Početna stranica » Dvojac s kormilarom u sjeni

Dvojac s kormilarom u sjeni

19 min

Povod je ovom osvrtu tekst Drage Bojića i Ivana Šarčevića, objavljen na portalu prometej.ba 15. svibnja 2020. godine pod naslovom „Tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo”.

Tekst, koji za temu ima komemoriranje blajburških žrtava, pojavio se u jeku žestoke kampanje „antifašista” na sarajevskoj političkoj i kulturnoj sceni – svakodnevno podjarivane od strane medija – protiv komemoracije u ovdašnjoj Katedrali za spomenute žrtve. Ne ulazeći u sve aspekte toga teksta, ovdje će prije svega biti riječi o temeljnom pitanju uzroka blajburške katastrofe koje se provlači kroz čitav članak, a sve se na koncu svodi na zamagljivanje istine o zločinu i počiniteljima, čime se iznova ponižavaju i zatiru žrtve.

„Ono neumoljivo, ono neizbježno, ono logično pitanje – pitanje uzrokā”

Tekst počinje apodiktičnom tvrdnjom: „Otkad se obilježava, komemoracija za žrtve Bleiburga je perfidna politička manifestacija koja više žali za propalim ustaškim zlim režimom nego za žrtvama nevinih koje je taj režim zaveo i izručio u smrt.”

Ponajprije jednostavno samorazumljivo pitanje: Kakvo to čudovište moraš biti da komemoriranjem blajburških žrtava više žališ za ustaškim režimom nego za nevinim žrtvama koje je taj režim predao u ruke njihovih ubojica?! Autori, usto, očito govore o komemoraciji kao takvoj, bez ikakvih ograda i razlučivanja, pa onda time i svi sudionici postaju bezuvjetnim poklonicima ustaškog režima. Doista smiona tvrdnja i nevjerojatna optužba koja može izići samo iz ideološki totalno zatrovana uma.

Žrtve su, kako kaže sam autorski dvojac, nevine, a glavni krivac njihova stradanja ustaško vodstvo koje je „povelo vojsku i civile na Bleiburg, čak i maloljetnike”. „Pa nisu partizani odveli ljude na Bleiburg!”, čude se autori našem nerazumijevanju. A tko iole normalan takvo što misli?! Partizani doista nisu odveli ljude na Bleiburg, oni su ih tamo pobili, a to i jest ono što njih dvojicu žulja, pa na svaki način nastoje oko njihova ekskulpiranja.

Na koncu ispada da je ustaško vodstvo zapravo jedini krivac, jer da ono nije povelo to silno mnoštvo na Bleiburg, Bleiburg se ne bi ni dogodio. A to što su partizani dotad u svim osvojenim hrvatskim krajevima počinili brojne teške, pojedinačne i masovne zločine i što su time praktično natjerale to golemo mnoštvo na paničan bijeg, pokazuje svu apsurdnost ovakva implicitnog opravdavanja počinitelja zločina. Zar nisu u samom Zagrebu već na dan ulaska u biti srpskih „oslobodilačkih” jedinica, sastavljenih od partizana i svježe preobučenih četnika iz Srbije, sada s titovkama na glavi, počele neobuzdane likvidacije onih koje očigledno ustaške vlasti nisu povukle za sobom na Bleiburg?! Usput, ako tko nije znao, to su „lijepe kape” – poučit će ga Ivo Josipović, poznati somnambul kojemu se posvuda priviđaju „ustaške zmije” – „one su poruke ljubavi i mira, poruke da više nikada ne bude zločina”! No ovako ili onako, definitivni lapidarni pravorijek na koncu glasi da je „ustaško zlo” ono „koje je do stradanja na Bleiburgu dovelo”!

Spominje autorski dvojac doduše i krivnju partizana, koja se pokazuje u tome što „partizansko-komunističke vlasti nisu poduzele ništa da spriječe progon i ubijanje zarobljenika na marševima smrti niti su kasnije kaznili počinitelje zločina”. Koga da spriječe i koga da kazne? Da te partizansko-komunističke vlasti, koje su planirale, organizirale i na najbestijalniji način – sve do bacanja u rudnike i jame živih muškaraca, žena i djece – sprovele te masovne i pojedinačne likvidacije na bezbrojnim lokacijama „od Triglava do Gevgelije”, zatrpavajući žrtve u više od tisuću sedamsto, dosad otkrivenih, masovnih grobnica – da dakle te iste vlasti spriječe ili naknadno kazne počinitelje – same sebe?!

