Ove godine Franjevački red obilježava 800. obljetnicu susreta svetoga Franje i sultana Malika al-Kamila u Damietti 1219. godine. Susret je postao i ostao paradigma za novi, inkluzivni pristup različitim ljudima i religijama. Zašto se sveti Franjo odlučio na ovaj korak? Koja je novost i osobitost ovoga susreta?
Sveti Franjo Asiški bio je jedan od „najnepredvidivijih” ljudi srednjega vijeka. Njegova vizija Boga i svega što je On stvorio bila je izvan uobičajenih razumijevanja i filozofsko-teoloških kategorija koje su koristili veliki skolastički pisci toga vremena. Kaže se da je sveti Franjo bio mističar, osoba toliko u skladu s Bogom, čovječanstvom, sa stvorenim svemirom i sa samim sobom – kako po darovima tako i po njegovim ograničenjima.
Susret Franje Asiškoga u Damietti (Egipat) sa sultanom Malikom al-Kamilom, vojskovođom muslimana tijekom Pete križarske vojne (1217. – 1221.) može se istinski razumjeti iz pozicije jednoga mističara. Različiti su stavovi o ovom susretu. Neki tvrde da je Franjo htio doći do Betlehema i Jeruzalema kako bi svojim rukama „opipao” mjesta na kojima je Isus rođen i gdje je umro što duboko odgovara njegovoj teološkoj viziji ljubavi i milosrđa koje je Bog razlio po daru svoga jedinorođenoga Sina. Drugi pak Franjin napor da dođe do Svete Zemlje, a uspio je tek iz trećega pokušaja, objašnjavaju kao izraz njegova prihvaćanja duhovnosti mučeništva. Bila je to popularna tema u srednjovjekovnoj duhovnosti, trebalo je umrijeti samome sebi kako bi Krist mogao biti rođen i njemu (sv. Toma Čelanski).
Treći opet objašnjavaju da je Franjin susret s muslimanskim sultanom povezan s prozelitskom duhovnošću, odnosno vjerovanjem da ljudi jedino u Kristu i Crkvi mogu biti spašeni za vječnosti. A argument za to da je Franjo htio obratiti muslimane nalazimo jasno u spisima svetoga Bonaventure. Ovaj motiv za obraćenje ne samo da pomaže razumjeti Franjine namjere da ode među „Saracene”, kako se u to vrijeme nazivalo muslimane, nego je također potvrda da je Franjo bio autentičan i vjeran „katolik”, unatoč tomu što se nakon susreta sa sultanom u nekim njegovim molitvama moglo pronaći odjeke minareta, muslimanskih poziva na molitvu i Božjih imena, kojih je u muslimanskoj tradiciji 99. Zapravo je Franju sveti Bonaventura u njegovu životopisu predstavio „više katoličkim” kako bi odbacio svaku sumnju u njegovu vjernost Crkvi, učenjima kršćanske vjere i njegove vlastite korijene duhovnosti.
O susretu znamo vrlo malo, ali postoji dovoljno povijesnih dokaza da je do njega doista došlo. Koliko je dugo trajao i pod kojim je uvjetima održan vjerojatno nikad nećemo znati. No značajno je da se nešto doista promijenilo u životu svetoga Franje. U svom Pismu upraviteljima naroda iz 1920. godine Franjo poziva sve političke vođe da traže svetost života i da vode i upravljaju povjerenim im narodom pozivajući ljude da primaju svetu Pričest, ali i da svake večeri po glasniku svima objave poziv da se molitvom obrate Bogu. U 16. poglavlju Nepotvrđenoga pravila (1221.) Franjo jasno govori kako se braća mogu među nevjernicima ponašati duhovno na dva načina. „Jedan je način da ne prave svađa ni prepirka, nego da budu pokorni svakoj ljudskoj ustanovi radi Boga i da se priznaju kršćanima. Drugi je način da, kad vide kako se to Bogu mili, navješćuju riječ Božju, da (nevjernici) vjeruju u Boga svemogućega, Oca, Sina i Duha Svetoga… i da se krste i postanu kršćani.” A 1224. godine Franjo sačinjava Hvale Bogu u kojima imenuje različite Božje kvalitete ili karakteristike: „Ti si sveti Gospodin Bog… Ti si jaki. Ti si veliki. Ti si preuzvišeni…” Suvremeni franciskanolozi i drugi stručnjaci koji se bave pitanjima međureligijskoga dijaloga usredotočili su se na ove različite interpretacije susreta svetoga Franje sa sultanom. Za neke je Franjo postao svetac patron za dijalog. Drugima je postao model kako započeti nove forme evangelizacije. Drugi opet kažu kako nam ovi trenuci Franjina života i njegova završna duhovna simfonija Pjesma stvorova daju temelje za sasvim novi pristup međureligijskomu življenju, dijalogu i suradnji. Franjevaštvo nije samo izraz za način odnosa koji bi franjevci trebali živjeti samo međusobno. On opisuje cjelokupan plan kako živjeti život u ovom svijetu, dijeleći život sa svima, poštujući pojedinačne jedinstvenosti i raznolikost koja postoji u ljudskoj zajednici, a istovremeno tražeći promidžbu autentičnoga susreta, dijaloga i buduće suradnje za nešto mnogo veće nego suma svih naših ljudskih pothvata.
