.
Tko je ustvari Karlheinz Deschner? Rođen je u bavarskom gradu Bambergu 1924. Nakon položene mature 1942., javio se u vojsku, zajedno s cijelim svojim razredom, kao ratni dragovoljac. Po završetku rata, na Visokoj teološko-filozofskoj školi u Bambergu slušao je predavanja iz teologije, filozofije, prava i psihologije. Potom je na Sveučilištu u Würzburgu studirao njemačku književnost, filozofiju i povijest, gdje 1951. je postigao doktorat. Pisao je romane, eseje, književne kritike, ali se ponajviše bavio crkvenom i religijskom poviješću. S vremenom se preobrazio u velikoga protivnika kršćanstva. Parafrazira filozofa Descartesa: „Mislim, dakle nisam kršćanin”. Sve što piše o kršćanstvu, napose o katoličanstvu, taj negdašnji padobranac Wehrmachta, ima tu antikršćansku notu, što uostalom potvrđuje njegovo višetomno djelo Kriminalgeschichte des Christentums (Kriminalna povijest kršćanstva), pisano krajnje jednostrano. Taj čovjek raskošno široke i bučne netolerancije, najbolju odrednicu o sebi i svome radu izriče sam, kada kaže da piše cum ira et studio (sa srdžbom i pristranošću), suprotno od onoga što je proklamirao rimski povjesničar Tacit kao svoju historiografsku metodu: sine ira et studio (bez srdžbe i pristranosti)! Taj i takav Deschner našao se na naslovnici spomenute knjige kao suautor, ali više kao barjaktar jedne nacionalne promidžbe, i – očekivano – postao je zaslužni član Srpske akademije nauka i umjetnosti 2006. godine.
Na početku knjige autori, Deschner i Petrović, daju svoje objašnjenje karaktera rata iz 90-ih: „Unutarjugoslavenski rat, koji je izbio 1991 (…), nije rat nacija u zapadnom smislu riječi. Sve ratne strane – Srbi, Hrvati i bosanski Muslimani – jesu južni Slaveni i s etničkog gledišta jedva se razlikuju. Povrh toga oni govore zajedničkim jezikom”. Daleko su, kažu, izraženije vjerske razlike: „Srbi su pravoslavni, Hrvati katolici,a Muslimani islamske vjeroispovijesti. Po tome je ovaj rat izrazito vjerski rat,kojega su uzroci i početci nedjeljivo povezani s nastankom ovih nacija.” (7) Tako je ovom čudnom dvojcu, koji se međusobno podupire u krivotvorenju povijesti, stalo da uzroke rata prenesu na njima poželjan teren!
Vjerski ratovi u Europi završili su ustvari u 17. stoljeću okončanjem Tridesetogodišnjeg rata (1618–1648), između protestanata i katolika u Njemačkoj. To je općenito prihvaćeno u historiografiji. Međutim, ni o njemu se ne može govoriti kao isključivo vjerskome ratu, kako to potvrđuje historičar Golo Mann: „Ako je Tridesetgodišnji rat bio vjerski rat – a što je dulje trajao, tim je to manje bio – on je posljednji svoje vrste.” (Golo Mann, Propiläen Weltgeschichte, Band 7, Berlin – Frankfurt a/M., 1991., 229). Stoga je bez ikakve osnove i besmisleno ovdašnji rat tretirati kao vjerski. Ali takvo krivotvorenje pristaje Deschneru i Petroviću.
