Izloženi stalnim previranjima i borbama za osnovna ljudska prava i potrebe, a posebice za dostojanstvo čovjeka stvorena na Božju sliku, svjedočimo sve većim prijetnjama i ucjenama koje narušavaju normalni sklad ljudskoga življenja i naslijeđenih normi, te pokušavamo stvoriti okruženja u kojima se možemo osjećati sigurno, rasti i živjeti u punini svoje vjere. Sigurna i zaštićena obitelj je od velike važnosti za djecu i njihovo zdravo odrastanje ali i utočište i otklon od vanjskih utjecaja. Politička, socijalna, kulturna, ideološka, obrazovna i vjerska događanja koja se očituju danas u Europi i svijetu, nemalo pridonose nesigurnosti pa čak i prijetnji narušavanja normi i vjerovanja jedne kulturne zajednice. Ne samo djeca i mladi, već su i odrasli izloženi različitim utjecajima koji izravno nastoje oblikovati i mijenjati njihova uvjerenja i vrijednosti, bilo ucjenom bilo nametanjem određenih uvjeta na radnom mjestu ili izvan njega. Odgoj i obrazovanje su tijesno povezani s postojećim društveno-kulturnim kontekstom i dragocjeno su djelo i prevažna aktivnost kojom se bave ne samo roditelji i učitelji nego i cijelo društvo ali i država. Kako se određene vrijednosti prenose generacijski i važni su elementi tradicije, ona također pridonose kulturnim ostvarenjima i bogatstvu odnosa i dobrobiti jednoga društva.
Okretanje vjeri
U postmodernizmu i liberalnim strujanjima dolazi do obezvređivanja pa i nestanka spomenutih vrijednosti. Individualizam se naglašeno promovira kao i ponašanje u skladu s osjećajima a ne potrebama ili obzirima prema drugima. Stoga ne iznenađuje činjenica da se danas u Americi sve više mladih ljudi okreće vjeri i religioznosti, osobito pripadnici z-generacije, koji su u vrijeme pandemije odrastali pred ekranima. Ova generacija obilježena izolacijom, asocijalnošću i osamljenošću, sada otkriva život u zajednici, traži druženje, žive kontakte, želi dati svoj doprinos društvu, nadoknaditi propušteno. Želi živjeti u organiziranoj zajednici, slijedeći jasna načela i pravila kojih ranije nije bila svjesna, nije ih poznavala, a koja joj sada prijaju i čine život smislenim. „Načela su poput svjetionika. Ona su prirodni zakoni koji se ne mogu prekršiti. Kako je Cecil de Mille rekao o načelima sadržanim u njegovu veličanstvenom filmu Deset Božjih zapovijedi, nama nije moguće slomiti zakon. Možemo se jedino sami slomiti udarajući u njega”, navodi Stephen R. Covey u knjizi 7 navika uspješnih ljudi.
Obiteljski život je također izložen promjenama svjetonazora i uloge roditelja i djece u današnjem brzomijenjajućem društvu stalno su na kušnji. Ne nalazeći uporište u svijetu koji ih okružuje, mladi ljudi tragaju za boljim načinima življenja, zajedništvu s drugima, pronalaze smisao u vjeri, u zajednici koja ih prihvaća, skrbi o njima, dijeli njihove nedaće i razumije ih. Christine Emba, obraćenica na katoličku vjeru, u razgovoru za CNN izjavljuje da sve više mladih u Americi dolazi u okrilje Katoličke Crkve jer u njoj nalaze odgovore, red, ustaljena pravila i smisao koji im daje nadu. Rado biraju tradicionalne pristupe i slijede ih jer im je to nešto novo, neiskvareno i blisko njihovim srcima. „Shvaćanje načela vlastitog rasta omogućuje nam traženje ispravnih načela sa sigurnošću da što više učimo, sve bolje možemo izoštravati leću kroz koju vidimo svijet”, ističe Covey.
Zašto je religija postala tako atraktivna u današnjem svijetu i zašto se o tome tako malo govori? Christine Emba pojašnjava da religija ljudima daje strukturu, osjećaj jasnosti i forme življenja koja im nedostaje u svakodnevnom životu u kojemu vladaju nejasni odnosi i nered. Slobodni su birati i živjeti u sređenoj okolini koja je sustavno organizirana, određuje pravila te postavlja granice koje su iskrivljene u današnjem društvu, koje sve dopušta ali ne nudi potporu sigurnosti niti snosi odgovornost. Posebno se mladi muškarci okreću vjeri i katoličanstvu, što je presedan u povijesti Amerike. Oni odlaze na mise, slušaju, proučavaju, žele živjeti u skladu s onim što Crkva naučava jer tu pronalaze sigurnost i jasnoću svoje uloge u društvu, svoga identiteta, otkrivaju što znači biti muškarac, jasniji su im odnosi među spolovima. Postavljene norme i standardi koje Crkva slijedi vjekovima pružaju im utočište, utjehu i snagu u svijetu koji ih želi mijenjati na njima nejasan način a nisu sigurni ni da im ta promjena treba. Drukčije i jasnije uloge koje su donedavno vladale i definirale obitelj, spol, zajednicu, kulturu pa i državu, danas su zamagljene i prepuštene slučaju i osobnoj percepciji, bez obzira na zrelost pojedinca. Stoga, muškarci i žene traže svoj prostor i razumijevanje svoje uloge pri čemu ih vjera nadahnjuje i pomaže na putu traganja. „…kada bi naše stanje bilo doista sretno, ne bismo se trudili odvratiti misli od njega… jedini izvor naše nesreće jest da ne znamo tiho sjediti u sobi”, istaknuo je Pascal.