Tako se pitanje krivnje za zločin, umjesto na počinitelje zločina, jugoslavensko-komunističke partizane, adresira na ustaško vodstvo, koje da je povelo za sobom to mnoštvo vojske i civila kako bi u svem tom kaosu sebi osiguralo bijeg u sigurno i time postalo uzročnik toga zločina. A što se tiče stvarnih počinitelja zločina, njihova je krivnja samo to što nisu spriječili zločin i kaznili počinitelje?! U čemu se sastojao taj zločin, u tome što su propustili da te neke, kako je prije rečeno, neodređene zločine spriječe i kasnije počinitelje kazne, ili u nečemu drugome? Ne isplati se i odvelo bi nas predaleko odgonetanje takve pojmovne konfuzije i kršenja temeljnih logičkih principa mišljenja.

Nešto kasnije autori ponovno spominju partizanske zločine „kojih je, doista, bilo i to u sistematskom osvetničkom bijesu odmah nakon Drugog svjetskog rata”. Nije to međutim bila osveta. Jer „[za] razliku od sadržaja termina ‘osveta’, koja podrazumijeva reakciju na počinjenje neprijateljskog akta koja neposredno pogađa izvršitelja ili njemu bliske osobe, termin ‘odmazda’ predstavlja vojnu reakciju na nasilno djelo koje u pravilu pogađa osobe koje sa tim prethodnim nasilnim djelom nemaju nikakve neposredne veze” (Dubravko Ljubić). I nije u pitanju „na desetke tisuća” blajburških žrtava, „što pokrepljuju i antifašistički povjesničari”, kako ističu autori (baš su našli vjerodostojne istraživače!), nego je u pitanju barem desetak puta toliko!

U svakom slučaju, namjerno se potpuno zaobilazi pitanje identifikacije, definicije, razmjera i karaktera blajburškog zločina, te pitanje stvarnih počinitelja zločina i njihovih zadnjih motiva. Radi se dakle o manipulaciji činjenicama i relativizaciji blajburškog zločina, koja postupno prelazi i u njegovu negaciju, posebno što se tiče njegove biti i stvarnih motiva. Time se onda samo od sebe postavlja i neminovno pitanje takvim interpretatorima: Koji je smisao takve relativizacije blajburškog zločina i ekskulpacije jugoslavensko-komunističkih počinitelja?

Treba primijetiti da ti pokušaji i nisu osobito originalni, da se naime dvojac Bojić/Šarčević u tome, kao i u podosta toga, ugleda u filozofiju Bleiburga Ivana Lovrenovića, pa stoga vrijedi barem nakratko promotriti njegovu interpretaciju uzroka blajburškog zločina. O tome je zadnja dva i po desetljeća pisao u više svojih osvrta, a ovdje će se uzeti u obzir onaj pod naslovom „Politika Bleiburga” iz 2016. godine, objavljivan i poslije na raznim portalima, pa tako i ove, 2020. godine. On tu polazi od, kako kaže, „sjajnog teksta” Mirjane Kasapović u Globusu iz 2016. godine u kojemu ona tvrdi kako se u Bleiburgu „treba govoriti o odgovornosti ustaškog režima za stradanje mase ljudi […]”; za to je masovno stradanje „kriv i ustaški režim”.

