Dr. sc. Ankica Baković, neurofeedback psihoterapeutkinja je psihoterapeutkinja s više od dvadeset godina iskustva kliničke prakse. U Bosnu i Hercegovinu je donijela neurofeedback terapiju te je osnivačica i voditeljica ureda za neurofeedback u Sarajevu, Mostaru, Zenici, Livnu, Tuzli i Banjoj Luci kroz koje je do sada prošlo više od 14 000 klijenata. Supruga je i majka troje djece.
Dr. Ankice, kako biste Vi objasnili što je to „nada”?
Nadu razumijem kao uvjerenje kako je na meni da radim sve što je u mojoj moći vezano za neku situaciju te da će stvari „izići na dobroˮ čak i onda kada moj razum na jednoj kognitivnoj razini izlaz ne može dokučiti i ne vidi rješenje. Budući da su naša životna uvjerenja ukorijenjena u našoj duhovnosti, tako i naše imanje ili ne imanje nade ovisi prvenstveno o tome kakva nam je duhovnost i koliko smo povezani s transcendentalnim.
Nada i optimizam
Kako se nada razlikuje od optimizma, i kako oboje može utjecati na mentalno zdravlje?
Optimizam je utemeljen na očekivanjima pozitivnoga ishoda situacije na osnovi dosadašnjih iskustava i informacija koje osoba ima. U takvom stanju čovjek sebe više stavlja u pasivnoga promatrača razvoja događaja oko sebe nego u aktivnoga sudionika istih s onom često ponavljanom rečenicom: „Bit će to sve dobro”, bez autentičnoga uvjerenja u isto. Zbog toga ljudi koji se oslanjaju na optimizam češće upadaju u razočaranja uslijed neostvarenih očekivanja nakon čega slijedi val frustracije i nezadovoljstva. Nasuprot tomu, oni koji imaju u sebi nadu čak i kada vide da se situacija ne odvija u željenom smjeru ostaju smireniji upravo zbog oslanjanja, ne na svoje sposobnosti i svoja promišljanja rješenja problema nego na transcendentalnost. Ako gledamo kroz prizmu mentalnoga zdravlja, možemo reći kako su optimisti oni koji uistinu žele neki bolji svijet za sebe i njega iščekujući lako mogu napraviti odmak od realnosti i nekih spoznaja koje su suprotne njihovim optimističnim predviđanjima te u slučaju razočaranja lako kreiraju razne psihičke poteškoće (anksioznosti, depresije i sl.). Ljudi nade su mentalno stabilniji jer uvijek u svijesti drže spoznaju kako i kada stvari krenu u drugom smjeru „netko” to sve vodi što im daje smirenost i preventivno djeluje na njihovo mentalno zdravlje.
Kako utjecaj negativnih okolnosti ili životnih kriza može oblikovati osjećaj nade kod ljudi?
Psihoterapijski negativne okolnosti uvijek tumačimo kao priliku za unutarnji razvoj. Tada nastaje razdoblje u ljudskoj psihi koje možemo nazvati „sušno razdoblje” i pojedinac se nalazi pred odlukom hoće li krenuti u frustracije, nezadovoljstva, kreiranje patologija ili će pustiti korijen svoje duše dublje. Klijent dođe, iznese svoju priču i pita: „Ima li za mene nade?” Ono što ja znam, odgovor leži u njemu. Nada je opredjeljenje, stvar izbora i odluke da činim sve što je u mojoj moći, a konačan ishod situacije prepustim nadi da će biti dobro. Okolnosti sigurno utječu, no nisu presudne jer čovjek u svojoj slobodi izabire kako će se u danim okolnostima postaviti. Nažalost, veliki broj ljudi se radije prepušta pasivnom stavu vezano za poduzimanje koraka koji su u njihovoj moći vezano za rješenje situacije i aktivnom kukanju nad sobom. Takvo ponašanje u funkciji vremena dovodi do psihofizičkoga disbalansa i razvoja bolesti.
Kako pomažete svojim klijentima da razviju i održe nadu kada se suočavaju s teškim situacijama?
