U poetsku biografiju naslovljenu Život fra Marijana Šunjića, a koju je objavio u Đakovu 1883. godine, fra Martin Nedić je umetnuo pjesmu posvećenu fra Iliji Starčeviću, osnivaču prve pučke škole u Bosni i Hercegovini,[1] te ga je nazvao pametarom. Ova lijepa riječ označava intelektualca, mislećega čovjeka, te bi se bez zadrške mogla primijeniti i na samoga fra Martina.
Fra Martin Nedić rođen je na sjeveru Bosne, u Tolisi, 1. travnja 1810. godine. Na krštenju je dobio ime Ivan. Prvu je pismenost stekao od toliškoga kapelana fra Bone Benića, mlađega, koji ga je sa sobom poveo u Kraljevu Sutjesku kada je tamo bio premješten. Nedić je u Kraljevoj Sutjesci završio osnovnu i srednju školu te je 1825. godine obukao redovničko odijelo. Retoriku i poetiku je izučavao u Subotici 1827. i 1828. godine, a filozofiju i bogosloviju je studirao u Ugarskoj. Za svećenika je zaređen 1833., a u Bosnu se vratio 1835. godine.
Fra Martin Nedić je bio poliglot; poznavao je latinski, talijanski, mađarski, turski, perzijski i arapski jezik. Turskim je jezikom toliko dobro vladao da su suvremenici smatrali da turski govori kao pravi Turčin. Hrvatski, turski i latinski jezik predavao je u samostanskoj školi u Kraljevoj Sutjesci.
Preminuo je u Tolisi 26. svibnja 1895. godine, a pokopan je na središnjemu župnom groblju Karaula.
Književni rad
Upoznavši se tijekom studija s ilirskim idejama, fra Martin Nedić se već u prvoj godini uznapredovaloga ilirizma pridružio ilircima te je u Karlovcu, uz pomoć Ljudevita Gaja, objavio dužu epsku pjesmu Razgovor koga vile Ilirkinje imadoshe u pramalitje godine 1835. Time je ubrojen među oce ilirskoga pokreta. U ovoj pjesmi on prikazuje tužnu sudbinu Bosankinje vile koja se ne može pridružiti svojim posestrimama u ilirskome kolu budući da je već stoljećima njezina zemlja porobljena od Turaka, a ropstvu ona kraja ne vidi. Fra Martin u ovoj pjesmi čezne za slobodom porobljene Bosne i za ujedinjenjem južnoslavenskih zemalja, onako kako su to hrvatski intelektualci onoga doba zamišljali.
Nakon objavljivanja prve knjige fra Martin je, uz brojne druge poslove kojima se bavio, nastavio pisati. Postao je suradnikom Gajevih Novina horvatskih i književnoga priloga Danice ilirske. Godine 1851. u Carigradu je objavio djelo Pokret godine 1848. i 1849. u kojemu je prikazan Jelačićev pokret, a koje je napisao zajedno s fra Marijanom Šunjićem. Djelo je objavljeno uz novčanu potporu Ivana Kukuljevića Sakcinskog.
Fra Martin Nedić je puno surađivao s vodećim ljudima svojega doba, a osobito s đakovačkim biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom kojemu je posvetio zbirku počasnica Kitica od devet u raznih sgodah ubranih cvietova (Osijek, 1875.). Ipak, puno značajniji je njegov epski spjev, odnosno poetska kronika Ratovanje slovinskoga naroda proti Turcima godine 1875. – 1877., objavljena u Dubrovniku 1881. godine. U ovome djelu autor je donio sustavan prikaz Hercegovačkoga ustanka koji je prethodio odlukama Berlinskoga kongresa i dolasku austrougarske vlasti u Bosnu i Hercegovinu. Također je zanimljiva i poetska biografija Život fr. Marijana Šunjića, spjevana u devet pjevanja, a posvećena fra Martinovu učitelju orijentalnih jezika. Posljednje veće književno djelo koje je fra Martin objavio naslovljeno je Poraz bašah a zavedenjenizama u Bosni. Djelo je tiskano u Pečuhu 1884. godine i u njemu autor govori o pobuni janjičara protiv sultanovih reformi.
Objavivši veći broj književnih djela pisanih u duhu hrvatskoga romantizma, odnosno ilirizma, čak i nakon što se ilirizam u Hrvatskoj ugasio, fra Martin Nedić se do kraja života pokazao vjernim ilirskoj ideji bratstva, sloge i slobode.
Historiografski rad
Osim književnim, fra Martin se bavio i historiografskim radom. Najznačajnije djelo ove tematike je Stanje Redodržave Bosne Srebrene poslje pada Kraljestva Bosanskoga pak do okupacije. Djelo je tiskano u Đakovu 1884. godine. Autor u ovome djelu iznosi sustavnu povijest Franjevačke provincije Bosne Srebrene u razdoblju turske vladavine. U prva tri dijela autor se, uglavnom, služi metodologijom stvaranja znanstvenoga teksta. On na temelju prijevoda fermana koje su sultani izdavali franjevcima govori o stanju u Provinciji i o uvjetima života fratara i vjernika. Najzanimljiviji je, ipak, završni dio knjige u kojemu autor zapisuje autentična svjedočanstva iz svojega vremena. Ta su svjedočanstva oblikovana u formu koja je bliska umjetničkome pripovijedanju.
Značaj za Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu
Fra Martin Nedić je ostavio veliki trag i kao franjevački diplomat, učitelj i crkveni graditelj. Naime, sredinom 19. stoljeća Bosnu je Srebrenu tresla afera biskupa fra Rafe Barišića koja je trajala petnaestak godina. Biskup Barišić je želio u Bosni ustrojiti onakvu biskupiju kakve su na Zapadu pa je zadirao u prava franjevaca. Ta su prava, među ostalim, bila zajamčena i sultanovim fermanima. Stoga je fra Martin, kao izvrstan poznavatelj turskoga jezika, 1843. godine s fra Lovrom Karaulom putovao u Carigrad, kako bi pred Visokom Portom (odnosno turskom vladom) objasnili bit spora s biskupom i ishodili sultanov ferman kojim franjevcima u Bosni potvrđuje prethodno zajamčena prava nad nekretninama koje posjeduju. Godine 1845. ponovno je putovao u Carigrad da bi nastavio rješavati spor s apostolskim vikarom u Bosni, biskupom fra Rafom Barišićem.
Fra Martin Nedić se brinuo i za razvoj školstva u BiH. Učiteljem latinskoga jezika u samostanskoj školi u Kraljevoj Sutjesci postao je 1839. godine, a uz latinski, predavao je i hrvatski i turski jezik. Tu je službu obavljao od 1839. do 1848. i od 1857. do 1861. godine. Osobito je važno njegovo putovanje u Beč 1852. godine, kada je, zajedno s fra Marijanom Šunjićem, bio primljen na dvoru cara Franje Josipa I. od kojega je ishodio novčanu potporu za uzdržavanje škola u Bosni. I sam se brinuo za izgradnju škola. Tako je u Kraljevoj Sutjesci 1857. godine podigao zgradu osnovne škole, a isto je učinio i u Tolisi, gdje je 1869. godine podigao školsku zgradu za žensku djecu.
Kao graditelj, fra Martin se iskazao izgradivši 1860. godine crkvu sv. Ivana u Kraljevoj Sutjesci. Ipak, njegov najznačajniji graditeljski pothvat svakako je gradnja u ono vrijeme prostorno najveće katoličke crkve u Bosni, crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tolisi. Crkva je građena od 1864. do 1881. godine, kada su dovršeni svi radovi. Međutim, mise su u njoj služene već od 1873. godine. Crkva u Tolisi trobrodna je neoromanička bazilika s dvama zvonicima lukovičastih završetaka, koji su visoki 56 metara. U unutrašnjosti crkve dva su niza stupova spojenih lukovima. Dimenzije građevine su 58 x 20 metara. Nedić je također zaslužan za izgradnju i uspostavu franjevačkoga samostana u Tolisi. Samostan je zaživio u siječnju 1876. godine.
Koliko je fra Martin Nedić bio cijenjen među svojim suvremenicima, kako onima u franjevačkome redu tako i onima izvan Bosne, svjedoči i činjenica da su mu povjeravane različite odgovorne dužnosti te da je za svoj rad primao i odlikovanja. Tako je 1. svibnja 1854. godine izabran za provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene, a 1856. godine sudjelovao je u Rimu na skupštini franjevačkoga reda. Tom mu je prigodom ponuđeno mjesto generalnoga definitora Reda, ali on se na ponudi zahvalio te se vratio u Bosnu vjerujući da će narodu biti korisniji ako bude boravio u domovini.
Fra Martin Nedić je surađivao s uglednim ljudima i kulturnim ustanovama. Među ostalim, bio je i dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu te počasni član Središnje bečke akademije. Ipak, iznad svega volio je svoj napaćeni narod u Bosni. Kao pravi domoljub, odbijao je počasti koje su mu nuđene želeći biti s narodom u dobru i u zlu, pomagati mu, kao prosvijećen čovjek, da se odupre nepravdi i da ugleda sanjanu slobodu. Poživjevši 85 godina, fra Martin Nedić je zaista na kraju ovozemaljskoga puta mogao uskliknuti: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao!” (Druga Timoteju, 4,7).
[1]Fra Ilija Starčević je 1823. godine otvorio školu u Tolisi. To je bila prva pučka škola u Bosni i Hercegovini. U njoj je zaposlio educiranoga učitelja civila, kojega je doveo iz Slavonije, te je primijenio nastavni plan i program kakav je u to doba postojao u Slavonskoj vojnoj krajini. U školi se već u prvoj školskoj godini školovalo između 80 i 100 učenika.
(Mato Nedić)