U istom nas duhu i Lovrenović pita: „Jeste li primijetili da ni u jednomu od svih onih nebrojenih načina obilježavanja te istinske narodne tragedije nitko nije postavio ono neumoljivo, ono neizbježno, ono logično pitanje – pitanje uzrokâ!” Da bi u istom vehementnom stilu i s osjećajem neupitnog, nadmoćnoga moralnog stajališta nastavio: „O kakvomu stanju duha i svijesti govori to da se o tomu ne govori? Da se nitko ne pita: k vragu, pa valjda je svemu tomu prethodila neka i nekakva politika, državna i nacionalna, i neki ljudi koji su je kreirali i vodili [misli se, naravno, na državnu politiku NDH, a ne možda na jugoslavensku, ili eventualno još nečiju – prim. I. B.]! Kakva je ta politika bila, kakvi su to ljudi bili, kako su do svega toga doveli – ne bi li bilo logično da to, a ne martirska retorika, budu temeljna pitanja, ako se žele istinske ‘pouke povijesti’, ako se istinski želi spriječiti ponavljanje tragedija.”

Paradni primjer lovrenovićevske sofističke tirade! Prvo, odakle mu to da se ni u jednomu od bezbroj načina obilježavanja blajburške tragedije – pa čak i da se radi o „političkom ritualiziranju” koje spominje u ovom kontekstu, što god da mu to stvarno značilo – nije postavljalo pitanje uzrokâ?! Postavljala su se ta pitanja itekako, i pri politički ritualiziranom i neritualiziranom komemoriranju, i onda kada je svako obilježavanje značilo izlaganje smrtonosnim progonima od strane jugoslavenskih tajnih službi svih koji su se usudili dirnuti u najmračniju tajnu komunističke Jugoslavije. A, drugo, još je veći problem u tome što Lovrenović načelno postavljanje pitanja uzrokā sofističkom smicalicom neopazice pretvara u pitanje krivnje ustaškoga režima. On dakle i prije dramatičnoga postavljanja navodno dosad nepostavljanoga pitanja unaprijed zna poželjni odgovor, do kojega mu je silno stalo, kako bi se iz fokusa potisnulo i pitanje stvarnih uzroka i pitanje stvarnih počinitelja. Takva su pitanja za njega tek „martirska retorika”…

Zanimljivo je uočiti kako u ovim tekstovima nema ni traga očekivanoga osjećaja empatije, pijeteta i poštovanja prema blajburškim žrtvama. Umjesto toga u njima se osjeća svraćanje pogleda sa žrtava, umanjivanje njihova značenja, ljutnja na njih što kvare sliku Bleiburga koju je čitavom jednom narodu skoro pola stoljeća poput luđačke košulje nametala komunističko-jugoslavenska ideologija počiniteljā genocida nad hrvatskim narodom.

I dok autorski dvojac onima koji komemoriraju žrtve proizvoljno podmeće kako više žale za ustaškim režimom nego za žrtvama koje je taj režim odveo u smrt, s pravom se njima i njihovu mentoru može predbaciti kako se više brinu oko umanjivanja zločina i zaštite počinitelja nego oko toga da prema žrtvama izraze duboko poštovanje i s njima suosjećaju. Ima li, naprimjer, išta od elementarnog suosjećanja s nevinim žrtvama u jednoj od Lovrenovićevih rečenica poput ove: „U zagrebačkim građanskim kućama očevi i braća, odazivajući se u glupom, pseudodomoljubnom zanosu na mobilizaciju, opraštali su se od svojih obitelji sa smiješkom, potpuno uvjereni: eto nas natrag najdalje za tjedan-dva s Amerikancima i Englezima…”? Ili je tu više riječ o zluradu podsmijehu njihovom „glupom, pseudodomoljubnom zanosu”?!

U svom nekontroliranom gomilanju paušalnih optužbi i etiketa autorski dvojac koristi prvu priliku da brže-bolje i pošto-poto uspostavi izravnu vezu između Pavelića i Tuđmana, ustaškog režima i „njegove” Hrvatske. Optužujući u maniri, primjerice, jednog Jakova Blaževića ili Viktora Novaka, oni ne trepnuvši okom tvrde: „Mnogi biskupi i svećenici Katoličke crkve, a kako će drukčije misliti odani katoličko-hrvatski puk nego kao njihovi pastiri, smatraju da je ustaška Nezavisna Država Hrvatska najcjelovitiji povijesni, zemljopisni, kulturni i religiozni izraz hrvatstva, a da je Ante Pavelić oličenje najmudrijeg vođe, poglavnika i ljubitelja hrvatskoga naroda.” Ustvrdivši već prije kako „bivši hrvatski predsjednik Tuđman” smatra da „[zločinački ustaški] režim nije bio samo fašistička ‘kvislinška tvorba’ i nacistička marioneta smrti, nego i ‘izraz političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom’”, donose konačnu presudu: „Tuđman je sve te povijesne silnice ujedinio, usavršio tisućljetne težnje i posuvremenio granicu poglavnikove ljubavi prema svome hrvatskom narodu pomaknuvši je s Drine na Herceg-Bosnu.” I Pavelić i Tuđman, i NDH i samostalna demokratska Hrvatska, sve je to isto u tom napadu na hrvatsku državotvornu ideju, kojega se ne bi postidio ni najzadrtiji pobornik memorandumske ideologije.

