Snažni duhovni lik sv. Franje privlačio je ljude i olakšavao savladati poteškoće u praktičnom životu. Međutim, kad se ubrzo broj braće povećao, većini više nije bilo moguće ni vidjeti sv. Franju, a kamoli s njim komunicirati kao s uzorom života. Oduševljenje je splasnulo, neprilagođenost na franjevački način života postaje izvor nereda. Pojedina se braća „skitaju izvan poslušnosti”, postaju sablazan svijetu. Razumljivo je da nisu mogli poučavati druge kad ni sami nisu poučeni! Kako opsluživati herojsko franjevačko siromaštvo, kad na to nisu priviknuti? Žive od zajmova koje ne mogu vraćati.
I sam sv. Franjo postaje svjestan potrebe privikavanja na način života po Pravilu prije polaganja zavjeta i odlaska u svijet. Nije dovoljno samo oduševljenje i volja, treba upoznati i praktično živjeti takvim životom, iskušati sama sebe, a i Red mora procijeniti je li kandidat sposoban slijediti sv. Franju. Stoga je sv. Franjo oduševljeno dočekao odluku pape Honorija III. da se uvede godina kušnje tijekom koje će kandidat sam sebe ispitati, a i Red će ocijeniti njegovu prikladnost za franjevački način života. Papa je to učinio 22. rujna 1220. godine bulom Cum secudum consilium kojom određuje „da oni koji će prihvatiti redovničku stegu, određeno je vrijeme kušaju i da se u njoj vježbaju”. Provincijalima se naređuje neka „nikoga ne pripuste u Red na zavjetovanje ako prije nije proveo godinu kušnje”. Tu godinu kušnje nazivamo novicijatom. Kasnije će to prihvatiti i drugi redovi.
Novicijat je, dakle, vrijeme intenzivnoga uvođenja u redovnički život. U početku je mogao biti u svim samostanima. Prvi je sv. Bonaventura, u prve Statute Reda 1260. godine, uveo odredbu da se godina novicijata može obaviti samo u samostanima odobrenim od Svete Stolice. To će 1601. papa Klement VIII. odrediti za sve redove i provincije.
Izmjene u pravilima
Način odgoja i izobrazbe u novicijatima određivale su Generalne konstitucije i generalni kapituli. Tako kapitul u Perpignanu 1331. godine određuje da se u novicijat ne smiju primati oni koji nisu sposobni za pošten i koristan rad ili barem koji ne pružaju izgled da će njihovo stupanje u Red biti na duhovnu izgradnju ne samo klera nego i puka. Sveti Ivan Kapistran, kao papinski pohoditelj svih opservantskih provincija, odredio je 1443. godine da se u novicijat ne prima nitko tko nije navršio 18 godina života. Tridentski sabor (1545. – 1563.) za sve redovnike, pa tako i franjevce, donosi odredbu da se nitko ne može valjano zavjetovati ako nije navršio 16 godina života i godinu kušnje.
Bitno je, za godinu novicijata, da se novaci teoretski i praktično upute u franjevački način života i rada. Sami sebe kušaju jesu li u stanju franjevačke ideale pretočiti u život
Što se tiče izobrazbe u novicijatima, razlikovalo se kandidate za braću laike od kandidata za svećenike od kojih se mnogo više tražilo. Kad se u Redu jače razvilo školstvo, nije više bilo potrebno u novicijatima izučavati samo svjetovne nego i crkvene znanosti. Novicijat postaje škola teoretske i praktične askeze, škola teorije i prakse redovničkoga života.
Dok još nije bilo tiska bilo je potrebno da novaci nauče napamet skoro sve što se molilo u časoslovu na latinskom jeziku. Generalni kapitul u Asizu 1340. taksativno nabraja što novak mora znati napamet i određuje da provincijal koji od svojih novaka ne bi to tražio ipso facto (samim propustom) prestaje biti provincijalom. Tiskanjem Božanskoga časoslova stvar se mijenja. Od novaka se traži da časoslov zna pravilno i pobožno moliti.
