Gotovo tri četvrtine mladih Hrvata ne napušta roditeljski dom dok ne postanu ozbiljni muškarci. Usporedbe radi, prosjek onih koji u dobi od 18 do 34 godine žive s roditeljima na razini Europske unije iznosi 48 posto. Izvan EU od nas su „gori” samo Makedonci, gdje čak 72,5 posto mladih živi s roditeljima. A među susjedima unutar zajednice odmah iza nas su Slovaci pa mediteranske zemlje poput Italije, Portugala, Malte… Muškarci u cijeloj Europi doduše ostaju duže s roditeljima nego žene. Prosječna dob sinova kad napuste dom je 27 godina, a kćeri 25. Međutim, Hrvatice su opet iznad europskoga prosjeka pa tako prestaju živjeti s roditeljima u prosjeku s 29,6 godina, odmah iza „najstarijih” u EU Maltežanki, kojima je tada gotovo 30 godina.
Neki su sociolozi odmah zamijetili kako je praksa života s roditeljima prisutnija u mediteranskim katoličkim zemljama i kako se nužno ne mora dovoditi u vezu s nemogućnosti osamostaljenja i pronalaskom posla. A najbolji primjer za to su Talijani, poznati kao „mamini sinovi” koji ostaju uz roditeljske skute i kad imaju mogućnosti kupiti stan. Analitičari često navode katoličku kulturu kolektiviteta i izraženu socijalnu notu, nasuprot protestantskoj pragmatičnosti i individualizmu. Tako je mnogim našim sugrađanima, kojima se podrazumijeva da dijete živi u istom stanu ili kući sve dok mu se ne posreći kupiti vlastiti ili izgraditi kuću, neobično vidjeti kako roditelji u sjevernoj Europi pitaju svoju djecu nakon 18. rođendana kad će konačno odseliti ili im počnu zaračunavati stanarinu ako ostanu koju godinu duže.
Četverostruka prednost
Jedan od pobornika teze kako su baš zbog toga sjeverne zemlje uspješnije od južnih jest i poznati hrvatski i bosanskohercegovački novinarski brend Goran Milić. U jednoj od svojih kolumni se svojedobno zapitao: „Premda su navedene zemlje, mjereno BDP-om po stanovniku, otprilike četiri puta bogatije od nas, ne postoji nijedan pojedinačni ekonomski i socijalni parametar koji im daje tu četverostruku prednost. Niti su im četiri puta veće bruto plaće. Niti im je zdravstvo četiri puta bolje. Nemaju ni četiri puta više fakultetski obrazovanih. Nemaju (to pogotovo!) ni četverostruko veće vlasništvo nekretnina. Nemaju četiri automobila na našeg jednoga. Ne znaju njihovi učenici i studenti četiri puta više od naših. Ne idu im djeca na četiri puta skuplja maturalna putovanja. Njihov jedan ne jede i ne pije koliko naših četvero, vjenčanja im nisu u prosjeku četiri puta skuplja, nemaju ni četiri mobitela na jedan naš…”
A onda je otkrio razlog za koji smatra da im daje konkurentsku prednost: „To je osamostaljivanje djece i mladeži, uključivanje u proces rada, stjecanje radnih navika i, nadasve, odlazak iz roditeljskog doma. Preuzimanje odgovornosti za vlastiti život. Tu je statistika neumoljiva!” Naime, čak 40 puta više mladih Hrvata ostaje živjeti s roditeljima nego mladih Danaca. Milić dodaje kako „dijete”, po našemu, ne bi trebalo odlaziti iz kuće dok mu roditelji ne osiguraju vlasništvo stana ili bar veći dio: „Naša se logika pita zašto bi ‘dijete’ živjelo nižim standardom nego u roditeljskom domu? A u tome i jest glavni gvint! I mladim Dancima osjetno padne standard kada počnu plaćati podstanarstvo, kupovati namirnice i prati vlastito rublje. Ali, za nekoliko godina, oni dostignu, a ubrzo i preteknu razinu blagostanja koju su imali kod mame i tate. U međuvremenu, pritisak borbe za napredak stvara im novi krug prijatelja u sličnoj situaciji, zajedno otkrivaju posve nepoznate mogućnosti, počinju realno cijeniti teško zarađeni novac, brzo postaju zreli i odgovorni članovi društva… Priče o uspjehu ne pišu oni koji su spavali kod roditelja do 35-te godine.” Možda Milićeva tvrdnja zvuči okrutno. Možda će odmah netko zamijetiti kako se lako osamostaliti u Danskoj, za razliku od Hrvatske, jer je riječ o uređenoj državi, pri ruci im je posao, povoljan kredit za stan i raznorazne druge mogućnosti.