Nakon što pročita ovakvu bizarnu „kreaciju”, sastavljenu od podvala, besmislica i zlonamjernih insinuacija, čovjek stvarno izgubi volju da nastavi s čitanjem. No budući da se tu radi o upornom nastojanju kako bi se i Katolička crkva i državotvorna ideja hrvatskog naroda na svaki mogući način dovele u vezu s ustaškim režimom, potrebno je svu tu zbrku barem djelomice raspetljati.

Ponajprije, zlobna je podvala i opasan falsifikat kako Tuđman drži da – još jedanput doslovno! – „[zločinački ustaški] režim nije bio samo fašistička ‘kvislinška tvorba’ i nacistička marioneta smrti, nego i ‘izraz političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom’”. On je naime na I. općem saboru HDZ-a 1990. godine rekao kako „pobornici […] jugoslavensko-velikodržavnih shvaćanja vide u programskim ciljevima HDZ-a – zato što HDZ „na istoj razini uz opća načela ljudskih, građanskih prava i opće parlamentarne demokracije […] postavlja i zahtjev za pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje i državnu suverenost”– ništa drugo do zahtjev za obnovom ustaške NDH. Pritom, napominje Tuđman, zaboravljaju kako „NDH nije bila samo puka ‘kvislinška’ tvorba i ‘fašistički zločin’ već i izraz […] političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom […].” Tuđman dakle nigdje ne spominje „zločinački ustaški režim” kao „izraz političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom”. Niti upotrebljava izraze „fašistička ‘kvislinška tvorba’” i „nacistička marioneta smrti”. Ta su pojačanja očigledno zlonamjeran „kreativan” dodatak autorskog dvojca, kako bi NDH i na taj način doveli u što užu vezu s nacizmom i smrću.

Umjesto o zločinačkom ustaškom režimu, Tuđman govori o NDH kao državi, te u tom smislu, i pored njezina kvislinškog karaktera i povezanosti sa zločinom, vidi u njoj izraz državotvornih težnji hrvatskog naroda.

On to naglašava nasuprot pobornicima jugoslavenskog velikodržavlja, za koje svaka samostalna hrvatska država unaprijed ne može biti ništa drugo doli ustaška NDH, a to drugim riječima znači da je sintagma hrvatska država naprosto oksimoron. I ako se i ovdje pod svaku cijenu, pa i cijenu falsificiranja, nastoji povezati Katoličku crkvu i državotvorne težnje hrvatskog naroda s ustaškim režimom, čovjek se pita ne tjera li se time voda na mlin velikosrpskim aspiracijama prema Hrvatskoj, i to u kontekstu kriptokomunističke i kriptojugoslavenske velikodržavne ideje? Zar nije upravo to objašnjenje podrugljive i skandalozne klevetničke optužbe kako – doista to treba još jedanput doslovno citirati! – mnogi biskupi i svećenici, kao i njihov „odani katoličko-hrvatski puk” – drže kako je „ustaška Nezavisna Država Hrvatska najcjelovitiji povijesni, zemljopisni, kulturni i religiozni izraz hrvatstva, a da je Ante Pavelić oličenje najmudrijeg vođe, poglavnika i ljubitelja hrvatskoga naroda”. Doista: Sapienti sat!

Zlo fašizma i zlo komunizma – dva brata rođena

U sklopu miješanja „baba i žaba” u tekstu, autorski dvojac prigovara Crkvi i to što se poziva „na rezolucije i pravne konvencije koje se koriste kao maska da se zaobiđe evanđelje i humanost”. Očito se misli ponajprije na Rezoluciju Vijeća Europe iz 2006. godine o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima u kojoj se osuđuju „masovna kršenja ljudskih prava koja su počinili totalitarni komunistički režimi” te izražava „sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina“. Rezolucija pojašnjava „da su ta djela nasilja uključivala individualna i kolektivna pogubljenja, kao i smrt u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenje, ropstvo, prisilni rad i druge oblike masovnog psihičkog terora“. A zatim i na Rezoluciju Europskog parlamenta iz 2019. godine o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe koja – bez ikakvih ako ili ali – izjednačava zlo fašizma i zlo komunizma. U njoj se „naglašava da je Drugi svjetski rat, najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredan rezultat zloglasnoga nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939., poznatog i kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegovih tajnih protokola, u kojima su ta dva totalitarna režima sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta podijelila Europu u dvije zone utjecaja.” Rezolucija, nadalje, „podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti” […], te „najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi”. Europski parlament također „izražava svoje duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima i poziva sve europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti i sustavna teška kršenja ljudskih prava, […] jer bez sjećanja ne može biti pomirenja […]”.

Način na koji se autorski dvojac obračunava s tim rezolucijama i obrušava na principijelno izjednačavanje obaju totalitarizama doista je unikatan. Najbolje je poslušati njih same od riječi do riječi: „Kad se govori da se osuđuju svi zločini, a u to se kunu svi samo da lakše prijeđu na osudu drugoga, onda to redovito znači da su tuđi zločini daleko veći od naših. Kad se kaže da svim žrtvama treba odati poštovanje i počast, redovito to znači da su istinske žrtve samo naše, dok druge, njihove, ako i ne negiramo ili ne umanjujemo, za njih uopće ne marimo ili ih odstranjujemo u tobožnju nuspojavu ili povijesnu, čak božansku nužnost. U takvoj izopačenoj konstrukciji koja se predstavlja i humanom i religioznom biva razumljivo da četverogodišnjeg ustaškog terora u Sarajevu nije ni bilo, ili ako ga je bilo, on je bio nužan, u svakom slučaju ustaško zlo nije ništa prema komunističkom zlu!”

Znači, kad netko izjednačava zlo fašizma i zlo komunizma – kao što čini i Rezolucija Europskog parlamenta iz 2019. godine – „onda to redovito znači da su tuđi zločini daleko veći od naših”? Kako, molim? A oni koji tvrde da je u principu zlo komunizma, ako ga je uopće i bilo – kao što tvrde kriptokomunisti, lažno se predstavljajući kao „antifašisti” – ono daleko manje od apsolutnog zla fašizma, onda im to valjda ne znači da su im tuđi zločini daleko veći od njihovih vlastitih? Ovdje stvarno čovjeku u doslovnom smislu staje pamet!

Razumljivo je međutim što ove dvije rezolucije toliko žuljaju pristalice tzv. antifašizma svih boja i fela. One im doslovno ruše koncepciju afirmacije komunizma maskiranog riječju antifašizam, što je u biti Staljinova zamisao. Pomoću tog pojma on je, kako piše Vladimir Mrkoci u svojoj knjizi o komunizmu, „stvari pretvarao u njihove suprotnosti. U ime antifašizma se mogao stvoriti savez s buržoazijom i socijaldemokracijom protiv fašizma, ali i platforma za obračun sa saveznicima, tj. buržoazijom i socijaldemokracijom. Antifašizam kao čarobna formula najgenijalniji je Staljinov izum.” Šef KP Francuske, teoretičar antifašizma Maurice Thorez, objasnio je to riječima – prema navodu V. Mrkocija – koje ne ostavljaju nikakva prostora za sumnju: „Naša antifašistička borba ne znači obranu građanske demokracije. […] Demokracija je gojilište fašizma. […] Vatra i voda ne mogu se spojiti. […] Antifašizam nije borba za demokraciju.” Staljinov antifašizam je, nasuprot antifašizma zapadnog demokratskog svijeta, samo borba za ciljeve i interese komunizma, koji se, naravno, mijenjaju u promjenjivim povijesnim okolnostima. Nije uopće daleko od istine izreka meni nepoznatog autora: „Nitko nema moralno pravo biti antifašist tko nije istodobno antikomunist.” To je u ovim danima antifašističke hajke na komemoraciju blajburških žrtava očigledno u najgorem svom obliku.

Koliko god se čovjeku žurilo da što prije pobjegne iz logički košmarne atmosfere ovoga teksta – kroz koji u ne baš velikoj smislenoj povezanosti defiliraju i Boban i Čović, i Ljubićev HNS i Hrvatski Sabor, i Herceg-Bosna i Počasni blajburški vod, i Glavni stan HSP-a i Socijaldemokratska partija, i Kulin i Katarina, i još puno njih – treba spomenuti još jednu ideju autora u vezi s komemoracijom u Sarajevskoj katedrali. Doista ne vodi ničemu detaljnije opovrgavanje svih tih besmislica i sitnijih i krupnijih podvala – a argumenta nigdje ni za lijeka – kojima upravo vrvi tekst u bezuspješnom nastojanju da obrani neobranjivo i ospori neosporivo. Ali na još bi jedan moment ipak trebalo skrenuti pozornost.

Potpuno neutemeljena i nesuvisla kritika ovogodišnje, ali u biti i svake druge blajburške komemoracije – koju autori inače „časte” podrugljivim nazivom „svehrvatsko blajburgovanje” (!) – razbacana je po cijelom tekstu, ali njezin se sukus ponajbolje prepoznaje u sljedećim recima: „Misa nije […] nikakav magijski štapić kako da se utekne od sebe, od sebe, da se popravi loša prošlost zločinačkog ustaškoga režima, da nas drugi prihvate kao da se ništa nije dogodilo, nego skrušeno stajanje pred Bogom, vlastito kajanje (mea, a ne tua/vostra culpa) jer smo mi druge razapinjali na križ. Kad se ne prizna loša politika i kad se ne suočimo sa svojim zločinima, onda se poseže za lažima, ugroženošću ili čak za mržnjom, i nastoji se zavući u nedodirljivost svetinje, optužiti opet nevine, pa onda na sve navući pozlatu svetih obreda.” Nešto besmislenije i protuslovnije odavno nisam pročitao, i prava je šteta što ovdje nema prostora za malo detaljniju analizu.

A i sam kardinal, veli autorski dvojac, zna „da kad god se moli i slavi misa za pokojne, da se to čini bez bučnih riječi, skrušeno i bez pompe”. Ta buka i pompa postoje međutim samo u njihovoj mašti i oni je zapravo učitavaju u samu komemoraciju. Ono što njima uistinu smeta jest praktično, sve očiglednije poništenje komunističko-jugoslavenske osude na brisanje žrtava iz sjećanja hrvatskog naroda kao i svih tragova njihova postojanja [damnatio memoriae]. Kao što se u vrijeme komunizma moralo šutjeti o tim strašnim zločinima, tako bi se to moralo činiti i danas pod pritiskom prerušenih sljedbenika te ideologije. Sva ta galama oko mise u Katedrali samo je paravan iza kojega se kriju ti zločinački motivi.

