Početna stranica » Duhovno središte Franje Asiškog

Duhovno središte Franje Asiškog

149 pregleda

Dok je jednom u crkvici sv. Marije Anđeoske, zvanoj i Porcijunkula, Franjo po običaju bio uronjen u molitvu, imao je ukazanje u kojem je iznad oltara vidio Krista i njegovu Presvetu Majku okružene mnoštvom anđela.

Ponukan od njih da zatraži dar, Franjo pun žara za spasenjem duša zatraži milost da svatko tko uđe u ovu crkvu, nakon što se ispovjedi, zadobije otpuštenje i potpuni oprost za svoje grijehe. To što je Franjo tražio bilo je uistinu veliko. Ipak, Krist je uslišio Franjinu molitvu i naložio mu da ode njegovu Vikaru na zemlji i u njegovo ime zatraži takav oprost. Već u zoru, sav ushićen i ozaren neobičnom radošću, Franjo se uputi s bratom Maseom u Peruđu gdje se u ono vrijeme nalazio papa Honorije III.

Kad su papa i kardinali koje je pozvao za savjetnike čuli Franjinu odvažnu molbu, bili su nemalo iznenađeni. Činila im se previše slobodna i bez uobičajenih žrtava koje je trebao pokornik učiniti. Uz to, tražio se potpuni oprost i to trajno, a što nije bio običaj kod sličnih oprosta koje je davala rimska Kurija. Kardinali su čak imali bojazan da zbog ovoga privilegija ne budu zanemarena posebno čašćena svetišta poput Svete zemlje, Rima i Santiaga de Compostele. Međutim, papa Honorije III., potaknut Franjinim riječima o viđenju, a vjerojatno još više po unutarnjem božanskom nadahnuću uvjeren da je to Božja volja, odobrio je Franjinu molbu.

„Dekret” o Porcijunkulskom oprostu objavljen je vrlo brzo nakon ovoga susreta, točnije 2. kolovoza 1216., na dan posvete crkvice sv. Marije Anđeoske. Na taj dan svatko tko je došao u Porcijunkulu te se ispovjedio i skrušeno pokajao, mogao je zadobiti potpuni oprost od vremenitih kazni. Ovim dekretom to isto omogućeno je i u budućnosti svake godine i to na ovaj dan posvete crkvice. Na svečanoj ceremoniji toga dana pred okupljenim biskupima i mnoštvom vjernika iz Umbrije i okolice dekret je, prema tradiciji, svečano pročitao sam Franjo i tom prigodom propovijedao.

Značenje Porcijunkulskoga oprosta

Izvorno je Porcijunkulski oprost vezan, kako i ime kaže, samo za crkvicu Porcijunkulu i vrijedio je samo za određeno vrijeme počevši od podneva na dan 1. kolovoza do ponoći na dan 2. kolovoza. Svatko tko bi ušao u Porcijunkulu te se ispovjedio i skrušeno pokajao, zavrijedio bi potpuni oprost od vremenitih kazni. Inače, prema crkvenom nauku u Franjino vrijeme, a što više-manje vrijedi i danas, ljudi za svoje grijehe podnose vječne i vremenite kazne. Od vječne kazne, tj. pakla, Bog nas spašava preko iskrene ispovijedi i otpuštenja grijeha, ali ipak moramo ispaštati vremenite kazne za grijehe, od kojih se možemo iskupiti ovdje na zemlji djelima milosrđa i ljubavi, te molitvom i pokorom, a nakon smrti od njih se oslobađamo kroz „čistilišne muke”.

Budući da je sam Franjo osjetio u svom životu radost oslobođenja od grijeha, upravo zato je htio tu radost prenijeti na sve druge ljude. Zbog toga je u molitvi po zagovoru Nebeske Majke i tražio od Krista ovu milost da svoju omiljenu crkvu Porcijunkulu učini crkvom potpunoga oprosta od vremenitih kazni, a što je kasnije i potvrdio papa Honorije III. Međutim, ovdje je naglasak na Franjinu osjećaju potpune radosti oslobođenja od zarobljenosti grijeha kad je bio u crkvici svete Marije Anđeoske, te u tom smislu treba gledati njegovu molitvu za ovu posebnu milost oprosta, da svi postanu stvarno novi ljudi u najdubljem smislu riječi.

Ovaj oprost bio je od velike važnosti u ono vrijeme za narod koji je na taj način bio potaknut na sakrament pomirenja, kajanje i popravljanje grijeha, upravo na onom svetom mjestu i u crkvi gdje je Franji i Klari bio objavljen evanđeoski život prilagođen svome vremenu. Porcijunkula je tako bila i ostala mjesto oprosta, ali i pronalaska evanđeoskoga života.

