Početna stranica » Fratri Bosne Srebrene su uvijek imali sluha za kulturnu baštinu BiH

Fratri Bosne Srebrene su uvijek imali sluha za kulturnu baštinu BiH

3 min

Svjetlo riječi je u pravome smislu svjetlo budući da sa svojih stranica osvjetljava i vjerski i svjetovni život, i prošlost i sadašnjost u svojoj sveukupnosti

Svatko tko se zadesio negdje u tuđini zna kako je sresti nekoga iz svoga kraja. Tijekom boravka u suprugovoj domovini Mađarskoj neizostavno je bilo upoznati se s bosanskim franjevcem fra Ivicom Alilovićem koji je u Hrvatskoj katoličkoj misiji bio župnik u gradu Baji. Fra Ivica je tih devedesetih godina bio omiljeni gost u brojnim mjestima služeći mise na hrvatskome jeziku. Kako sam tada pisala članke za razne medije, on mi je predložio da pišem i za franjevački list Svjetlo riječi. Pisati za fratre bila je velika čast za mene zbog svega dobrog u njihovu višestoljetnom djelovanju u Bosni. I tako je počelo…

Prvi članci obrađivali su uglavnom teme vezane za hrvatsku nacionalnu manjinu u Mađarskoj. Kako sam živjela u Pečuhu, bili su to prvenstveno Bošnjaci iz grada i okolice, ali i Šokci, Bunjevci, podravski, pomurski i gradišćanski Hrvati. Pisala sam o njihovoj tradiciji i običajima, ali i o suvremenom životu koji uključuje obrazovanje, kulturu i istaknute djelatnike.

Po povratku u Sarajevo, osim o mojim manjincima, prema želji fra Mirka Filipovića počela sam pisati razne reportaže. Zahvaljujući zadacima obišla sam i franjevačke samostane u Visokom, Fojnici, Kreševu, Kraljevoj Sutjesci. Sjećam se još redakcije u Splitskoj ulici u kojoj su osim fra Mirka Filipovića bili fra Marijan Karaula, fra Ladislav Fišić, sestra Dražana Radman, Katarina Mišanović, Emil Perković, Sandra Gazić.

Časopis je od novinskoga formata prerastao u revijalni oblik. Mijenjalo se sjedište, ravnatelji, urednici i djelatnici, a Svjetlo riječi je svijetlilo i sadržajem i formom ostajući vjerno svojoj tematici vjera – društvo – kultura.

Moje kratke crtice su se sve više usmjeravale na područje o kojem sam i inače najviše pisala: na kulturu. Uredništvo je 2018. godine pokrenulo posebnu kolumnu i omogućilo da čitateljima iznesem zanimljivosti iz kulturnoga života u Sarajevu. Tema je jako široka i trebalo je izabrati kako najveća tako i manje poznata a zanimljiva zbivanja. Ponekad bih prenijela ponešto i iz inozemstva.

Prateći kulturne sadržaje upoznala sam se i s djelatnicima u kulturi. Svi su bili radosni što se o njihovu radu piše u franjevačkom listu. Susrela sam se i s problemima s kojima se suočavaju. Sjećamo se kada je svjetski glasovit Zemaljski muzej bio zatvoren, pa Umjetnička galerija. Nakon niza godina nije mi bilo dovoljno samo pisati o nebrizi mjerodavnih za vrijedno kulturno blago, nego pokušati animirati političare da počnu rješavati njihov nezavidan položaj. Pronađeno je privremeno rješenje ove godine u vidu Lex specialisa, ali je igrom slučaja Nacionalna i univerzitetska biblioteka ostala izvan njega. Borba za kulturu očito nikada ne prestaje.

S druge strane, fratri Franjevačke provincije Bosne Srebrene u svome su trajanju tijekom stoljeća uvijek imali sluha za kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine. I pored teških vremena u kojima su djelovali kao duhovnici katolicima i dobrotvori njima i ostalima u potrebi, uspjeli su sačuvati vrijedne kronike, knjige i druge artefakte iz kojih se može iščitavati povijest ove zemlje. Samostani su sami po sebi riznice baštine, a što tek reći za muzeje pri njima.

Tu je i bogata izdavačka djelatnost. Svjetlo riječi je u pravome smislu svjetlo budući da sa svojih stranica osvjetljava i vjerski i svjetovni život, i prošlost i sadašnjost u svojoj sveukupnosti. I tako sve do svoga jubilarnog – petstotog broja. Kao netko, tko je mali dio sebe utkao u njegove stranice tijekom trideset godina, želim da buduće generacije druguju s revijom i sljedećih petsto brojeva.