Ovo je moj pedalj zemlje… mene je ovdje majka rodila, i prva mi se jagorčika iz zavjetrine zazlatila, i prva mi se ševa nebu okomila, odavde sam ja za svijet čuo i vascijeli svijet tim cvatom i cvrkutom zavolio! (Skender Kulenović, Iz humusa)
Jedan od blagoslovljenih sinova ove naše zemljice, Jan Beran, bogato udišući i snatreći sve ono što je Bog podario Bosni i Hercegovini, napisao je možda najdirljivije ljubavno pismo svojoj domovini, s dubokim poznavanjem njezinog prirodnog i povijesnog nasljeđa – činjenično bogato, no, što je još važnije, pisano jezikom koji često nadilazi govor i strmoglavljuje se ili uzdiže (u ovisnosti od ljepote predjela) do same tišine, spoznato beskrajnom otvorenošću srca i uma – Sanovnik zavičajnih predjela, koji je 1982. godine objavila sarajevska Svjetlost. Ova putopisna prisjećanja su svojevrstan molitvenik za sve Bosance i Hercegovce kojima se milošta razlijeva cijelim bićem kad svoje rodno tlo pogledaju, promisle, oćute, dotaknu, omirišu ili si ponekad slučajno dopuste da tek u prolazu primijete koliko izvornog blagoslova i elementarnog počela sreće počiva u “ogrtanju predjelom” (Jan Beran) duboko zelene proljetne Bosne ili blještavobijele Hercegovine kristalno vedrog neba, dopuštajući da istu zamjedbu probudi i Bosna zrelozlatna, mirisna, kasnoljetna, a Hercegovina ljubičasta, kako je neki znaju oslikati.
Nerijetko čujemo iskaze oduševljenih stranaca koji se ne mogu nadiviti našim prirodnim ljepotama krećući se bilo kojim od naših zavojitih putova (kakvih je još uvijek većina u nas). Ponekad do nas u medijskoj prašumi dopre i ozbiljan rad nekog od domaćih entuzijasta i zaljubljenika u naše ljepote. Neki su napravili sretniji izbor pa i sami pohode bosanske i hercegovačke putove, planine, šume i kutke, a neki su opet još uvijek toliko blagoslovljeni da ponekad mogu pobjeći u kakav svoj ćošak njive ili baštice. No, ne bježimo li nakon toga prebrzo natrag, već nakon prvih marketinških poruka, TV dnevnika, povratka na posao ili u neku (bilo koju) od svakodnevnih muka koja nas zna, itekako dobro, grubo otrgnuti i vratiti u misli i ponašanje kakvo, da želimo birat’ – nikad odabrali ne bismo.
Ne bi li ovi skromni okidači radosti trebali biti dostatni da se radost u nama produži, ukorijeni, umnoži, ne bi li nam, “pametnima, trebalo biti dosta”, jer “u zemlji jesmo, pa iz nje izviremo… beskrajno neumitnim počecima svakoga kraja, s novim licima vjekovima zametenih izgleda, a sve stoga da zavladamo poukama neprekidne promjene. Što li je sve to bilo što u nama nije?!” (Jan Beran). Ne događa li nam se onda da, slijepi pored očiju, gluhi pored ušiju, tvrdi na mekoću predjela ili premlaki na postojanost i čvrstinu milenijskih oblika, skamenjenih a živih, ponekad življih i od nas samih, živeći, tek smrt snatrimo (i još teže – ne uspijevamo progledati), a život ostavljamo njemu samom – sve ovo ne ćuteći ono ispod, oko i iznad nas? Propuštamo li biti “gledalo i ogledalo” (imperativ koji Beran sebi stavlja) i molimo li se ikad za jednostavni dodatni (ili nedostajući) gramak svakodnevne radosti onako kako je pjesnik Musa Ćazim Ćatić izrekao: “Ah daj mi… daj mi smisao za ljepotu…!”