Svako djelo mirotvorstva traži golem trud i žrtvu. Franji je bilo još teže kao traumatiziranom vojnom veteranu koji je i sam iskusio rat i mržnju. Je li ova epizoda iz života svetoga Franje jedna od najvećih gesta mira u kompleksnoj povijesti odnosa islama i kršćanstva? Možemo li reći da je to bila proročka anticipacija suvremenoga međureligijskog dijaloga?
Događaj susreta između Franje i sultana treba razumjeti u kontekstu nečega što bih ja nazvao kontinuum. Postoji vrijeme prije, tijekom i nakon svih ljudskih susreta. Svaki od tih trenutaka može se opisati različitim mislima, shvaćanjima, predrasudama, iznenađenjima, dopuštajući pojavu nečega sasvim novoga i neočekivanoga, istinski revolucionarnoga. Na prvi pogled, ako imamo na umu Franjinu želju da putuje u Svetu Zemlju kako bi opipao i osjetio prisutnosti Isusa, utjelovljenoga, raspetoga i uskrsloga Sina Božjega, svaki drugi susret s „pukim ljudima”, mogao bi se razumjeti kao drugotan, jer je prvotni cilj susresti Isusa. S druge strane, moglo bi se razgovarati o tomu što se dogodi kad se dva čovjeka nađu jedan ispred drugoga. Ponekad možemo govoriti o slučajnom ili nevjerojatnom trenutku u kojemu se dvoje ljudi, koji su oboje stranci jedan za drugoga, nađe čudesno privučenih jedan drugomu, kao da se poznaju, nalazeći duboki sklad – možda želju za mirom i novim društvenim oprostom ili kakvom drugom ljudskom čežnjom – nešto što ih vodi tomu da traže i provode više vremena zajedno kako bi dobili dublje razumijevanje samih sebe i drugih. A u trenutku nakon susreta može se govoriti o priznanju koje je potrebno da bi došlo do promjene unutar sebe, kako bi čovjek bio privučen bliže Bogu, samomu sebi i drugima. Otvorenost, iznenađenje i sklad te unutarnja promjena. To su tri pokreta ili trenutka kojima bih opisao ono što se dogodilo u životu svetoga Franje zahvaljujući susretu sa sultanom Malikom al-Kamilom u Damietti.
U svjetlu toga, vjerujem da autentično mirotvorstvo, duboka želja za promidžbu blagostanja „drugoga”, onoga što „nije jedan od nas”, „stranca”, pa čak i „neprijatelja”, dolazi kao posljedica autentičnoga susreta između dvoje ili više ljudskih bića koji, unatoč kulturološkim osobitostima, vjerovanjima i običajima, iskazuju želju da nadiđu „kulturološke uvjetovanosti”, ideologije i ograničenja, nadiđu čak i duboke ožiljke brutalne i razorne prošlosti te da traže novi put koji dopušta autentičan susret i dijalog o kojima papa Franjo govori u svojoj enciklici Laudato Si, o cjelovitom ljudskom razvoju.
Kako je to bilo svojevremeno s Franjom Asiškim tako je i sa svim ljudima koji iskreno i jasno teže za dobrotom. Jer kad se dvoje ili više ljudi otvore otajstvu Božje prisutnosti, Božje ljubavi u ovom svijetu, koliko se god činilo da su stvari mračne i neorganizirane, omogućuju se novi putovi za otkrivanje sličnosti, zajedničke povijesti – prošle, sadašnje i buduće. Franjo Asiški nije bio prorok. On je bio… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba
