Na koji način Vas ispunjava raditi emisiju Zlatni savjeti?
Kao svećenik i čovjek dužan sam, a i spreman sam, uvijek činiti dobro i u svemu pomagati svim ljudima, osobito onima koji su potrebni moje pomoći. Svakodnevno spoznajem da moji savjeti na Laudato televiziji mnogima koriste i to me veseli i čini zadovoljnim. Naime, mnogi mi se na razne načine javljaju, a i osobama s kojima sam u dodiru govore kako su im moji savjeti pomogli, pa su se, između ostaloga, okrenuli zdravom načinu življenja. Uz to, javljaju mi da i oni sada s mojim savjetima pomažu i pomagat će drugima.
Kako ste došli do svih tih zlatnih savjeta?
Na razne načine skupljao sam ih više od pedeset godina te sam se kušao uvjeriti u njihovu učinkovitost. Mnoge savjete zapisao sam slušajući ih od svojih roditelja i susjeda i mnogih koje sam u životu susretao. Osobito su mi bili zanimljivi savjeti starijih i iskusnih osoba. Uz to sam neprestano proučavao i proučavam literaturu o ovoj temi.
Hoće li ih još biti?
Već imam puno pripremljenih savjeta, a oko novih radim skoro na isti način kao što sam radio kod onih koje već imam. Za svaku novu emisiju, uz one koje imam, pripremam i nove savjete. Stoga se nadam da će moje emisije, uz Božju pomoć, na Laudato TV-u potrajati još dugo vremena. Trudim i trudit ću se da emisije budu što kvalitetnije, pa onda i što gledanije. Na taj ću način pomoći ljudima da im život bude što ljepši i ugodniji. A oni će, nadam se, zbog toga biti zahvalni Bogu za dar lijepoga i ugodnoga življenja.
Je li Vas rad na televiziji naučio nečemu novom?
Čitav moj život bila mi je svojevrsna škola. Pratim i razmišljam o svemu što mi se u životu događa. U svemu sam vidio i vidim određenu pouku te sam izvlačio i izvlačim određene zaključke kao preporuke. Tako i događanja i rad na Laudato televiziji. Uvidio sam s kolikim predanošću, žarom i vjerom te velikom stručnošću radi osoblje ove televizije. Osobito me raduju istinski kršćanski i, rekao bih, obiteljski odnosi između osoblja koje stvara njezin program. Shvatio sam da kao svećenik svojim emisijama na televiziji mogu pomoći velikomu broju ljudi.
Javljaju li Vam se ljudi sada možda češće nego prije?
Mnogi ustrajno prate moje emisije. Moj rođeni brat fra Stipo, koji je župnik u župi Sućuraj na otoku Hvaru, a inače je povjerenik Hvarsko-bračko-viške biskupije za medije, često mi javlja kako mu se ljudi hvale s riječima: „Gledali smo emisiju vašeg brata na Laudato TV.” Kažu da je na jednoj društvenoj mreži više od četrdeset tisuća prikaza jedne emisije. A i meni se stalno javljaju ljudi s raznih strana svijeta.
U Vašoj emisiji smo mogli vidjeti i kako pripremate hranu. Od kuda ljubav prema kuhanju i što najviše volite pripremati?
Kao što sam ljubav prema bavljenju ljekovitim biljkama naslijedio od svoga oca Ilije koji je bio bolničar, a potom i šumarski tehničar, tako sam i ljubav prema kuhanju naslijedio od svoje majke Ane koja je, između ostaloga, bila i izvrsna kuharica, a sve je pripremala po starim receptima naših baka i djedova. Bila su to prirodna i zdrava jela od prirodnih sastojaka. Jer, u vrtu mojih roditelja nalazilo se raznoliko povrće i voće, a po njivama razne žitarice čije smo plodove mljeli u našem obiteljskom mlinu. Najviše volim pripremati ono što pridonosi zdravlju moga ili tuđega života. Naime, želio bih umrijeti mlad, ali što kasnije. To bih poželio i drugima.
Objavili ste tri knjige sa savjetima?