Novicijati u Bosni
Sve odredbe generalnih kapitula morale su se primjenjivati i u novicijatima Bosne Srebrene. Zbog posebnih okolnosti i potrebe za većim brojem misionara u novicijat se u Bosni primalo i mlađe kandidate. Generalni ministar Reda poslao je 1432. godine fra Jakova Markijskoga u Bosnu i dao mu ovlast da „sve one koje zateče u novicijatima, a ne budu stupili u 14. godinu života, liši redovničke haljine”.
Zbog skučenosti prostora i velike oskudice u bosanskim samostanima nije bilo moguće u jednom samostanu držati novicijat za cijelu Provinciju. U svakom je samostanu postojala samostanska škola za odgoj đaka i novaka. Tako je bilo do 1882. kada provincijski kapitul, pod presjedanjem generalnoga ministra, određuje da se sva tri novicijata (u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu) objedine, da svi novaci prijeđu u Fojnicu. Otada do danas Bosna Srebrena ima samo jedan novicijat u samostanu koji odobri Generalna kurija Reda.
I provincijski su kapituli donosili odredbe o načinu odgoja i izobrazbe u bosanskim novicijatima. Tako je kapitul 1735. odredio da se godina novicijata podijeli na šest jednakih razdoblja. Taksativno je navedeno što se svaka dva mjeseca mora naučiti i u čemu se novaci trebaju vježbati.
U bosanskim novicijatima redovito se učio i latinski jezik. To je bilo nužno dok su bogoslovi išli na studij u inozemstvo, gdje su udžbenici i predavanja bili na latinskom jeziku. Biskup je Miletić upozorio provincijsko starješinstvo da neće nikoga rediti za svećenika tko ne zna latinski jezik. Stoga je Starješinstvo donijelo odluku da se u novicijatima uvede ferula kojom se prisiljavalo novake da uče i govore latinski.
Ponekad su se novicijati u Bosni iz raznih opravdanih razloga pokušavali studijski obogatiti. Intervenirala je Generalna kurija. Generalni vizitator Euzebije Fermendžin 1885. godine tražio je da se iz novicijata isključe predmeti fizika i kronologija. General Reda fra Alojzije Lauer 1898. godine upozoravao je da se u novicijatima treba suzdržati od studija da bi se moglo bolje posvetiti odgoju. General je izričito tražio da se u novicijat primaju samo provjereni mladići jer je bolje da ih bude manje, a da su kvalitetniji. Po općem crkvenom i redovničkom pravu, novicijat se ne smije voditi kao godina redovitoga školovanja.
General Reda fra Alojzije Lauer 1898. godine upozoravao je da se u novicijatima treba suzdržati od studija da bi se moglo bolje posvetiti odgoju. General je izričito tražio da se u novicijat primaju samo provjereni mladići jer je bolje da ih bude manje, a da su kvalitetniji
Važeće Generalne konstitucije Reda manje braće određuju: „Da dublje upoznaju franjevački život, neka se novaci dadnu na proučavanje Pravila, drugih spisa sv. Franje i franjevačkih izvora kao i Generalnih konstitucija i generalnih i partikularnih statuta te povijesti Reda i provincije” (čl. 153). U novicijatu Bosne Srebrene to su bili, a i sada su, glavni predmeti koji se temeljito proučavaju.
U Domovinskom ratu novicijat Bosne Srebrene morao je napustiti Bosnu. Novaci su se smjestili u talijanske samostane, najprije u Monopoliju (1992. – 1995.), a potom u Belmonteu. Godine 1997. u samostanu na Gorici u Livnu izrađene su posebne prostorije za novake. Od te je godine novicijat Bosne Srebrene u Livnu sve do danas.
Bitno je, dakle, za godinu novicijata, da se novaci teoretski i praktično upute u franjevački način života i rada. Sami sebe kušaju jesu li u stanju franjevačke ideale pretočiti u život. Tko se tijekom godine novicijata uvjerio da to može i hoće, pripušta se polaganju prvih zavjeta kojima obećava živjeti po Pravilu sv. Franje ponajprije nekoliko godina privremeno. Poslije svakoga isteka privremenih zavjeta kandidat se može vratiti u svijet. Ako se odluči ostati u Redu, polaže svečane zavjete koji su doživotni.
