Božiću ne treba mnogo riječi da se izrekne. I bez riječi dopire do dna čovjekova bića. Katkad se posluži nekim pogledom, sjećanjem, jednostavnom nježnošću, nekim mirisom, zvukom. Već ton neke melodije bude mu dovoljan.
One je noći o Božiću progovorila zvijezda nad Betlehemom, jednostavna noćna svjetiljka koja ni tijekom dana ne trne. Svjetiljka koja bez imalo napora obasjava i prosvjetljuje vedar, sunčan dan. Sav život tijekom čitave povijesti.
Duh Božji poslužio se zvijezdom. Svjetlošću. Ona je bila njegova riječ, njegov razgovijetan govor. Ta o Svjetlu je bila i riječ: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet…” (Iv 1,9). Kao što je na početku vremena „Duh Božji lebdio nad vodama” (Post 1,2), tako je u punini vremena zvijezdom obasjao mjesto gdje je rođeno Dijete, dječak Isus. Duh Božji zvijezdom je nadahnuo, potaknuo i vodio trojicu mudraca, vodio do Betlehema, do srca ljudske povijesti i – potom – od Betlehema, mimo Jeruzalema, putem koji je za njih odabrao, ne onim kojim su naumili poći.
Otada zvijezda, svjetlost Duha Božjega, postojano bdije nad putovima koji vode do Djeteta, nad putovima svih onih koji ga traže. I, dakako, nad putovima onih koji, našavši ga, imaju smjelosti poći onim drugim putem, putem Duha Božjega.
Duh Božji o Božiću govori s nježnošću. Premda vrata ovoga svijeta, vrata ljudskih srca, sve od onoga vremena, pred Djetetom nerijetko ostaju zatvorena, Duh Božji ne prestaje o Božiću govoriti šapatom blagoga lahora, nenametljivom, ali to postojanijom svjetlošću. Da bi ga se čulo, da bi se oko i srce o njemu moglo osvjedočiti, potrebno je izići iz svojih skučenosti, rasterećen svih svojih sigurnosti prići Djetetu i otkriti da nas se ono, sve što njegovo ime i njegov život u sebi sadrže, neizrecivo tiče. Da po tome jesmo ljudi.
Božićno se ozračje može – dakako, nerijetko i s razlogom – nekome činiti površnim, slatkastim, djetinjastim…, no Božić nas uvijek iznova pita hoćemo li imati hrabrosti biti oni, onakvi kakvi smo se u nekom nevinom trenutku očitovali u odnosu prema Djetetu.
U ovome je božićna tajna: Duh Božji zvijezdom, nenametljivom svjetlošću nad nama i u nama, rasvjetljuje naše duše, obasjava naše putove k Djetetu, naš hod s Djetetom. Upućuje nas na putove na kojima ćemo rasti u mudrosti i milosti. Otkriva nam naša svjetla i naše sjene. Svjetiljci Duha nisu nužne riječi. Dovoljan im je dah. I mi otkrivamo tko smo i kako nam je biti ljudi Duha Božjega.