Vjerovanje, pripadanje, ponašanje
Sociolozi ističu tri stvari vezane za religiju: vjerovanje, pripadanje i ponašanje. Vjerovanje – način kako razumjeti svijet i njegove utjecaje; pripadnost – život u zajednici i povjerenje; ponašanje – kako biti dobar čovjek, poštivati sebe i druge. Crkva kao formalna organizacija ima svoje programe, politiku, običaje, predstavnike ali ne može sama po sebi dati čovjeku duboku, trajnu sigurnost ili osjećaj unutarnje vrijednosti. „To se postiže tako da se živi u skladu s onim što Crkva naučava. Sama organizacija to ne može učiniti”, upozorava Covey. Putovanje je to slično onome triju mudraca koji su umakli Herodu jer su imali zvijezdu vodilju. „Nisu više morali postavljati pitanja, bili su lišeni svakoga osjećaja nesigurnosti i jasno su vidjeli put pred sobom. U ovom slučaju ne radi se čak ni o tome da vidite put pred sobom. Stvar je puno jednostavnija. Čim prestanete putovati, znači da ste stigli”, predočuje Thomas Merton u knjizi Znak Jonin.
U svakom društvu postoje različita kulturna značenja, ali uvijek je moguće identificirati skupove značenja s kojima se pojedinci mogu identificirati. Kulturna značenja su često mješavina društvenih, vjerskih, duhovnih i političkih ideja, koje su zauzvrat povezane s osjećajima i vrijednostima. Ljudi se oslanjaju na ta kulturna značenja i međusobno djeluju s njima prilikom kreiranja svojih vlastitih ideja o životu. Kulturni kontekst u kojem se dijete ili mlada osoba odgaja može biti važan čimbenik koji podupire ili sprječava njegovanje duhovnosti. Važno je imati na umu da sekularizirano društvo može unijeti u djecu nedostatak otvorenosti za religiju ili ograničiti odnosni aspekt njihove duhovnosti, kako ističe poljska autorica Elžbieta Osewska u tekstu Podržavanje dječje potrage za značenjem i duhovnošću. Pedagoški i teološki pristup.Zašto nam trebaju socijalne norme? Da bi društvo bolje funkcioniralo, da bismo znali kako se ponašati, koga slijediti kao uzore. Nekad su to bili roditelji, obitelj, Crkva, uža i šira zajednica. „Nitko od nas ne može podnijeti misao da bi naš svjetonazor mogao biti temeljen na pogrešnim pretpostavkama te da stoga naš cijeli život teče u pogrešnom smjeru”, upozorava Armand M. Nicholi u knjizi C. S. Lewis i Sigmund Freud: Postoji li Bog?
Duhovnost nije pobjeda duha nad tijelom, već integracija cijeloga ljudskog bića. Često je prisutno uvjerenje da djeca imaju prirodnu sposobnost da budu duhovna. Slika je to njihove nevinosti i neiskvarenosti te povjerenja u imaginarno i otvorenost mašti. Na primjer, djeca iz kršćanskih obitelji sa sobom nose spoznaju o duhovnosti i religiji i nesvjesno ju prenose drugima kroz komunikaciju. Međutim, ukoliko žive u sekulariziranom kontekstu, događa se suprotno. Nisu u prilici naučiti jezik koji im pomaže izraziti svoja duhovna i vjerska iskustva i značenje koje ona daju tim iskustvima. Sve veći pluralizam u društvu dovodi do natjecanja između različitih načina života i djeca se mogu osjećati nesigurno kako organizirati svoje razumijevanje sebe, života, odnosa, vrijednosti. „Zbog dalekosežnih posljedica koje imaju na naš život, skloni smo odbaciti i osporavati argumente koji pridonose uvjerljivosti svjetonazora koji ne prihvaćamo”, kazuje Nicholi. I opet je nužno da obitelj i uža zajednica iz koje dijete dolazi i u kojoj se kreće poduzme sve što može kako bi ono usvojilo vrijednosti koje ga obogaćuju i znalo prepoznati opasnosti koje se stavljaju pred njega ili barem znalo pobjeći od izazova koji mu mogu narušiti vlastiti mir ili ga navesti na neke neprilične aktivnosti. „Svjetonazor utječe na naše osobne vrijednosti, etiku i sposobnost za sreću. Pomaže nam shvatiti odakle dolazimo, svoje nasljeđe; tko smo, naš identitet; zašto postojimo na ovom planetu, našu svrhu, što nas pokreće, našu motivaciju; i kamo idemo, našu sudbinu. …Svjetonazor govori o nama možda čak više nego bilo koji drugi aspekt osobne povijesti”, ističe Nicholi.