Nada nadilazi realnost. Ona je oslanjanje ne na konkretne informacije na osnovi kojih možemo izračunati određeni postotak vjerojatnosti da će stvari krenuti u jednom ili u drugom smjeru već intenzitet nade dolazi iz intenziteta vjere da je čovjekov život vođen transcendentnim što nadilazi objektivne prepreke da stvari završe dobro. Za nadu je nužna i osobna angažiranost. Klijente uvijek kroz psihoterapijski proces potičem na osvještavanja onoga čim oni upravljaju. Dakle, uradi za konkretnu situaciju sve što možeš i što je u tvojoj moći uvijek imajući na umu da za sam konačni ishod situacije nisi presudan samo ti već i drugi ljudi i okolnosti kojima ne upravljaš. Klijent koji dolazi ukorijenjen u zdravu vjeru ima i nadu. To ne znači da neće biti u frustraciji kad se nađe pred različitim životnim izazovima, no ukoliko je čovjek nade tu frustraciju neće u sebi toliko drugo držati da ona preraste u patologiju. Ne možemo pobjeći od svoje prirode. Psiha čovjeka je tako satkana da uvijek teži svijet oko sebe uskladiti po svojoj mjeri. Odtuda dolaze i sve naše unutarnje bitke, no i nesporazumi, svađe, nemiri i s ljudima oko nas. Kada uvidimo da svijet oko nas, ponašanja drugih ljudi ipak idu u drugom smjeru od onoga standarda u našim glavama dovodimo sebe u stanje frustracije. Što smo god duže u tom stanju napetosti, nezadovoljstva, razočaranosti, to naše tijelo i više trpi. Dakle, dugotrajno stanje frustracije nas dovodi do razvoja bolesti i na tjelesnom planu i važno je klijentima pomoći da to osvijeste kako bi shvatili koju moć nad njihovim zdravljem ima njihov način razmišljanja. Njihov je izbor nadati se ili prepustiti beznađu.
Imate li neki primjer iz prakse gdje je nada igrala ključnu ulogu u nečijem psihofizičkom napretku ili oporavku?
Nada je uvijek ključna za vraćanje svoga zdravlja u ravnotežu. Psihološkoga i tjelesnoga. Ključan je preokret u načinu razmišljanja kod klijenta od oslanjanja na vlastita mjerila i postavljanja sebe kao standarda i za druge ljude, prema uvjerenju kako okolnosti i druge ljude ipak ne može kontrolirati. To je prekretnica od optimizma tako će to biti jer je i kod drugih tako do onoga ja vjerujem će za mene to biti dobro. Mnogi su primjeri i iz prakse koji to svakodnevno potvrđuju. Čovjek optimizma živi u strahu od primjera koji bi mogli ugroziti njegovu „statistiku” na kojoj je utemeljio svoj optimizam. Svaka informacija koju prima iz okoline od drugih ljudi i događaja oko sebe njemu je novo preispitivanje koliko njegov optimizam ima ili nema smisla. Često čujem od klijenata: „Ne nadam se da će to izići na dobro”, ili „Ne vjerujem da se on/ona može promijeniti”. U ovakvim primjerima vidimo kako klijenti nadu miješaju s optimizmom jer o njoj procjenjuju na osnovi ranijih iskustava koje imaju npr. s tom konkretnom osobom. Nada nadilazi konkretne činjenice koje imamo do sada o nekom događaju ili osobi i nudi nam jedan pogled „preko” objektivne realnosti. Zbog toga snaga nade je ključno povezana sa snagom vjere. Nedavno sam u kliničkoj praksi imala priliku raditi s jednim gospodinom koji je nesretnim slučajem izgubio prije više godina svoje dijete. Došao je potražiti pomoć zbog anksioznosti koja je potpuno ometala njegov društveni život. Uz to su ga pratile i česte nesanice. Ostavljao je sliku jako veseloga čovjeka i, možemo reći, punoga optimizma. U njegovim riječima nije bilo depresiranja, kukanja i bio je ciljano usmjeren isključivo na simptome anksioznosti i na to kako ih se riješiti. No, budući da iza svakih naših psiholoških simptoma stoji uvijek neka frustracija i nezadovoljstvo kroz razgovor smo došli upravo do spoznaje kako mu nedostaje nade. Uzalud bi nabrajao sve što mu je dobro sada u životu, supruga, djeca, unučad, materijalna sigurnost, no zbog ranijega iskustva gubitka koji je prošao njegova podsvijest je zadržala iskustvo „nepredvidivosti” da se sve to može u minuti izgubiti i promijeniti. Spoznao je kako se nikako ne može opustiti i uživati u svemu onome što ima sada jer strah da bi to mogao izgubiti stalno ga iznutra drži napetim i anksioznim. Istina je da ne postoji konačna sigurnost i tu jedino nada pomaže. Moj zadatak kao psihoterapeuta je bio samo proces vođenja i poticanje na osvještavanje. Ponovnim jačanjem vjere u svom životu, klijent je povratio i nadu te pronašao izgubljeni mir. Simptomi su svi nestali.
Gubljenje nade
Je li nada neki osjećaj koji jednostavno ili imamo ili nemamo u sebi ili je to nešto što se može naučiti i razviti kao neka vještina?
Ako nada proizlazi iz vjere, a vjera je dar, dar na koji smo pozvani u svojoj slobodi odgovoriti s da ili ne, isto je i s nadom. Uvijek smo slobodni izabrati hoćemo li se nadati ili ne. Slobodni smo ostati u stanju „beznađa”. No, slobodni smo i izabrati nadati se onda kada i na kognitivnoj razini ne možemo shvatiti kako će to sve izići na dobro. Nada tako nikako nije neki osjećaj već je prvenstveno misaona komponenta utemeljena na vjeri u transcendentalno koje me voli i brine se o mom životu i životu dragih ljudi oko mene iz koje kao posljedica proizlazi osjećaj mira, spokoja. Za razliku od misaone komponente optimizma koji je utemeljen na podacima vjerojatnosti dobroga ishoda te tada čovjek ima osjećajnu komponentu mira koja je nestabilna i u stalnoj varijabilnosti proporcionalno informacijama iz okoline koje se stalno mijenjaju. U takvom stanju čovjekova psiha je svjesna kako ne postoji jedna konstanta sigurnosti te je uvijek u blago povišenoj napetosti koja u konačnici lako može prerasti u stanje anksioznosti. Upravo zbog toga je anksioznost najčešći problem čovjekova mentalnoga zdravlja danas.