Antikatoličanstvo dvojice „historičara”
Koliko su Deschner i Petrović zaraženi virusom antikatoličanstva pokazuje i njihovo viđenje raspada Jugoslavije. To se, prema njima, nije moglo dogoditi bez Katoličke Crkve i Vatikana. Kada je Tito 1966. dao da se potpiše „Protokol” s Vatikanom, on je time potpisao „odumiranje” Jugoslavije, koja je, „nakon svih zločina Papinske stolice i njezinih slugu u ustaškoj državi, mogla opstojati jedino na antivatikanskoj osnovi” (308). Razbijanje Jugoslavije dokrajčili su Slovenija i Hrvatska, odnosno njihovi vođe: „U jugoslavenskoj drami Milošević nije povrijedio ni jednu ustavnu odredbu, ali su njegovi protivnici to stalno činili” (326). Rad na razbijanju Jugoslavije od komunista su preuzeli „slovenski i hrvatski kleronacionalisti” (327), koje je jako podržao Zapad. Rat u Hrvatskoj 1991. započeli su Hrvati, jer ih je „zahvatio besprimjeran religiozni fanatizam. Sve je disalo duhom starih križarskih ratova” (327). Kada je sukob između Republike Hrvatske i srpske Krajine prerastao u rat, a „hrvatski redarstvenici napali jugoslavensku armiju, Katolička je crkva okvalificirala ovaj rat kao vjerski rat” (328). Čista nebuloza – izmišljotina autorskoga dvojca. U Bosni i Hercegovini je, kažu, bio „vjerski građanski rat”, a njegove uzroke autori vide na onoj drugoj strani, u muslimanskim fundamentalistima i katoličkim Hrvatima, jer su htjeli nezavisnu BiH i time ugrozili Srbe, koji su htjeli ostati u Jugoslaviji i zbog toga proklamirali svoju republiku i tražili 64 % teritorija, jer da njima pripada toliko katastarskog posjeda. Tako, dakle!
Nigdje ni traga o pokušaju srpskoga osvajanja Hrvatske i BiH, nigdje ni riječi o zločinima u Vukovaru, Srebrenici, Dubrovniku, nigdje ni slova o golemim srpskim zločinima u ovome ratu (bilo ih je dakako i na drugim stranama), o masovnom progonu nesrba, uništavanju njihovih kuća, sakralnih prostora i svakoga drugog terora, nigdje ni riječi o neslavnoj ulozi Pravoslavne Crkve u zadnjem ratu. Ništa o tome. Za sve su krivi drugi, zlo je samo kod drugih, a na njihovoj su strani pravednici i nedužni. To je, uistinu, karikaturalno poimanje ratne stvarnosti od strane Deschnera i Petrovića, autorā ove neslavne knjige. Toliko pristranoga i samovoljnoga tumačenja, izvrtanja činjenica, njihova nijekanja ili prešućivanja, evidentnih laži i podvala, u tolikoj količini i na jednome mjestu, u samo jednoj knjizi – zacijelo je jedan od vrhunskih primjera kako se zlorabi pisana riječ. Obojica autora pripadaju onoj kategoriji promicatelja određenih interesa kojima je uporno uvjeravanje javnosti u vlastitu sliku stvarnosti, posve samovoljnim konstrukcijama, postalo temeljem njihova bavljenja tematikom ove vrsti. Oni su za to vrlo kvalificirani, jer su takvoga mentalnoga sklopa da mogu zdušno govoriti suprotno evidentnim činjenicama kako bi stvorili unaprijed zamišljenu sliku stvarnosti – po svojoj mjeri, dakako – i ponudili je kao istinu!
Zbog svojih negativnih emocija čak ne mogu ni Zagreb priznati hrvatskim gradom. Tako pišu da je Zagreb u prošlosti (18–19. st.) bio „…posebno važno trgovačko, bankovno i političko središte Srba, kasnije je postao veliki slavonski grad Agram-Zagreb, prvotno njemačka naseobina” (72). Ili tvrdnja da je ustaški pokret nastao pod pokroviteljstvom Vatikana i Katoličke Crkve (214), a u stvari ga je stvorio diktatorski režim Kraljevine Jugoslavije!
U impresumu njemačkoga izdavača pedantno stoji da je „knjiga tiskana na papiru čistom od klora i kiseline”, dakle, u duhu ekoloških načela. Izdavač je time istaknuo svoju ekološku svijest i opredijeljenost za zaštitu okoliša. Međutim, on bi trebao znati da se na čistom ekološkom papiru može širiti i mračni duh netolerancije, mržnje i laži, otrov daleko opasniji od klora i svake kiseline. Ako bi to shvatio, onda bi navedena rečenica u impresumu postala vjerodostojnom, u protivnom ona je tek cinična fraza! Od Deschnera i Petrovića ne može se pak očekivati da postanu nešto drugo nego što jesu – krivotvoritelji ili historiografi s posebnim zadatkom!
