Početna stranica » Gimnaziji s ponosom

Gimnaziji s ponosom

805 pregleda

U povodu stote godine postojanja Franjevačke gimnazije na Visočkom tlu (1900.-2000.)

I. DIO

Stoljeće puta ka znanju

S ovih se brda, Gospode,
s ove visoke piramide iznad grada
ne vide naše stope,
ni suze naše,
ni kaplje znoja.
Ne vidi se vrijeme, jer je prebjeglo
u zaborav
a samo tragovima zapinje za listine drevnih knjiga
i povelja slavnih
in hoc loco datum,
“in castro nostro Visoka vocatum”.

Ne vidi se upravo ništa.
Ništa od onog hrvanja
s tegobom dana,
i brigom svakodnevnom.
Ne vidi se kako se zidalo i rušilo,
palilo i gasilo,
s vjerom živjelo –
s njom i samo zbog nje umiralo,
odlazilo
i dolazilo opet,
ni na šta –
na novi početak.

Saxa loquuntur
Samo kamenje crkve one svetoga Nikole
u koju kosti prisvitlog bana Stipana
spustiše
kad ono počinu
u dane one davne…
Samo kamenje govori
o časima prepunim nade i ponosa
kada ” bi stanak na Milih
vse zemlje Bosne
i Dolnjih kraj
i Zagorja
i Humske zemlje
i Tvrtko od Bosne ban
kad kraljem se zakralji
pred oltarom crkve one iste
svetoga Nikole.

Kamenje govori…
Ali malo ih je, Gospode,
što ga znaju čuti
a još manje koji volje imaju
išta i znati za njega.

Pa sad Ti reci: nije li zaludu?
Nisu li uludo trošeni živi životi
da grade i rade,
da umiru ovdje…

…Četrdesetih godina 14. stoljeća
s trudom i naporom
samostan bi uzdignut.

Pedesetih godina 15. stoljeća
s jarom i zatorom
samostan bi razvrgnut.

Dvadesetih godina 16. stoljeća
Turci samostan razoriše.
Tridesetih godina stoljeća toga istoga
fratri samostan obnoviše.

Osamdesetih godina 17. stoljeća
braća samostan napustiše
i odoše
glavom preko Save,
kamo se i dan-danas odlazi,
i odlazi,
samo odlazi…

Ali ne odoše svi.
Osta gvardijan
sam,
da dugove pootplaćuje
i bdije  nad ono malo imanja
što još ne bijaše rasprodano
da se nameti i globe kojekome poizmiruju.

I devet punih godina tako:
sam, k’o ćuk,
s vjerom i zebnjom,
svakom na putu…

Tko li sad pamti svu tu hrabrost toliku, Gospode,
i taj strah koji je svaki dan ručao i večerao?
Tko nadu koja ga je držala
i ljubav prema materi zemlji?
Tko li se još sjeća one godine
kobne
tisuću šeststo devedeset i sedme,
kad i on morade
pokleknuti,
svezati svežanj svoj
i krenuti kamo mu se ne ide?

Gdje su sad one suze što su
starcu curkom curile niz lice?
Kamo se djenu onolika tuga njegova
što ga udavi pod grlom
dok je posljednji put ljubio
prag svetog samostana svoga
i crkve one iste svetoga Nikole
u Milima?

Gdje je sve to stalo?
Za koga se gradilo?
Radilo?
Tri debele stotine godina?

Za koga se vjerovalo, Gospode?

Zato kaže nama ova pamet naša,
ova bosanska:
Ako Ti to nisi pamtio,
ako Ti to u srcu svome pohranjivao nisi,
zalud su se mučili graditelji:
sve je to nizakoga bilo, moj Gospode,
i nizašto
i nikada se nije ni dogodilo.

Ali Ti imaš tajne svoje račune,
neke tajne putove svoje Ti imaš,
i vrijeme
koje ni nalik nije ovom našemu vremenu.

Po njemu,
po tome nečemu Tvome,
nakon dva stoljeća, okrugla,
nakon dvije stotine godina umrle nade,
tisuću osamsto devedeset devete,
dotekoše novi fratri u istu ovu dolinu,
podno iste ove piramide visoke visočke,
i kamen zakopaše
da grade – ko’ mravi –
novi mravinjak.

Hitilo im se,
Gospode,
pa za godinu dana
skoči velebna zgrada
samostana,
u koji djecu posadiše,
podmladak svoj,
da otada ovdje s mukom uče
sve što im treba i ne treba u životu.