Prenj, koji se visinom ogleda; zelena gora Zelengora; Neretva, svjetlo koje teče; ćudljiva Bjelašnica; Treskavica, koja u dušu proniče svojim bistrim jezerskim očima; Una, jedina. I svaka druga naša rijeka koja svjetlom liječi; i svako široko bogato polje, svako brdo koje štiti i natkriljuje; svaka bistra planinska voda; svaki plodni razigrani brijeg, svaki pramen oblačka nad njivom; svaka prkosna stijena; svaki bijeli kamen; svaka kočoperna krošnja na kakvom golom brežuljku, svaki poluskriveni šumski puteljak s halucinantnim koloritom svoga kamenja, svaka šarolika revija dobrih i loših rasplesanih gljiva u dubokoj šumi poslije dobre kiše i svaki komadić zemlje na rubu bilo koje naše šume, prošaran sunčevim zrakama i zastrt mahovinom, ozvučen šumom kakvog obližnjeg potoka, gdje, ako se dovoljno dugo sjedi i ne radi ništa drugo doli – sjedi, sretna duša može reći: ostajem ovdje. I dalje, svaka od naših “starinskih” bašti – ljekarni, u kojoj ima lijeka za svaku domaćinovu ili susjedovu boljeticu, od biljke nane za stomakobolju do rute za srčane tegobe, a uvijek se tu nađe i barem jedna krošnja bilo kakve vrste koja nas čuva od sunčevog pogleda, i koja nerijetko sladi nepce u ljetnim mjesecima. Nama – dosta? Da budemo”gledalo” barem? Ono koje će na rubu neke šume dovoljno dugo sjediti da će samim tim činom uzbuditi šumske duhove vlažnog mirisnog humusa da ga nagnaju da se utopi u treperenju i preda umorna stopala plodnom regenerirajućem pametnom tlu sa svim njegovim procesima rađanja, obnavljanja, liječenja, ogledanja u nama i spoznavanja – stvari kakvih jesu. A one su da ja i jesam to bosansko i hercegovačko tlo i da ono izvan i ono unutra jest trajanje – smisleno, duboko, oslobađajuće. Ili ono gledalo koje će, u podnožju vrha bilo koje naše ćudljive ili pitome planine, lakše ili teže ozlijeđeno svakodnevnicom, prepušteno u većoj ili manjoj mjeri uputama o bivanju i ponašanju, pa i s osjećajem grešnosti, nedostojnosti, straha ili neznanja, ponosa, umora, čega god, čuti glas: dato ti je. Ova ljepota nema svoju “ciljanu publiku”, ona nije data samo odabranima, ili samo pametnima ili samo onima čistog srca. Dato ti je da budeš gledalo da bi bio ogledalo ove ljepote i da dodaš pokoju zvijezdu nebu. Nebu tvog svakodnevnog življenja, nebu tvog posla na njivi ili u uredu, nebu tvojih svakodnevnih previranja, nebu tvojih prijateljstava, nebu tvog svekolikog postojanja.
Ima anegdota o jednom uspješnom piscu koji nije dugo pohodio svoje rodno selo pa, upravivši nekom zaraslom kraticom, nije bio siguran da li je na pravom putu za svoje selo. Usput sretne nekog starca kojeg upita za pravi put za to svoje selo, a ovaj mu odgovori: “U šta se staraš kad ne znaš gdje je to selo?” Ostavivši ovaj put pravu poantu anegdote po strani, neka iz nje ostane ovo pitanje: “U šta se staramo?” U šta se staramo ako nećemo biti ogledalo neprikosnovenog vidljivog dara naše zemlje – njezine ljepote? U šta se staramo ako barem jednom u životu nećemo u bilo kojem kutku naše BiH izreći zahvalu Bogu za dar da vidimo ljepotu i zahvalu za tu ljepotu samu? U šta se staramo ako ne prepoznajemo miris barem nekoliko biljčica iz našeg najbližeg okruženja, nikad im listove ne smrvivši prstima da se s njima upoznamo ili ne znajući barem na kakvom tlu raste majčina dušica ili verem za naše istanjene nerve?
Uz večernju šalicu čaja od verema, svim bh. gledalima i ogledalima koji uspijevaju biti “sol zemlje” i blagoslov svome okruženju i koji dobro ponašanje, zdravlje, razum i snagu hrane žilicama ljepota naše planinske, zavojite,brežuljkaste, ravne, plodne, zelene, ljubičaste, bijele, zlatnožute, modre, prozračne… Bosne i Hercegovine, još i ovo iz Beranovog Sanovnika:
“Ne rekoh li Bosna?… Linija rodnog obzora, viđena djetinjstvom, uokviruje mi obrise svekolikog življenja.”
“Kad ždrijebac podneva na kamenu mameno poskoči, a sunce mi sjenku potpuno skrati, glas mi se obnaži. Šapnem: Hercegovina.”