Budući da je dragocjeno duhovno blago Porcijunkulskoga oprosta bilo ograničeno samo za jedan dan i jednu crkvu, velik broj vjernika laika, pa i samih franjevaca rasutih po svijetu, nije mogao imati udjela u ovom velikom duhovnom dobru. Zbog toga su ovaj oprost pape tijekom povijesti nekoliko puta proširivali. Prvi je papa Grgur XV. proširio ovaj oprost 1622. godine odlukom da se od tada Porcijunkulski oprost može zadobiti ne samo u crkvi Porcijunkuli nego i u svim franjevačkim crkvama na svijetu počevši od podneva na dan 1. kolovoza do ponoći na dan 2. kolovoza.

Od toga vremena Porcijunkulski oprost postao je poznat u cijelom svijetu i slavi se kao posebna svečanost u svim franjevačkim crkvama na svijetu gdje se na blagdan Gospe od Anđela, 1. i 2. kolovoza, sliju rijeke hodočasnika i pokornika. Može se s pravom reći da se ispunila Franjina želja koju je pun entuzijazma izrekao prigodom proglašenja Porcijunkulskoga oprosta: „Braćo moja, želio bih vas poslati sve u nebo.” Zato je sam Franjo iznad ulaza u crkvicu Porcijunkulu, nakon što je izmolio oprost od Krista, dao isklesati natpis: Haec est porta vitae aeternae (Ovo su vrata vječnoga života).

Važnost same crkvice Porcijunkule

Nakon što je već ranije popravio kapelicu sv. Damjana, Franjo je u tom prvom žaru svoga obraćenja obnavljao rukama i Porcijunkulu. Ona ga je na poseban način osvojila svojom jednostavnošću i siromaštvom, i zato što je bila na osami i u tišini. Samo njezino ime dolazi od latinskoga portio a znači „komadićak (njive)”. Posebno je volio njezin službeni naziv: Sveta Marija Anđeoska (Gospa od Anđela). U toj crkvici godine 1208., nadahnut pročitanim evanđeoskim odlomkom o poslanju apostola, shvatio je svoju misiju i poslanje u životu. Ona je bila i prva nastamba njegove braće. Tu je u onoj noći 1211. dočekao Klaru, koja se od tada posvetila Gospodinu čime je začet Drugi franjevački red – klarise. Porcijunkula je bila mjesto prvoga kapitula sve braće 1217., tzv. Kapitul na rogožinama, kada su braća zbog nedostatka mjesta noćila pod vedrim nebom na rogožinama. Porcijunkula je bila mjesto odakle je Franjo poslao braću u misije. U njoj je bilo objavljeno Prvo ili Nepotvrđeno pravilo. I na koncu u njoj je Franjo u predvečerje 3. listopada 1226. dočekao „sestricu našu tjelesnu smrt” preporučivši crkvicu vjernoj zaštiti i skrbi svoje braće.

Može se s pravom reći da je Porcijunkula kolijevka franjevaštva i duhovno središte njegova Reda. Ta crkvica postoji i danas, a nalazi se pod kupolom velebne bazilike građene između 1569. i 1679. po želji pape Pija V. Kasnije ju je papa Pijo X. uzdigao na čast papinske bazilike s naslovom: Majka i Glava svih crkava Franjevačkog reda. Zanimljivo je da je 1832. godine snažan potres porušio sve osim kupole, tako da je crkvica Porcijunkula bila spašena. Oko bazilike i franjevačkoga samostana narastao je tijekom povijesti manji grad i župa. Gradić danas broji oko 2000 stanovnika i službeno se zove Santa Maria degli Angeli (Sveta Marija od Anđela), a smješten je oko četiri kilometra od Asiza u asiškoj dolini.

Crkva Porcijunkula i oprost koji je s njom povezan nosi posebnu poruku, to je poruka opraštanja i pomirenja. To je dar besplatnoga oprosta od Boga koji u nama stvara raspoloženje za mir s njime i s braćom ljudima, ulijevajući nam tako obnovljenu nadu i životnu radost. To je poziv na trajno obraćenje od našega egoizma i poziv na usmjeravanje života prema Bogu. Porcijunkula je mjesto susreta s Bogom. U njoj je Franjo čuo Isusov poziv da oblikuje svoj život prema evanđelju, ali i poslušao tu Božju riječ.

To je zapravo duh Asiza, duh pomirenja, molitve i uzajamnoga poštovanja. Taj duh potaknuo je papu Ivana Pavla II. da 27. listopada 1986. godine baš u bazilici svete Marije Anđeoske okupi predstavnike svih svjetskih religija na susret i molitvu za mir. A papa Benedikt XVI. organizirao je 2011. taj isti susret na istom mjestu i u istom duhu. Taj duh Asiza i međureligijskoga dijaloga prisutan je u gotovo svim franjevačkim crkvama na svijetu. Upravo ovakva poruka Porcijunkule i duha Asiza trebala bi danas u ovom turbulentnom svijetu jako odjeknuti preko sinova i kćeri svetoga Franje.