I učeći tako, eto,
čitavo stoljeće
da pameti dođu,
još toga dosta
za učenje
im osta
nenaučenoga.

(Mirko Filipović)

II. DIO

Stotinu proljeća

Čitavo stoljeće ova kuća ostaje djevojački mlada
Pomlađuje je svake jeseni početkom rujna.
Tri rata je proživjela u tihom prkosu,
Ponekad svoje stanovnike hranila posnim zalogajima,
po koje se zagonetnim putovima
moralo ići u rodnije krajeve.
Ponekad se morala seliti iz same sebe,
jer su životi njezinih ljudi
bili vrjedniji od njezinih zidova.

I svake jeseni, početkom rujna,
ova se kuća puni novim imenima.
Na vrata joj kucaju ljudi u proljetnom dobu svoga života,
na pragu punoljetnosti svoje,
kad im počinju rasti krila
što će ih nositi na daleka putovanja.
Po primjeru Asiškog Franje,
prvog siromaha iz ljubavi,
koji je sve svoje,
i ime i imanje,
odgurnuo od sebe da bi u srcu napravio mjesta
zahtjevima Evanđelja.

Tako u ovu kuću dolaze dječaci
s pitanjima u očima:
nije li ovo prevelika kuća za naše male duše?
Je li bio razgovijetan onaj glas
koji nas je pozvao iz zavičaja?
Zašto je nevidljiva ona ruka
koja nas tako sigurno dovede ovamo?
Dolaze sa znatiželjnim srcem,
još nenastanjenim sitnim radostima,
koje se jeftino kupuju
a skupo otplaćuju.

Pitaju se hoće li za njih biti mjesta
barem na kraju kolone
svjedoka, mučenika
i sasvim skromnih
“suputnika bosanske povijesti”,
koji, opasani kudjeljom
i fratarskim zavjetima Franjine zajednice,
stoljećima krstare ovom zemljom
i za nju se, kako se kaže,
bore s “đavlom zemlje Bosne”,
koji je želi za sebe a oni za Boga.

Ovdje se to najviše uči:
biti barem na kraju žive kolone onih
što su svoj narod naučili
pjesmu “Zdravo Tijelo Isusovo”,
teološku himnu svega našega znanja
o otkupljenju,
sadržajniju i pametniju
od mnogih sadržajnih i pametnih knjiga.
U nju je, uz Spasiteljevu patnju,
ucrtana i naša stoljetna patnja
i zato je njezin napjev tako sjetan i uzvišen.

Barem na kraju kolone onih
što odlaze u općinu
po devedeset puta
samo radi jedne dozvole za gradnju crkve;
što po tuđim zemljama
ponizno i poniženo prose milostinju
i za obnovu ove kuće
i naših crkava;
što besplatno đacima daju instrukcije
iz matematike i drugih školskih predmeta;
što u pola noći svojim automobilom
voze porodilju u bolnicu.
Jer, ime ujak je ono zadnje
čega bi se bosanski fratar odrekao
i što ne bi želio zaslužiti.
Njegov život je darivanje
da bi ozdravilo srce čovjeka.

Da protok života u ovoj kući
ne bi malaksao,
svakoga se jutra
u njezinu prizemlju
puštaju u pogon strojevi:
oni mrtvi s priključkom
na strujni napon od 220 volti,
i oni živi s neumornih deset prstiju
u pogonu
i priključkom svoje duše
na izvor sve naše snage,
na Božje ime.

I zato sve to izgleda jednostavno:
da đaci imaju uvijek čisto odijelo,
da im zalogaj hrane bude topao i svjež,
da svake subotnje večeri
odnesu svoj naramak opranog rublja,
da se kupaju u toploj vodi.
A da bi mogle svoj posao
obavljati dostojno i spremno,
imaju sestre u našoj kući
i svoju preporuku za to.
I diplomu: Evanđelje:
Zatim je Isus obilazio gradove i sela
propovijedajući Radosnu vijest.
Pratila ga Dvanaestorica i neke žene
i pomagale im svojim dobrima.

A riznice znanja nikada đaci
ne otključavaju sami.
Uz njih su i oni
što su prije njih sjedili
u istim školskim klupama ovdje,
u strahu pred ispitima,
a sad im na čelu bore,
u očima strogost,
u duši roditeljska radost
što će nam po novim naraštajima
visočkih đaka
zajedničko ime
ostati živo i životno
i sljedećih stotinu proljeća.

(Ladislav Fišić)