Međutim, istina je da se ljudi osamostaljuju više zbog mentaliteta, nego zbog visokoga životnog standarda. „Da biste se odselili od roditelja, trebate imati izvjesne prihode. Drugi faktor su cijene nekretnina, visine najma, ljudi si to jednostavno ne mogu priuštiti, a naredna stvar je sigurno i izvjesna navika i komoditet”, tvrdi sociolog Gojko Bežovan u izjavi za jedan hrvatski medij. Međutim, većina uspješnih priča naših sugrađana iz Bosne i Hercegovine koji su napravili kakvu-takvu karijeru u Hrvatskoj pokazuje da nisu baš imali pretjeranih mogućnosti za samostalan život, ali nisu imali izbora ili su bili ludo hrabri preuzeti odgovornost i krenuti u avanturu života. Nisu birali poslove, paralelno su radili i studirali, ništa im nije bilo teško. Znali su da se mogu osloniti jedino na vlastite snage. A upravo toga nedostaje u hrvatskome društvu – uzeti sudbinu u svoje ruke i prestati prebacivati odgovornost na roditelje, državu, Crkvu… Oni koji su dugo živjeli u socijalizmu i danas očekuju da im država riješi sve njihove probleme.
Malo-pomalo
Budući da počinje turistička sezona u Hrvatskoj, sve češće čujemo kako nam nedostaje radne snage u hotelima i restoranima. U poljoprivredi i na građevinskim poslovima već dugo je nemoguće pronaći dobre radnike. U Hrvatskoj je najmanji broj nezaposlenih od 1990. Tomu je pridonio snažan gospodarski rast, ali nažalost i iseljavanje koje se ne zaustavlja. Poduzetnici mole Vladu da odobri dodatne kvote za uvoz radne snage iz inozemstva. Upućeni zagovaraju dolazak Filipinaca, koji nam odgovaraju mentalitetom i katoličkom vjerom, ali i radišnošću te povezanošću s domom. Istodobno sve više naših mladih odlazi u inozemstvo u potrazi za poslom i boljim životnim standardom. Bez obzira što su završili, ako nemaju sve traženije medicinske ili inženjerske diplome, uglavnom moraju krenuti od početka. Tako mnogi priznaju da u Irskoj, Njemačkoj i Kanadi rade i one najmizernije poslove, koje nikada ne bi prihvatili doma, jer bi ih bila sramota. Ovako ih nitko ne vidi pa se mogu doma hvaliti kako u inozemstvu teku med i mlijeko.
Nigdje baš ne cvjetaju ruže, bez upornosti i teškoga rada. No, moramo priznati da u uređenim društvima, gdje ne vladaju etnička ili stranačka podobnost te rođačke veze, lakše do izražaja dođu talent, marljivost i sposobnost pa imate priliku brzo napredovati. Ali ste istodobno uskraćeni za mnoge životne radosti, bezbrižnost i sigurnost, besplatno zdravstvo i obrazovanje, niže troškove života te jedinstveno podneblje, koje čine zavidnom kvalitetu života u našim krajevima. Poznati hrvatsko-američki povjesničar umjetnosti dr. Vladimir Peter Goss, koji se nakon tridesetogodišnjega staža u Americi vratio u rodni Zagreb, tako reče u jednom intervjuu: „Na Zapadu je bolje, ali u Hrvatskoj je ljepše!” A da bi nam bilo i bolje, očito moramo urediti državu, probuditi uspavane potencijale i pokrenuti se. Nažalost, daleko nam je draže tražiti alibije i optuživati druge, nego napraviti iskorak iz zone ugodnosti. Ne treba to biti velik korak, ali neka bude usmjeren prema jasnom cilju. Planinu će pomaknuti samo onaj tko je na početku pomicao kamenčiće! kaže kineska poslovica.
