Fra Darko Tepert rođen je u Sisku 1970. godine u obitelji koja nije bila vjernička te ni on sam nije bio kršten. Kad je navršio 21 godinu, nakon što je pročitao cijelu Bibliju, obratio se i zatražio krštenje. Ubrzo je ušao i u Franjevački red u Provinciji sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Zagrebu, a završio u Jeruzalemu gdje je i doktorirao biblijske znanosti i arheologiju.
Od 2008. godine predavao je Sveto pismo Staroga zavjeta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Od 2017. godine boravio je u samostanu u Pazinu, gdje je zajedno s braćom pokrenuo projekt e-duhovnih vježbi. Od 2021. godine nalazi se u Generalnoj kuriji Franjevačkoga reda u Rimu kao generalni tajnik za formaciju i studije. Uz proučavanje Svetoga pisma zanima se i za franjevačke teme te je izdao knjigu Porcijunkulski oprost: izvori, dokumenti i duhovnost te knjigu o Franjinu načinu čitanja Biblije U dubine Svetoga pisma.
Sveti Franjo kao primjer
Franjevački Red ovih godina slavi velike i važne obljetnice događaja iz života sv. Franje Asiškog. To je prigoda da više razmišljamo o tom svecu. Fra Darko, koliko Vas je u životu i Vašem pozivu nadahnuo primjer sv. Franje?
O sv. Franji počeo sam razmišljati nakon svoga obraćenja, dok sam proučavao različite vrste kršćanske i duhovne literature. Tada sam na ulici u Zagrebu vidio dvojicu franjevaca u habitima, pa pomislio da bi bilo dobro nešto pročitati o sv. Franji. Tako sam došao do knjige „Moj sveti Franjo” što ju je napisao fra Bonaventura Duda, a ona me potakla da počnem dolaziti u franjevačku crkvu na zagrebačkom Kaptolu. Franjina ideja siromaštva, malenosti i bratskoga života od početka me počela privlačiti, a kasnije, već kao franjevcu, i sve do danas snažno mi progovara Franjina svijest o Božjem milosrđu koje je on na osobiti način doživio u crkvici Porcijunkuli.
Vi ste kao franjevac i profesor mnogo istraživali njegov život i društvo u kojem je živio. Razlikuje li se u bitnom ono doba i ovo naše suvremeno?
Po svome sam obrazovanju ponajprije bibličar, no istina je da sam proučavao život i spise sv. Franje. Bilo mi je uvijek zanimljivo vidjeti kao on citira riječi Svetoga pisma, bio mi je zanimljiv način kako ih bira i kako ih primjenjuje u svome konkretnom vremenu. Naravno da se 12. i 13. stoljeće bitno razlikuju od našega vremena. Franjino je vrijeme bilo duboko obilježeno kršćanskom vjerom i osjećajem za Boga, što se u našem vremenu sve više gubi ili je sasvim odsutno. S druge strane, Crkva i crkveni službenici bili su meta brojnih kritika, pa su se rađali pokreti koji su nastojali obnoviti kršćanski život, kojiput i izvan službene Crkve. I danas je Crkva, pa i zbog stvarnih grijeha i prijestupa svojih službenika, pod udarom kritika, te bih rekao da u tome možemo naći sličnosti između dva razdoblja. Osim toga, i u onom i u ovom vremenu, ljudi su uvijek ljudi sa svojim dobrim i lošim stranama, sa svojim darovima i svojim ograničenjima, pa je to još jedna sličnost koja nam omogućava da nađemo dodirne točke s Franjinim vremenom i s njegovim djelovanjem.
U poznatoj sceni iz crkve sv. Damjana sv. Franjo je čuo glas s križa: „Idi, popravi moju Crkvu”. Je li time započeo njegov put obraćenja i svetosti? Kako se, po Vašem mišljenju, stječe svetost u životu?
Da, prema životopisima čini se da bi to bio početak Franjina obraćenja, no iz njegove vlastite Oporuke saznajemo da je presudan trenutak bio njegov susret s gubavcem. Za mene je svetost uvijek nastojanje da, poput sv. Franje, nasljedujem stope Gospodina našega Isusa Krista. Potrebno je biti zagledan u Isusa, kako nam ga prikazuju evanđelja, te pokušavati hoditi zajedno s njime u sadašnjem vremenu. Svetost nije nikad savršenost, nego čvrsto nastojanje da se ide prema savršenosti, pri čemu uvijek u središtu svoje pozornosti trebamo imati osobe oko nas, baš kao što ih je i Isus imao pred očima i u srcu.
Značenje svetih rana
U mjesecu rujnu obilježavamo 800. godina od rana ili stigmi sv. Franje. Ovom važnom obljetnicom sjećamo se događaja na brdu La Verni gdje se Franjo i izvanjski suobličio raspetom Kristu kada je primio dar svetih rana. Kako Vi kao franjevac doživljavate ovu obljetnicu?
Obljetnice su uvijek važne jer nas podsjećaju na neke važne događaje, no rekao bih da ovu obljetnicu možda ne bi trebalo previše obilježavati slavljima ili znanstvenim skupovima. Više bi nam ona trebala biti poziv da sami sebe preispitamo, da stanemo pred Božju riječ, da stanemo pred križ i u njima se ogledamo. Trebala bi nas potaknuti da obnovimo svoj duhovni život i, poput sv. Franje, neprestano tragamo za Božjom voljom u svome životu.
Koje je duboko značenje svetih rana u Franjinu životu i kršćanskom iskustvu?
Mislim da bi valjalo krenuti od najstarijega izvještaja o Franjinu iskustvu na La Verni koje je opisano u Prvom životopisu što ga je napisao fra Toma Čelanski, dvije godine nakon Franjine smrti, odnosno četiri godine nakon što je primio rane. Ondje u prvom planu nisu rane, nego upravo Franjina želja da istraži koja je volja Božja za njega. Zbog toga se on povlači na goru, zato otvara triput evanđelje i svaki put odlomke koje govore o Isusovoj muci i trpljenju. Tako je razumio da mora prihvatiti trpljenje. Rane su došle kao potvrda da je dobro razumio Božju riječ. Događaj na La Verni trebao bi danas biti poticaj da strastveno istražujemo Božju riječ, da tragamo za njegovom voljom i da je doista želimo vršiti.
Čini se da se čudesni znakovi u životu čovjeka nikada ne odvajaju od njegova egzistencijalnoga iskustva koje proživljava. Je li to bio slučaj i s Franjom na La Verni?
Naravno. Franjo je proživljavao teške trenutke. Bilo je to vrijeme kad su već počele njegove muke s bolešću, a osobito problemi s vidom, što su liječnici toga doba pokušavali riješiti i bolnim paljenjem. Osim toga, bilo je to vrijeme i kad je Franjo, dok je godinu dana ranije pisao Pravilo u Fonte Colombu, doživio veliko nepovjerenje od strane braće, napose provincijalnih ministara. Konačno, bilo je to i vrijeme kad mnoga braća, osobito s obzirom na siromaštvo, nisu više živjela one ideale koji su pokretali samoga Franju. Sve su to bile muke i trpljenja, a čudesan znak rana pomogao mu je da ta trpljenja prihvati kao svoj križ. Zato kad osoba doživi koji čudesan znak u svome životu, uvijek mora pogledati koje je konkretno značenje toga znaka. Nikad čudesni znakovi ne trebaju poslužiti za izdizanje te osobe ili za samohvalu, nego uvijek za ozbiljno preispitivanje.
„Iz rana, novi život” moto je koji je franjevačka obitelj odabrala za proslavu ove obljetnice. Mogu li čovjeku njegove rane i patnja biti u određenom smislu dar? Mogu li postati otvor kroz koji se nazire novi početak?
Upravo u smislu preispitivanja vlastitoga života, rane, trpljenje i patnja i trebaju poslužiti da sagledam svoj život, svoje reakcije i kako se odnosim prema drugima. U trpljenju mogu postati muka svima oko sebe ili blagoslov i svjedočanstvo svima oko sebe. Izbor je moj. U radu s osobama s intelektualnim teškoćama vidio sam kako su mnogi roditelji kroz križ koji nose dok trpe zbog svih teškoća s kojima se njihova djeca susreću, u tome našli i blagoslov, jer su oni sami postali bolje osobe.
Kako nas proslava svetih rana može potaknuti na veću pozornost i brigu za braću i sestre koji su u teškoćama, koji su bolesni, ranjeni, povrijeđeni?
Međunarodna komisija cijele franjevačke obitelji stavila je kao jednu od tema obilježavanja ove obljetnice upravo pozornost prema braći i sestrama koji nose različite rane. Promišljanje o Franjinim ranama može nas potaknuti da otvorimo oči za ljude oko sebe i da prihvatimo da smo svi krhki i da svi na sebi nosimo neke rane. To nam itekako može pomoći da najprije prihvaćamo ljude koji katkad zbog svojih rana reagiraju na načine koji su nam teško prihvatljivi, ali i da promislimo kako pomoći tim ljudima.
