Fra Domagoj Runje, svećenik je i član Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja te profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Na Papinskom biblijskom institutu stekao je 2003. godine magisterij iz Biblijskih znanosti. Iste godine upisao je doktorat na Papinskom sveučilištu „Antonianum” gdje je 2007. postigao doktorat iz teologije s biblijskom specijalizacijom. Doktorirao je na temu „The people of God in the Temple Scroll” (Božji narod u Hramskom svitku), najdužem kumranskom spisu. Tema njegova doktorskoga rada usredotočena je na sastav i ustroj Božjega naroda Izraela kojemu Bog daruje Zakon po kojem treba živjeti svoje izabranje. Fra Domagoj je na KBF-u u Splitu počeo predavati 2008. godine najprije kao vanjski suradnik, a potom kao viši asistent (2009.) te docent (2014.) na Katedri Svetoga pisma Staroga zavjeta. Trenutno na toj katedri obnaša službu pročelnika. Pored službi vezanih uz fakultet obavljao je i niz pastoralnih službi u svojoj franjevačkoj provinciji. Aktivan je u biblijskom i hodočasničkom pastoralu s posebnim naglaskom na Svetu Zemlju. U okviru profesionalnoga rada poznaje biblijske jezike hebrejski i grčki, a od suvremenih aktivno i pasivno poznaje talijanski, engleski i njemački.
Poštovani profesore, iza nas je više od godinu dana pandemije koronavirusa. Ljudi se nalaze u strahu suočavajući se sa smrću bližnjih i s drugim poteškoćama kao što su gubitak radnoga mjesta, egzistencijalna nesigurnost, usamljenost itd. Ponekad nam se učini da je upravo naše vrijeme najteže i da nas je Bog prepustio samima sebi. Je li to baš tako?
Naše vrijeme za nas je i najteže i najlakše jer mi drugoga vremena nemamo. Sve što ste nabrojili događalo se i događat će se i bez pandemije koronovirusa. Ipak, kada se pojavi neka nova bolest ili prijetnja ljudskom životu i zdravlju to utječe na nas tako da redovite stvari kao što su bolesti, razni životni problemi pa i samu smrt doživljavamo kao nešto izvanredno jer to povežemo s dotičnom situacijom. To je vjerojatno zato što osjećamo da nam je život ugroženiji nego inače. No smatram da su ovakve situacije također dobar duhovni poticaj da se upitamo što nama uopće znači život. Za kršćanina život je kako piše u Poslanici Kološanima „skriven s Kristom u Bogu” (Kol 3,3). Pridjev „skriven” u ovom slučaju razumijevam i kao zaštićen u smislu da se radi o životu u zajedništvu s Bogom, kojemu ništa ne može nauditi. Sličnu misao sveti Pavao donosi i u Poslanici Rimljanima kada kaže da je uvjeren kako nas ništa neće moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu (usp. Rim 8,34-39).
Zapazimo da Pavao o tome govori kao o svom osobnom uvjerenju koje dijeli s ostalim kršćanima, a to znači da se radi o vjeri koja se ne nameće nego se svjedoči. Za vjeru je svojstveno da se pročišćava kroz razne kušnje u koje spadaju i trenuci kada se, kako kažete, osjećamo da nas je Bog ostavio i prepustio samima sebi. To su doista teški trenuci koji čovjeka dovode u sumnju vjere. Ali ta sumnja ima svoj smisao jer nam daje slobodu koja je potrebna da bi čovjek istinski vjerovao. Čista vjera nije ničim uvjetovana, pa ni osjećajem Božje blizine.
Najbolji primjer kako se vjernički prolazi kroz teške trenutke u kojem se čovjek osjeća ostavljenim od svakoga pa i od Boga jest sam Isus Krist koji razapet na križu izgovara riječi „Bože moj zašto si me ostavio” (Mk 15,34) i „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj” (Lk 23,46). Nakon toga slijedila je smrt, a nakon nje uskrsnuće.
Univerzalni ljudski strahovi su strah od drugoga, od prirodnih sila, od bolesti i smrti. Filozof Rudolf Otto u svom djelu „Sveto” govori o čovjeku koji je prestrašen (mysterium tremendum) pred Božjom tajnom. Koja je razlika između temeljnih ljudskih strahova i numinoznoga straha?
Najprije bih podsjetio da strah ima i svoju dobru stranu. Na primjer, ako strah od bolesti čovjeka potiče da živi zdravije, tada je taj strah u službi života i prema tome je dobar. Međutim, loše je kada neki strah ovlada čovjekom na taj način da mu ne čuva život, nego ga sprječava da živi.
Slično je i s numinoznim strahom. On je svojstvo prirodne religioznosti i poseban je u odnosu na ostale strahove po tome što je to strah pred svetim i tajnovitim koje nas istodobno i privlači i stvara jezu. Kao i ostali strahovi tako je i numinozni strah dobar ako nas vodi u život u zajedništvu s Bogom, a loš je ako nas od Boga udaljava.
Dobar biblijski primjer jest Mojsijev susret s Bogom u Gorućem grmu (Post 3,1-6). Mojsija privlači čudni prizor grma koji plamti, a ne sagorijeva, te on želi vidjeti o čemu se radi. A kad je došao i čuo kako ga Bog zove zaklonio je lice jer „bojao se u Boga gledati”. U Mojsijevu primjeru taj strah je dobar jer izražava njegovu svijest o Božjoj prisutnosti, ali bilo bi loše da je taj strah spriječio Mojsijevu osobnu komunikaciju s Bogom.
Naime, događa se da u numinoznom strahu čovjek između sebe i Boga postavlja ograde. Te ograde čak mogu imati… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
