Ljubav – milosrđe prema bližnjemu jest očitovanje ljubavi prema Bogu. Tako će i u onaj dan vječnoga suda Krist suditi uskrsnule isključivo prema zakonu ljubavi, a na poseban način onoj bratskoj ljubavi. Bit će neizrecivo iznenađenje onih koji budu stajali na desnoj strani kada budu slušali kako im se govori: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, primite u baštinu Kraljevstvo jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.” Među njima će biti mnogi koji se smatraju manje pobožnim ili drugi koji nisu ni čuli ništa o Isusu, ali uzet će im se u obzir sve dobro učinjeno bilo kojoj osobi u potrebi, to će Isus smatrati da je učinjeno njemu. Nasuprot tomu gadno će se iznenaditi oni koji budu stajali na lijevoj strani. Među njima neće nedostajati vjernika dobro poučenih u vjeri, zadivljenih svojom religioznošću, čašćenih po svojoj strogosti života, ali koji su se zatvorili za ljubav prema Kristu u drugom bratu (usp. Mt 25,31-46).
Takav je bio put obraćenja Franje Asiškoga: iskazivanje milosrđa prema gubavcima, solidarnost prema siromašnima. Takav je bio i put obraćenja Klare Asiške koja je jako voljela siromahe… imala je veliko suosjećanje prema uplakanima… davala je s užitkom milostinju koliko je god mogla… hranu koju su joj davali kao u bogatoj kući, sačuvala bi i slala siromašnima (Post Kl I,2-4; III,7; XVII,1.7; XX,3).
Braća od Gospodina
Među darovima za koje Franjo Asiški govori u svojoj Oporuci da ih je primio od božanske dobrote nakon dara obraćenja, jedan je poseban dar, dar braće pozvane da podijele s njim isti evanđeoski život: „Gospodin mi dade braću” (Opor 14). Franjo je prihvatio sa zagrljajem svakoga novog koji je došao kao dar zajedničkoga Oca.
Polazna točka bilo koje grupe ljudi koji se udružuju jest iskreno prihvaćanje svakoga člana onakvoga kakav jest, bez uvjeta, u protivnom nastat će situacije marginalizacije i osuđivanja. Franjo je poštivao individualnost svakoga brata, a bili su darovi tako različiti! Bernard i Egidije, Masseo i Leon… Franjo je imao svoju taktiku nadahnutu evanđeljem, da sve okupi i osjeća se sretno s njima. A taktika se sastojala u tome da obraća pažnju samo na ono dobro u svakom čovjeku, što nikad ne manjka, i ne davati važnost onom negativnom, kojega isto tako ne manjka.
Unutarnje bratstvo
Toma Čelano ostavio nam je sugestivan opis grupe ljudi koja se okupila oko Franje živeći u apsolutnom siromaštvu koje su radosno prihvatili: „Ta je zajednica bila pravo rasadište ljubavi… I zbilja, kad su sve zemaljsko prezreli, a sami sebe nisu nikada ljubili sebičnom ljubavlju, svu su ljubav izlijevali na zajednicu. Trudili su se da sami sebe predaju drugima da bi zajednički izlazili u susret bratskoj potrebi. Željno su se sastajali, a s još većom dragošću su boravili zajedno. Svima je bilo teško dijeliti se od zajednice, bolan im je bio rastanak, nemilo odvajanje… Sve su ponizno i pobožno posluživali. Nisu htjeli vršiti nikakvu službu zbog koje bi se mogla pojaviti sablazan. Uvijek su se bavili onim što je sveto, pravedno, pošteno i korisno. Sve, s kojima su dolazili u doticaj, poticali su svojim primjerom na poniznost i strpljivost… Sve su zemaljsko tako odbacivali da su se teško skanjivali primiti i ono što im je za život bilo prijeko potrebno…” (1Čel 38-41).
„Kako je lijepo i kako je dobro kao braća zajedno živjeti!” (Ps 132,1). Da, lijepo i dobro, ali nije lako. Prije svega, to treba prihvatiti kao dar Božji. Treba se onda potruditi oko bratstva. To je zahtjev kojemu se treba svaki dan posvetiti iznova. Činjenica je da smo različiti. Ali različitost obogaćuje zajednički život, pomaže nam da se nadopunimo, da imamo potrebu jedni za druge. Izići iz samih sebe da bismo se stavili u situaciju drugih i tako ih ispravno shvatili, to je umijeće koje se temelji na evanđelju, i to onoj rečenici koju zovemo zlatno pravilo: „Sve što želite da ljudi čine vama, činite vi njima” (Mt 7,12). U ovom evanđeoskom savjetu Franjo je pronašao ključ bratskih odnosa.
Neprijatelji bratskoga zajedništva
Neprijatelje bratskoga zajedništva lijepo su naznačili Franjo i Klara u 10. poglavlju njihovih Pravila: O opominjanju i popravljanju braće/sestara.
Zavist. Definira se kao nezadovoljstvo, ljubomora zbog dobra drugih. Grijeh najviše rasprostranjen u zajednici i koji se vrlo lako može otkriti u drugima, ali teško ga je priznati u sebi. Ako čovjek iskreno sebe analizira, uvidjet će da je zavist u najvećem broju slučajeva korijen i uzrok negativnostima u odnosu prema drugima. Franjo vidi u zavisti grijeh svetogrđa – bogohule, jer se u biti čovjek ljuti na Boga zbog nekoga dobra koje Bog čini u drugim ljudima.
Oholost i samodostatnost. Onaj koji se smatra većim od drugih, nesposoban je za suživot, niti može biti dio bratstva siromašnih i manjih. Franjo smatra da ovo precjenjivanje samih sebe može s vremenom dovesti u opasnost klimu jednostavnosti i spontanosti bratskoga života, i zato moli braću „da se ne hvale, da ne uživaju u sebi, da se iznutra ne uzohole zbog dobrih riječi i djela, čak i zbog kakvog dobra što ga Bog katkada govori i čini ili izvršuje u njima ili po njima” (NPr 17,5-7).
Osobni interes. Franjo vidi u ovome najgore prisvajanje: iskoristiti služenje braće za vlastitu korist. Ovdje vrijedi spomenuti onu zgodu iz 2 Čel 75: „Kad je svetac opazio da onaj prijatelj trbuha voli uživati plodove, a u poslu ne sudjeluje, ovako mu je jednom rekao: Idi, brate muho, svojim putem, jer želiš jesti znoj svoje braće i biti u Božjem poslu besposlen. Sličan si bratu trutu koji s pčelama ne radi, a prvi hoće jesti med.”
Srditost i manjak ravnoteže u ponašanju. Jedna neprikladna riječ, drska gesta, jaka ironija mogu prouzrokovati nepopravljiv prekid odnosa između dvije osobe koje su do tad živjele u skladu. Gdje je strpljivost i poniznost – poučava Franjo – ondje nema ni srdžbe ni pometnje (Opom 27,2).
Neiskrenost, sumnjičavost, nepovjerenje. Toma Čelano piše o prvom bratstvu: „Sveta prostodušnost ih je tako ispunjavala, neporočnost života ih je tako poučavala, čistoća srca ih je tako prožimala da uopće nisu znali što znači biti dvostruke duše” (1 Čel 46). Franjo i Klara su mnogo pozornosti pridavali uzajamnom povjerenju braće i sestara. Jer kada nedostaje povjerenja i iskrenosti, živi se u ambijentu laži i sumnjičavosti. Braća i sestre se osjećaju udaljeni iako žive i mole zajedno.
Mrmljanje i ogovaranje. Mrmljanje znači govoriti loše o osobi koja nije prisutna u razgovoru, ogovaranje je oduzimanje časti neke osobe. Može se ocrniti brat ne samo kada se šire klevetničke vijesti o nekom nego i kada se objavljuju istinite činjenice, ali nisu za širu javnost. Pravo na dobar glas jedna je od nepovredivih povlastica svake osobe.
Franjo je otkrio vrlo rano zlo koje bi moglo proizići iz ogovaranja, pa o tome piše u NPr: „Neka ne mrmljaju, neka ne kleveću druge… Neka ne kude i ne osuđuju. I kao što kaže Gospodin, neka ne gledaju na najsitnije grijehe drugih, nego neka, radije, s gorčinom u duši razmišljaju o svojim grijesima” (11,5-12). Grijeh mrmljanja obično ide pod ruku s drugim grijehom, protiv koga se Franjo itekako bori da ne bude među braćom, a taj je lijenost ili besposlenost! Redovnik koji je korisno zaposlen ne nalazi ni vremena ni društva za guranje nosa u živote drugih.
Nažalost, kroz čitavu povijest Crkve od apostolskih vremena nije manjkalo nesloge i podjela, iako je sam Isus molio Oca da svi budu jedno. Međutim, mora se uvijek širiti ideal jedinstva u različitosti ideja, osjećaja, izbora, na temelju poštivanja mišljenja drugih i jedne zrele ljubavi, spremne da odbaci vlastita gledišta kad je u igri veće dobro jedinstva i služenja braći. Franjo i Klara su nam primjer.