Tiskane su mi knjige: Božja biljna ljekarna, Ljekaruša fra Jure Marčinkovića i Zlata vrijedni savjeti. Čitav niz ljudi i obitelji ima te moje knjige u svojim domovima. Mnogi ih često rabe kao priručnike za bolju kvalitetu svoga zdravlja i života. Osobito se njima služe oni koji imaju zdravstvene poteškoće. Sretan sam i zadovoljan što su se meni i drugima mnogi pohvalili kako su ozdravili, čak i od težih bolesti, primjenjujući recepte i savjete iz spomenutih mojih knjiga.
Je li Vam se nekada netko javio da nije bio zadovoljan Vašim savjetom?
Jedan mi je vozač kamiona s prikolicom pričao kako je, vraćajući se iz inozemstva, a bila je zima, ušao u jednu gostionicu nešto popiti. Čim je sjeo, odmah je primijetio kako neki mlađi čovjek, velik i snažan, stalno bulji u njega. I, dok se vozač tome čudio, čovjek mu je prišao i zatražio da izađe iz gostionice. Kada ga je vozač upitao: „Zašto?”, neznanac mu je odgovorio: „Meni je tvoja faca mrska.” I vozaču nije ništa drugo preostalo nego da se digne i sa svojim kamionom krene do sljedeće gostionice. Problem je ljudska narav. Ima nas i takvih kojima se nitko i ništa ne sviđa. Jasno je da je problem u osobama s takvom naravi, a ne izvan njih. Unatoč tomu meni osobno do sada nitko nije uputio pritužbu na savjete koje predlažem. Naprotiv, stižu mi razne zahvale, od kojih su mi najdraže od djece kad mi pišu kako su konačno počeli jesti domaću hranu te više voća i povrća.
Koji je Vaš najveći savjet kojeg ste dali ljudima kao svećenik?
Za ozdravljenje je ponajprije potrebna vjera i pouzdanje u Boga. Sjetimo se samo žene koja je, prema Markovu evanđelju, dvanaest godina bolovala od krvarenja. U mnoštvu koje je pratilo Isusa uspjela se dotaći njegova ogrtača govoreći u sebi: „Dotaknem li se samo i njegovih haljina, ozdravit ću!” I ozdravila je. Nakon toga Isus joj je rekao: „Kćeri, tvoja te vjera ozdravila!” (Mk 5, 25–34). Iste riječi Isus je uputio Jerihonskomu slijepcu kojega je ozdravio (Mk 10, 52). A nadstojniku sinagoge, komu je kći bila umrla, Isus govori: „Ne boj se! Samo vjeruj!” (Mk 5, 35–36 ). „Vjerujte i vjera će vas vaša spasiti!” Isusova je poruka svima nama, osobito onima koji su u raznim nevoljama ili bolestima. I ja vjeru na prvom mjestu ističem ljudima koji traže moju pomoć. Ljudi trebaju ponajprije vjerovati Bogu, pouzdati se u liječnike i savjet koji im prenosim, a onda i sami povjerovati da mogu ozdraviti. Stoga im ističem potrebu molitve i nade. Uz to naglašavam i potrebu zdrave prehrane i svakodnevnoga kretanja, jer sve što miruje to se kvari ili umire.
Dugi niz godina ste proveli u iseljeništvu. Po čemu se razlikuje Vaše svećeničko služenje u Domovini i u svijetu?
Djelovao sam sedam godina u Bosni, tri godine na Kosovu među Albancima, 22 godine kao župnik na njemačkoj župi, gdje sam imao kontakte i veze i s Hrvatima. Potom sam djelovao četiri godine među Hrvatima u Australiji i osam godina u Kanadi, godinu na Hvaru i sada godinu u Lici, gdje su potpuno drukčije okolnosti nego u inozemstvu. Svjedoci smo kako su u Domovini gotovo na prvom mjestu materijalni problemi. U inozemstvu su naši ljudi nekako riješili svoje materijalno stanje. Oni tamo čeznu za svojom domovinom Hrvatskom. Imam dojam da je više vole, nego oni koji su ovdje. Stoga, svoje svećeničko služenje u Domovini prilagođavam specifičnim okolnostima i potrebama pojedinih župa, a u inozemstvu sam se, između ostaloga, prilagođavao tamošnjim okolnostima i potrebama, osobito čežnji Hrvata za Domovinom. Jer, oni su tijelom u tuđini, a duhom u Domovini.
