Fra Mato Kristićević (u literaturi se spominje i pod prezimenom Krističević) rođen je u Fojnici 1755, a umro također u Fojnici 1840. godine. Osnovnu naobrazbu stekao je u fojničkom samostanu, a članom Provincije Bosne Srebrene postao 1773. godine stupanjem u novicijat.
Život i djelo
Studij filozofije i teologije završio je u Ugarskoj. Bio je zatim na službama kapelana u Jajcu (kod jednoga od najboljih spisatelja Bosne Srebrene fra Stipana Margitića), a zatim na službi župnika u Fojnici, Kotor Varošu i Gučoj Gori. Bio je poznat kao vrlo dobar propovjednik. Osim službi kapelana i župnika obnašao je i službe odgojitelja u novicijatu, tajnika provincijala (fra Mate Ivekića) te definitora i zamjenika provincijala (od 1808. do 1811. godine). Pošto je okončao službu župnika u Gučoj Gori, došao je u svoj matični samostan i tu ostao do smrti. U fojničkom arhivu čuva se i njegov životopis što ga je napisao fra Bono Perišić.
Fra Mato Kristićević najpoznatiji je kao autor latinskim jezikom pisanoga ljetopisa datiranoga godinom 1823. pod naslovom Enhiridion seu frequentius ad manus, in quo quaedam res casusquae gesti propria memoria conservati… Ljetopis se najvećim dijelom odnosi na fojnički samostan, ali je zanimljivo da fra Mato nije bio službeni samostanski ljetopisac (kao što su to bili ljetopisci iz 18. stoljeća fra Nikola Lašvanina, fra Bono Benić i fra Marijan Bogdanović), nego je svoj Enhiridion pisao iz vlastitih pobuda. Štoviše u vrijeme kad je godine 1787. odlučio napisati knjigu na temelju arhivske građe nije uopće bio u samostanu, nego na službi župnika u Kotor Varošu. Međutim sustavnije pisanje nastavio je tek kao sedamdesetogodišnjak 1823. godine u Fojnici. Kako mu se u to vrijeme vlastiti rukopis činio nečitljivim, ispisivanje Enhiridiona povjerio je svome bliskom rođaku fra Stjepanu Kristićeviću.
Svom ljetopisu fra Mato je dao naslov Enhiridion, što znači priručnik jer se nadao da će češće biti uziman u ruke. Nažalost, sve do naših dana Enhiridion nije bio cjelovito preveden. Samo su kraće dijelove u prijevodu objavili latinisti Željko Puratić i Gojko Kraljević sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Cjelovit prijevod objavljen je je tek 2019. godine u izdanju fojničkoga samostana i Svjetla riječi (na 366 stranica). Tekst je uzorno preveo te bilješke, rječnik manje poznatih riječi i kratak autorov životopis pridodao dugogodišnji profesor latinskoga jezika na Visočkoj gimnaziji fra Marko Ćorić.
Kao što je rečeno, Enhiridion se najvećim dijelom odnosi na fojnički samostan. Posebno je puno prostora posvećeno ponovnoj gradnji crkve i samostana 1769. godine i brojnim poteškoćama na koje su nailazili fojnički fratri prilikom gradnje. Molba kojom se tražila ponovna gradnja, a koja je preko bosanskoga vezira bila poslana sultanu u Carigrad, izravno podsjeća na vremena fra Anđela Zvizdovića i ahdname koju je Zvizdović, baš u blizini Fojnice (na Milodražu), dobio od Mehmeda Drugoga El Fatiha. Naime fojnički fratri naglašavaju „da je obnova ovoga samostana veoma prikladna i korisna za opće dobro cijeloga pašaluka, jer će fratri, ako bi se srušili njihovi stanovi, seliti da prebivaju kod druge vlasti i posljedično katolici će ići s njima ne želeći ostati bez svojih pastira”.
Drugačiji od drugih
Enhiridion je u odnosu na druge franjevačke ljetopise specifičan i po tome što je jedna od najzastupljenijih tema u njemu tema susjedstva, i to susjedstva s „Turcima”, tj. s muslimanima. Kristićević naime „Turke” dijeli u tri razreda i sva tri karakterizira po tome koliko je koji koristan ili štetan za franjevačku zajednicu. U prvom su razredu „plemenitiji, znamenitiji i ugledom otmjeniji ljudi“ koji mogu koristiti, ali i štetiti. U drugi razred spadaju „divlji i okrutni” koji svoje osobine smatraju vrlinama i koji su nezasitni. Kad im činiš dobro, postaju još gore zvijeri. Zato fra Mato svjetuje subraću da takve nastoje odobrovoljiti blagošću, darežljivošću i pohvalama, ali da pritom na pokazuju straha. I napokon, treći razred čine obični ljudi, kojih se „niti stidimo niti strahujemo od njihova pogleda”. Treba ipak imati na umu da i oni mogu nanijeti zlo.
Među pozitivnim likovima „Turaka” koje fra Mato spominje posebno se ističe lik mule Ahmeta Agića, „prvaka, čovjeka dosta poznata, časna i izvrsna kod moćnika, a fratrima bez pretvaranja iskrena prijatelja”. On je, između ostaloga, dao fratrima i savjet kako će se ponašati prilikom obnove fojničkoga samostana, koji je (savjet) bio i učinkovit: „Što možete više i udanije načinjati, načinite, zašto ćete plaćat Turkom svakojako, načinjali lipo, načinjali ružno”. Da je doista bio pravi prijatelj fratara, taj isti Ahmet potvrdio je i time što je pozvao svoga prijatelja fra Bonu Benića (ljetopisca sutješkog samostana) da na samrti bude uza nj.
Navest ću na kraju (u prijevodu Ž. Puratića) ulomak iz Enhiridiona u kojem je riječ o jednom vrlo dramatičnom događaju vezanom za zaruke Anđele Pivalić iz jajačke župe:
1782. desio se strašan događaj u jajačkoj župi. Neki Jakov s nadimkom Zlokov, mladić iz Pridgrađa, pošto se zaručio s jednom poštenom djevojkom iz istoga mjesta, Anđelom Pivalić, pozove k sebi svoje rođake, prijatelje i komšije da im ponudi čašicu rakije. Ali, kao što i vino, kad se malo više popije, razveseli ljude, tako je sada i rakija, kad su je dosta popili, raspoložila goste tako da se bučno veselje čulo čak i vani. Primijetiše to dva turska mladića, njihove komšije, te iz komšijskih obzira i pristojnosti nepozvani uđoše u kuću slavljenika da u društvu prijatelja popiju nekoliko čašica. Zaručniku i nekim njegovima nije bilo po volji što su ovi ušli. Ne znajući sakriti svoju antipatiju prema njima, otvoreno im rekoše: „Kako između nas i vas Turaka ima velike razlike i u pogledu vjere i u pogledu morala, najbolje bi bilo da vi tražite svoje društvo na drugom mjestu”. Kad ovi to čuše, strašno se uvrijediše i za osvetu izmisliše potvoru da je Anđela, Jakovljeva zaručnica, bila obećala da će se udati za jednoga od njih. Iako je sve ovo bilo izmišljeno, ipak je onim gostima zadalo mnogo straha. „To je – govorahu – vrlo opasno govorkanje, koje će nam zadati dosta jada, ako kod njih odmah ne bude spriječeno. Zato bez otezanja moramo uslužnim darovima ona dva turska mladića ne samo moliti za oproštenje, nego ih i skloniti da takve stvari prestanu širiti; inače zlo po nas”. Drugi su se gosti iz neke svoje taštine protivili ovom zdravom prijedlogu te su zajedno sa župnikom govorili: „Nemojte to raditi! Nemojmo im ništa davati da se Turci ne navade pa na dolaze na gošćenje. Tužimo ih sucu da kazni njihovu lakoumnost”. Dok su Turci zasigurno očekivali da će se gosti uvidjevši svoju grešku pokajati i doći do njih da traže oproštenje za nepristojnost, te da će im ponuditi rakiju – doznaju da su ih još i tužili. „Luda li čina! Jadne li vaše nepromišljene odluke! Ova obična čašica rakije, koju ste nam uskratili, ubrzo će donijeti vama mnoštvo nevolja. Zar ste slijepi pa ne vidite šta ta dva turska mladića misle o vama?” – Ona dva turska mladića, bojeći se tužbe, nađu lažne svjedoke koji će svjedočiti da je spomenuta Anđela prije bila obećala da će se udati za jednoga od njih. Tako se i dogodilo: Za svoj naum lako nađoše svjedoke. Na sudu se sve potvrdilo. Budu kažnjeni gosti i onaj župnik, koji im je davao pravo. Vezir sve sazna i preko svojih ljudi dade više njih pohapsiti i strpati u zatvor. Kadija djevojku povjeri imamu da svakako bude okrivljena. Sada može svatko sebi zamisliti kakvi se nastali nemiri, spletke, ogovaranja, sve je ljudsko i božansko u toj župi bilo pomućeno. – Iako je vezir bio nepomirljiv, ipak im je poštedio život, ali pod uvjetom da dobije novaca. Zatraži najprije više kesa, ali zbog intervencije postane blaži i smanji traženje na sedam kesa. Župnik je trčao po župi tražeći novac za tako neobičnu kaznu i nastojao da kao zajednički pastir od svih bude otkupljen. Njegovi župljani dobro su znali da su neki bogatiji gosti iz obijesti sve ovo prouzrokovali i da se župnik bio njima pridružio. [..] Iz onoga što smo dosad kazali svatko može da zamisli koliko je jada i nevolja prouzrokovala odluka donesena na ovoj proslavi zaruka.
