Početna stranica » Hamza Humo – Avantura ekspresije

Hamza Humo – Avantura ekspresije

225 pregleda

„Figure tih naših prvaka bile su uporišta potištenim dušama u zavičaju preplavljenom strancima. Tada, Šantić, kao da je idući mostarskim ulicama u svojoj visokoj i lepoj figuri nosio nade nacije. Svetozar Ćorović kao da je bio osenčen ozbiljnošću dela pred kojim je stajala cela nacija.” (Hamza Humo)

Mostarac ne samo po rođenju već i po senzibilitetu, Hamza Humo je cijeloga života u svijesti čuvao boje i zvuke svoga zavičajnog podneblja. On je uistinu u sebi nosio „dušu Mostara”, pa se može reći da je on najautentičniji nasljednik slavnoga mostarskog književnog kruga.

Iako je u svojim stihovima ponekad govorio na način svoga velikog prethodnika, Alekse Šantića, a ponekad u pripovijetkama oživljavao pitoreskne likove Ćorovićevih pripovjedaka, on nije išao njihovim tragom. Uostalom, u vrijeme kad je počeo objavljivati svoje prve pjesme i pripovijetke, on je već bio daleko od Mostara i od neposrednoga djelovanja sredine u kojoj je odrastao. Tada je studirao povijest umjetnosti u Zagrebu, Beču i Beogradu, družio se s Donadinijem, A. B. Šimićem i Krklecom, oduševljavao se Kandinskim, čitao Knuta Hamsuna, prevodio Apolinairea i Remija de Gurmona, pisao sa simpatijama o inače neshvaćenim „Otkrovenjima” Rastka Petrovića i izričito odbijao da pripada „ikakvoj političkoj grupi na celom našem globusu”. Pa ako se s poštovanjem sjećao Šantića kao „čovjeka koji je bio iskreno zanesen nacionalnom borbom”, Humo je – poput mnogih iz njegove generacije – bio uvjeren da je „minulo doba borbe” i da ni umjetnost nema drugih zadataka osim da bude „ekspresija umjetnikove osjećajnosti”. Sjećajući se s uvažavanjem nacionalne i književne misije Šantića i Ćorovića, Humo je u književnost ipak ušao na drugi način – kao u „avanturu ekspresije”.

Humine pripovijetke značile su radikalan prekid s onom tradicijom pripovijedanja koju je onako sjajno afirmirao Ćorović. Opredijelivši se za otkrivanje onoga što je stavio u naslov svoje prve knjige pjesama, tj. za rastvaranje „nutarnjeg života”, on je razvio jedan novi narativni iskaz, u kojemu nema ni pričanja ni opisivanja, ni zapleta ni raspleta, ukratko ničega što ometa čistu ekspresivnost teksta. Pogledajmo samo ovaj nešto duži pasus iz jedne njegove rane pripovijetke:

Noćni grad N. grad silueta, fantoma, crnih sena, belih munara i tamnih džinovskih čempresa. Sanja i ćuti grad na mrtvoj mesečini. Sa svojim izumrlim starim kućama, što se poverljivo unose jedna u drugu, kao da se nečeg plaše, pričaju o mrtvoj mesečini i belim prikazama. Sa svojim crnim prozorima zgledaju se šuplje i nepoverljivo. Ponoć. Ukočen grad sanja i ćuti na mesečini. Putevi se bele, groblja se bude, sene se pružaju… Neko zapomaganje diže se u mesečinu i njiše se nad zaspalim gradom…,

Gdje je tu opis? Kakav opis kad su dominantni pridjevi isključivo belo i crno. Gdje je tu prizor? Kakav prizor kad je sve utonulo u mjesečinu. Doista, to više nije ćorovićevsko pripovijedanje, već modernistička ekspresija iz dvadesetih godina XX. stoljeća, u kojoj do izražaja dolaze sasvim subjektivne vizije, upravo kao u modernističkoj poeziji toga vremena. U stvari, Humo je bio jedan od onih modernih pisaca koji su svoj doživljaj svijeta jednako izražavali u proznom kao i u stihovnom obliku, ignorirajući tradicionalne žanrovske distinkcije. (Većina pisaca koji su radili u tom vremenu bili su i pjesnici i prozaisti.) Stih više nije bio ona glavna distinkcija koja pjesnički diskurs distingvira u odnosu na prozno strukturiranje govora. Usporedimo, na primjer, jezični iskaz u upravo navedenom proznom fragmentu s nekom (bilo kojom) Huminom pjesmom iz istoga vremena:

Ti sama goriš u ovoj bledoj zaspaloj noći

noći mrtvih sena i mesečine bele

Munare ko utvare mlade gole

blešte osmehom ukočenim bezbojnim

i bonim kao u mrtve

mlade žene

U mesečinu se dižu

Zvonik strašan zao mrk na mesečini ćuti

Niza nj se smrt spušta

kroz crna okna vreba

ledeno se ceri

i sluša krikove noći…

(Ljubavna pesma)

I ovdje, u ovim stihovima, kao i tamo, u onom proznom fragmentu grad spava, munare i zvonici uzdižu se u mjesečinu kao bijele prikaze, nešto strašno vreba iz mraka i čuju se neki „krikovi noći” („neko zapomaganje… nad zaspalim gradom”). U oba slučaja ovaj „nokturno”, jednom u prozi, drugi put u stihu, pouzdani je dokaz da Humo, ulazeći u književnost, nije slijedio tradiciju koju su afirmirali Šantić u stihu, a Ćorović u narativnoj prozi. Uostalom, u toj Ljubavnoj pjesmi jasnije od Humina glasa čuje se glas jednoga drugog njegova zemljaka, njegova druga Antuna Branka Šimića (Vidi kod A. B. Šimića: „Mesečina tvoje telo pije”).

Kao pravi modernistički pjesnik iz godina poslije Prvoga svjetskog rata, Humo je predmetnu stvarnost podvrgao preobrazbi, u kojoj tekst (stihovni ili prozni, svejedno) postaje izraz jednoga čulno prenadraženoga i emotivno prenapregnutoga doživljaja svijeta. Pišući pripovijetke, Humo je slagao rečenice kao pjesnik, koji ne promatra svijet, ne analizira, ne zauzima stav, već pušta da ga nosi raspoloženje.

Tu kao da se događa ono što je Humo rekao za djelovanje sevdalinke: „Nešto vam ustane u grudima toplom bujicom, obuzme vas zanos i vi više niste svoji. Nosi vas plima u neke krajeve koji su vam i poznati, ali opet tako lepi kakve ih u stvarnosti niste nikada videli.” Čak i kad piše „u trećem licu”, on ne održava svijest o sebi kao pripovjedaču koji posreduje svijet o kojem pripovijeda. Zato se tu potpuno gubi naspramnost pripovjedača i predmeta pripovijedanja, koja je inače karakteristična za naraciju u Er-formi. Umjesto toga tu se, kao u pjesmi, sve rastapa u raspoloženju koje, šireći se, prožima sve čega se dotakne.

U stvari, Humo je najbolje pripovijedao onda kad je govorio kao pjesnik koji oživljava nijeme predmete i čini da oni dobiju ekspresivnu vrijednosti i koji realnost obavija nimbusom osjećanja i čini da ona počne treperiti kao pjesničko priviđenje, kako je to u pripovijetkama Grozdanin kikot, Hadžijin mač, Sevdalijina ljubav i dr. One nisu vrijedne ni po zanimljivosti priče, ni po dubini psihološke opservacije, ni po složenosti značenja, već po onom nimbusu osjećanja koji sve obavija, sve prožima i svemu daje treperavost jedne vizije koja je imanentno poetska.

Možda je takvu viziju Humo doista ponio u očima iz Mostara i iz onoga muslimanskog duhovnog i književnog kulturnog miljea u kojemu je nastala sevdalinka. Možda je takva vizija zaista prvi put nastala „jedne od onih ljetnih noći u Mostaru kada se između svjetlom osutih brda fantastično miješa sa stvarnim u životu” (Razgovor s Osmanom). Ali već i taj „opis” s početka te pripovijetke daje nam na znanje da se takva vizija mogla javiti samo pjesniku koji je opsjednut ne samo senzacijama čula već i onim ekspresivnim vrijednostima jezika koje i same čine da taj svijet čulnih senzacija zatreperi na čudesan i tajanstven način:

Mjesečina preplavila grad, pa se kroz preplašene sjenke bjelasaju krovovi, a minareta kao srebrna koplja probadaju čopore kuća. Čini se da sve otiče u nekom zanosnom svjetlu i pretače se u nadzemaljsku muziku.

Sve najbolje Humine pripovijetke uistinu su više doživljaj nego priča, pa im je vrijednost više u doživljenoj izražajnosti nego u naraciji. Zato se može reći da je pisac Grozdanina kikota jedan od onih pripovjedača koji su u bosanskohercegovačkoj pripovjedačkoj književnosti prvi bezrezervno inaugurirali tzv. pjesničku prozu.