Još o odnosu svetoga i političkoga

Papagajski prigovori kako se komemoracija u Sarajevskoj katedrali inficira smrtonosnim virusom politike, rezultat su, pored ostaloga, skrivenih motiva, ponekad i dubljeg nerazumijevanja problema. Tako, naprimjer, u svom napisu pod naslovom „Istina oslobađa: Spornost mise za žrtve Hrvatskog križnog puta 16. svibnja 2020. u Sarajevu”, objavljenom na platformi N1info, Ivo Marković tvrdi kako je „crkveno obilježavanje Bleiburga krajnje ispolitizirano i nikako se ne može svesti samo na liturgijski čin”. Polazeći od toga da je „spornost” toga čina „upravo u istini”, a kako se tu sukobljavaju „barem dvije istine, a čim je više istina, znači da su to ideologije, sakate istine s posebnim potrebama koje je potrebno mirno dozreti da budu jedna istina”. Iz njegove pomalo nejasne eksplikacije dade se nazrijeti kako, i po njegovu mišljenju nesporna istina žrtava Bleiburga dolazi u sukob s istinom žrtava ustaškog režima, poglavito zbog toga što im je Katolička crkva „sukrivac za njihovo stradanje u fašizmu”. Premda je „cilj mise da se čuje istina o stradanju i boli hrvatskog katoličkog naroda, no ako ta misa proizvodi drugačije efekte, onda je svakako sporna”. Posebno ga smeta što se tom misom „zatvara ekumensku perspektivu u BiH”. „Umjesto dijabolizacije (sic!) koja produbljuje sukob” još uvijek nije kasno „da Kardinal primjerice posjeti Židovsku zajednicu, Episkopa, SABNOR i objasni im o čemu se radi, da izrazi razumijevanje za njihove strahove i dadne im garancije da će to biti čin mira i pomirenja, čišćenja memorije, te da ih pozove, zamoli da dođu na tu misu i osvjedoče se da je to molitva koja liječi i njihove rane i bol”.

Umjesto detaljnije raščlambe toga u biti konfuznog teksta s puno netočnosti, koja bi zahtijevala više vremena i prostora, postavio bih samo ova pitanja:

Kako je s obzirom na blajburšku komemoraciju uopće moguće izbjeći političku dimenziju kad je u očima komunističkih režima i današnjih „antifašista” pojavljivanje takvoga nečeg u javnosti, kao i svakoga svetog uopće, samo po sebi sumnjiv politički čin, najvišeg ranga? Poznato je valjda da u svakom totalitarizmu važi ono „sve je politika”. I tko je tu komemoraciju ispolitizirao: „fašisti” ili „antifašisti”?

Kako se a priori može pretpostavljati da je istina žrtava fašizma u potpunosti lišena svake politizacije, i gdje i kada njihove komemoracije uključuju i žrtve komunističkog režima, a traže od žrtava komunizma da u svojim komemoracijama uključe žrtve fašizma, kako bi im se one smilovale i dale dopuštenje za te njihove komemoracije? Jedno sasvim logično „skandalozno” pitanje: Trebaju li tako i žrtve komunizma za svoje komemoracije tražiti dopuštenje od žrtava fašizma?

Kako je moguće da kriterij istine bude određen time stoji li ona ili ne stoji u funkciji dijaloga i ekumenizma i kakva je to zapravo „ekumenska perspektiva u BiH” i perspektiva u pomirenju, ako se ona temelji na postmodernoj „dogovornoj istini” bez istine? Ili, bolje rečeno, „dopuštenoj istini” – u ovom slučaju, istini blajburških žrtva – od strane onih koji je sve dosad demoniziraju! Nije li to najkraći put u fiktivno i neiskreno pomirenje po mjeri vladajuće „političke korektnosti”?

______________________________

I na koncu, što u dvije riječi reći o čitavom tom galimatijasu autorskog dvojca Bojić/Šarčević, upravljanim kormilarom iz sjene? Ništa, osim da je posrijedi uporno nastojanje kako bi se, svjesno ili nesvjesno, spriječila puna istina o Bleiburgu i tako cementirala strašna laž i zaštitila najmračnija tajna komunističke Jugoslavije, što se savršeno uklapa u pojačanu ofenzivu zdravih „antifašističkih snaga”. Konkretno se to čini tako što se odgovornost za blajburški zločin s partizansko-komunističkih počinitelja suptilno prebacuje na ustašku vrhušku, djelomično i na same žrtve, čime ih se dodatno obezvređuje. Usto se svim silama pokušava u što užu vezu dovesti Pavelićevu i Tuđmanovu Hrvatsku, pri čemu je glavna poveznica, dakako, Katolička crkva. Koliko je to sve u funkciji ostvarivanja projekta onih – Tuđmanovim riječima – „pobornika jugoslavensko-velikodržavnih shvaćanja”, neka svatko odgovori za sebe.