U Mostaru smo proveli godinu u početnom stupnju formacije koji se naziva postulatura. Nakon toga dolazi druga godina formacije, tj. novicijat. U postulaturi smo pobliže upoznali bratstvo i život u zajednici gdje smo izrazili želju za primanje u franjevaštvo, što nam se i ostvarilo na dan oblačenja. Nakon svečane mise pozdravili smo se s prijateljima i rodbinom te se uputili na Humac, gdje započinje naš novicijat, naša godina kušnje.
Prva kušnja s kojom su se novaci susreli bila je neposredno poslije oblačenja, na putu prema Humcu. Još smo bili u zanosu od oblačenja, zamišljeni i nekako radoznali što nas očekuje. A onda je meštar fra Stanko, da prekine šutnju rekao: ,,Da znate što vas čeka iskočili biste iz kombija!” Bila to šala ili ne, nekako nas je i nasmijala i zabrinula, ali za svaku sigurnost da ne bismo iskočili, meštar je zaključao vrata kombija. Evo, sada vam mogu reći što nas je dočekalo. Dočekala nas je svježa lubenica iz hladnjaka. Meštar pripremi lubenicu kao znak dobrodošlice za novu generaciju. Dobro je da nismo iskočili iz kombija. Pomislih: ,,Dobri neki običaji ovdje.”
U novicijatu je trenutno šest novaka i meštar fra Stanko Mabić, domeštar je fra Nikola Jurišić. Novicijat se nalazi u sklopu Franjevačkoga samostana Humac, gdje imamo svoj posebni dio samostana i svoj novicijatski program. Pokušat ću vam predstaviti sve običaje i sva pravila novicijata.
Običaj je da se godina novicijata posveti Gospi, stoga smo se već prvih dana uputili u Međugorje. Izmolili smo krunicu na Podbrdu i Gospi u ruke predali godinu koja je pred nama. Ova godina je povučenija u odnosu na onu prošlu, godina nekako baš za nas, u kojoj ulazimo dublje u sebe, ispitujemo i učvršćujemo poziv. Godina u kojoj upoznajemo franjevačku karizmu i duhovnost te tako izgrađujemo osobni odnos s Bogom. Godinu dana smo „zatvoreniji”, na neki način smo izolirani od okoline. Ne idemo kući, samostan postaje naša kuća. Obitelj nam može doći u posjet jednom u dva mjeseca. Nemamo mobitele, pokušavamo se odreći, bolje reći osloboditi, svega što nas zarobljava, što nas sprječava u našem izgrađivanju odnosa s Bogom. Iako smo „zatvoreniji”, nekako mi se čini da smo slobodniji nego prije.
U franjevaštvo se ne dolazi sa željama, i zato se u novicijatu pokušavamo odreći svojih želja i svoje volje, a toga se čovjek najteže odriče
Počeli smo puno više primjećivati prirodu, ljude i stvari oko nas. Na kraju novicijata polažemo prve privremene zavjete, a to su: poslušnost, siromaštvo i čistoća. Nakon novicijata braća koja žele postati svećenici idu na studij filozofije i teologije, ili izučavaju neki obrt, ako žele ostati časna braća. Uglavnom, naš novicijatski život temelji se na tri stvari, a to su: molitveni, fizički i intelektualni rad. Možemo se probuditi kada god hoćemo, ali u 6:20 sati moramo biti u kapelici. Dan nam započinje pozdravom Gospe i molitvom časoslova, točnije Službe čitanja i Jutarnje, nakon toga u molitvenom duhu idemo na konventualnu misu s pukom koja započinje u 7 sati. Na misi novaci uvijek ministriraju i čitaju. Poslije mise slijedi doručak nakon kojega novaci pospremaju i postavljaju stolove za ručak. U 8:30 počinju predavanja. Nastavu imamo od
ponedjeljka do petka. Imamo različite predmete: Latinski i grčki jezik, Pravila franjevačkog reda, Uvod u duhovnost, Povijest reda i Provincije, Uvod u Bibliju, samo su neki od njih. Sve nam predmete predaju fratri, oni iz kuće ili iz okolnih župa i samostana. Pod nastavom se još podrazumijeva pjevanje i sviranje, koje imamo s meštrom. Učimo svirati glasovir i pjevati korale i psalme. Na svakoj duhovnoj obnovi namijenjenoj za fratre, koja se održava u našim samostanima, novaci zajedno s postulantima pjevaju na sv. misi.