Vjera u suvremenom svijetu
La Verna je bila vrlo važna za kontemplativni život koji je sv. Franjo želio za sebe i za svoju braću, a tu je imao i neka mistična iskustva. Ima li u suvremenom svijetu mjesta za kontemplaciju, mistiku i askezu?
Sveti Franjo neprestano je bio u pokretu i na putu, a opet je uvijek našao vremena za povučenost i za boravak u Božjoj blizini koju je on prepoznavao po crkvama, ali i u prirodi. Naravno da i u današnjem vremenu ima prilika za kontemplaciju. Samo se trebamo, kako to Isus kaže, povući u svoju sobu, zatvoriti vrata za sobom i moliti. To čak ne mora ni biti neka fizička soba, nego soba vlastitoga srca. Za Franju piše u jednom od njegovih životopisa da je i na putu, kad je osjetio poticaj na molitvu, znao stati, naći neki kutak, i skriven od svih moliti. Važno je shvatiti da postoji javna i zajednička molitva čiji je vrhunac slavljenje euharistije, ali da postoji i ona intimna i skrivena molitva u kojoj mogu biti sasvim iskren, ogoljen pred Bogom.
Mnogi franciskanolozi ističu da je otajstvo križa u središtu Franjine i franjevačke duhovnosti. Koliko je danas u našem svijetu aktualno govoriti o križu?
Možda danas nije popularno govori o križu jer se cijelo društvo orijentira prema izvanjskoj sreći, uspjehu, onom prividnom. No, ako i nije popularno, potrebno je govoriti o križu jer ga svatko od nas nosi. Toliko ima patnje, osamljenosti, neshvaćenosti u današnjem svijetu, toliko neostvarenih želja, da jedino znajući da je Kristov križ svima donio život i ispunjenje, možemo ići dalje.
Nakon što je primio dar rana na La Verni, Franjo je spjevao Pohvale Bogu i pobrinuo se za svoga brata Leona u poteškoćama i blagoslovio ga. Što nam ovim primjerom pokazuje sveti Franjo?
Ma Franjo, kao i uvijek, misli na druge. Njegov je pogled uvijek istovremeno usmjeren prema Bogu i prema bližnjemu. Jedno ne ide bez drugoga. To je pogled koji prepoznaje Božju moć i Božju blizinu, koji prepoznaje sve ono dobro što nam Bog pruža, ali i pogled koji prepoznaje dobro u bližnjemu i sposoban je prenijeti i Božje dobro ljudima oko sebe.
Za Franju je razmatranje Božje riječi imalo temeljno značenje koje mu je omogućilo da otkrije lice i volju Božju. Kako možemo slušati i živjeti Božju riječ̌ koja povezuje vršenje milosrđa prema onima koji trpe i mogućnost da se otkrije lice Božje?
Netko je rekao da Sveto pismo uvijek valja čitati s novinama u ruci. Nije to daleko od istine. Božja riječ upućena je ne samo ljudima iz nekih davnih vremena nego i nama danas. Ako je čitam pitajući se uvijek što konkretno danas Bog od mene traži, ako joj pristupam sa željom da je vršim, onda će mi ona otkriti put prema bližnjemu, a po bližnjemu još će me više približiti Bogu.
Franjina poruka
Nedavno je u gradu svetoga Franje – u Asizu – održan europski susret fratara s privremenim zavjetima koji ste organizirali i vodili Vi kao generalni tajnik za formaciju i studij. Kakvo je bilo iskustvo i kakva je poruka susreta?
I taj je susret više od 150 braće s privremenim zavjetima bio organiziran u znaku događaja na La Verni, koju smo svi zajedno jednoga dana i pohodili, a kao moto imao je riječi „Ispunjeni najvećim divljenjem”, jer Franjin životopisac kaže da je on bio ispunjen najvećim divljenjem za svoga viđenja na La Verni. Mislim da se može reći da je i sve nas na tom susretu ispunilo najveće divljenje zbog Božjega djelovanja među braćom u cijeloj Europi. Za mene je, a rekao bih i za druge sudionike, iskustvo bilo izuzetno pozitivno, a glavni je dojam da, unatoč razlikama u kojima žive braća po Europi, ipak prepoznajemo i neke zajedničke probleme i zajedničke mogućnosti ili prilike. Naš je zadatak da pomognemo mladoj braći uhvatiti te prilike i zajednički raditi za budućnost franjevaštva na našem kontinentu.
Za kraj, je li Franjina poruka aktualna i danas? Može li Franjo svima nama danas biti inspiracija, posebno mladima?
Mislim da su nam i na tom susretu mladi franjevci pokazali da Franjo itekako može biti inspiracija, pa i mi stariji od mladih možemo učiti i biti potaknuti na obnovu života.