Iz Palestine na Humac
Predavanja obično završe do 11:15. Odmah nakon predavanja imamo razmatranje evanđelja. Pokušavamo evanđelje prebaciti, kako to meštar kaže: ,,Iz Palestine na Humac”. Otkrivamo što nam Isus govori za taj dan kroz evanđelje. Svatko od nas uzme poruku za sebe i pred braćom kažemo na koji ćemo način taj dan pokušati živjeti evanđelje, što smo iz njega uzeli za sebe, čime oživljujemo evanđeosku riječ. Razmatranje traje do 12 sati, odnosno do ručka. Ručak započinje molitvama Anđeo Gospodnji i Srednji čas. Poslije ručka, vrijeme do 15 sati iskoristimo za rad, šetnju, odmor. U 15 je nezaobilazna kava, osim petkom kada u to vrijeme molimo Križni put, koji se nalazi u vanjskom dijelu samostana. Imamo vrlo velik novicijatski prostor koji sami održavamo: kosimo, siječemo, čistimo, postavljamo kamen, bojimo, beremo masline i grožđe, popravljamo sve što se može popraviti. Jednostavno, u novicijatu se prođu svi obrti, pa čak i frizerski. Od 16 do 18 sati je ,,vrijeme za sebe”. Povlačimo se u sobe i to vrijeme svatko različito provodi: čitajući duhovne knjige, jer ponekad predstavljamo pročitane knjige; pišući referate za određene predmete; učeći i pripremajući se za nastavu. Do 18 sati smo u sobama, tada vlada velika tišina u hodniku. Potrebno je da novak ima vrijeme za sebe, za osobnu molitvu. U 18 sati molimo krunicu i Večernju molitvu, a 19 sati je večera. Prema večernjem programu novicijata ponedjeljkom gledamo neki sakralni film.
Utorkom u 20 lectio divinu, nakon koje vlada stroga šutnja do jutarnje molitve. Četvrtkom je klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Subota je predviđena za čišćenje. Čistimo dio samostana, novicijatske prostorije, naše sobe. Svaki novak ima svoju parcelu za održavanje, pokušavamo ju održavati i pri tom pristupiti odgovorno. Meštar stalno ponavlja da je urednost ili neurednost parcele odraz nas samih i da mu one puno toga govore o nama. Nedjelja je dan molitve i odmora. Za odgoj novaka, kako meštar navodi, vrlo je važna briga za stare i nemoćne fratre, koju novaci rado izvršavaju. Trenutno imamo jednog fratra u potrebi, koji nas svojim pričama vrati u 70-e godine prošloga stoljeća, često nas nasmije. A na pitanje: ,,Fra Ljubo kako je?!”, odgovor je jasan: ,,Nemam kada ne bit’ dobro”. U tom rasporedu prođe novicijatska godina, a nadam se da ste i vi barem malo čitanjem uspjeli proći kroz nju.
Kao što sam već napisao, ove je godine nas šest novaka. Ima nas odasvud: od Dubrovnika, Ljubuškoga, Širokoga, Posušja, preko Duvna, pa sve do Švicarske. Iz različitih smo krajeva, pa smo ponijeli sa sobom i različite običaje i kulturu. Pokušavamo nadopuniti jedni druge. Jakovu objasniti da minuta u Hercegovini ne traje 60 sekundi, Danijelu objasniti da Trebižatom ne može ploviti, Mladenu objasniti da je Ljubuški sad i naš grad, Mariju objasniti da ne može Široki Brijeg prenijeti na Humac, Marinku objasniti da je Humac ljepši od Posušja, a Anti pokušati objasniti da Duvno nije centar svijeta. Kad bismo vam htjeli dati odgovor zašto Bog nas izabra, među toliko boljih i pametnijih mladića kojima se bar može nešto objasniti, ne bismo mogli. I mi smo imali svoje želje i životne poglede, ali toga ovdje nema. U franjevaštvo se ne dolazi sa željama, i zato se u novicijatu pokušavamo odreći svojih želja i svoje volje, a toga se čovjek najteže odriče. Možda ni mi ne znamo zašto smo ovdje, zašto nismo među prijateljima i roditeljima, zašto smo izabrali baš ovaj put. Kad nas je to meštar upitao prvo jutro novicijata, zašto ste ovdje, nismo znali odgovor. Znali smo dosta odgovora, ali ima onaj jedini, zbog čega smo zaista ovdje, meštar nam je otkrio, a sad ćemo mi vama. Jedini je razlog zašto smo ovdje je poradi Kraljevstva Nebeskoga.