Može li se nada „potrošiti” ili „izgubiti”?
Nada nije garancija. Nada je povjerenje u dobar ishod i tamo gdje ga racionalan čovjek ne može uvidjeti. Nadu izgubimo kad izgubimo povjerenje. Vjeru. Čovjek je dio prirode. Priroda funkcionira po prirodnim zakonima i ima svoju stalnu dinamiku i izmjenjivost. Čovjeku je stoga prirodno biti u dinamici i izmjenjivosti. Tako i vjera koju čovjek ima nužno je podložna dinamici, tako i nada. Tko to razumije, ostaje miran kada se i intenzitet nade pođe mijenjati. Ne paničari. Ne smatra da gubi tlo pod nogama i da je sve zauvijek izgubljeno. Vraća se vjeri i ponovno uspostavlja balans. Ta dinamika je neminovna i stalna.
Gdje pronaći izgubljenu nadu?
Klijenti kažu upravo to: „Izgubio sam svaku nadu”. No, onda kroz psihoterapijski rad ih nastojim potaknuti da se vrate sebi i svojim očekivanjima vezano za konkretnu situaciju te razlučujemo zajedno što je to dovelo do toga da oni svoju nadu izgube. U konačnici dođemo do toga kako su u frustraciji jer se njihova očekivanja ne ispunjavaju te gube i „nadu” da će se njihova očekivanja ikada i ispuniti i s tim se nose na način da kreiraju različite simptome (anksioznosti, depresiranja, paničnih napada, vrtoglavica, nesanica… raznih fobija itd.). Ovakvo stvari definirane odgovaraju očekivanjima, optimizmu, pesimizmu, no ne i nadi. U psihoterapiji klijenti kada dođu u stanju bez nade, od iznimne važnosti za njihov brži napredak je potaknuti ih na razvoj osobne vjere. Tada je napredak klijenata značajno brži. Traganje za nadom je stoga za svakoga pojedinca jako individualno i kao stručnjak bitno mi je da pristupim svakom pojedincu u konkretnosti njegove svakodnevnice.
O nadi možemo razmišljati i u negativnom kontekstu, kao o nekoj lažnoj utjesi. Može li nam nada u određenim situacijama odmoći ili naštetiti?
Optimizam može biti i često jest „lažna utjeha”. „Sve će biti dobro”, to najčešće možemo čuti kako ljudi jedni drugima govore. No, kako će to biti i što ako tako ne bude. Optimizam je utemeljen na prosudbama određene situacije. Naša podsvijest nam stalno javlja istinu o relativnosti tih prosudbi i čak kada klijent ponavlja na svjesnoj razini optimistične fraze, ne nalazi dublju razinu mira i spokoja, nego u svojoj nutrini osjeća često nemir, strah. Zbog toga često ljudi isto tako znaju reći, bolje biti realist nego optimist. Iza toga se krije strah od razočaranja da stvari ipak ne završe dobro. Nastoje uzeti u obzir vjerojatnost i lošega ishoda te na taj način „prevenirati” frustraciju.
Nada iz vjere
Činjenica je da se svima u životu događa da ne ide sve po planu i onako kako se nadamo da će se nešto odviti. Koji je Vaš savjet za to kako se nositi s iznevjerenim očekivanjima?
U psihoterapiji kažemo kako su naša očekivanja naš raj, no i naš pakao. Istina je da čovjek ne može „ne očekivati”. Bitno je osvijestiti sebi kako su naša očekivanja utemeljena na našem poimanju kako se nešto treba dogoditi ili kako se netko treba ponašati te da naše poimanje je ipak samo „naše” a nikako i standard za sve druge oko nas. Na taj način ostavljamo prostora da stvari mogu ići u drugom smjeru od onoga zacrtanog u našoj glavi. Tako možemo, ako ništa drugo, barem smanjiti intenzitet frustracije i razočaranja kad vidimo da se situacija odvija drukčije od naših očekivanja.
Što biste rekli kakva je trenutno opća slika bh. društva i regije – jesmo li društvo bez nade?
Naše društvo se upravo hrabri iz nade koja izvire iz vjere. To je upravo i najveći amortizer u sprječavanju/umanjivanju mentalnih oboljenja. Da se naši sugrađani oslanjaju isključivo na optimizam koji je dakle utemeljen na informaciji vjerojatnosti dobroga ishoda iz ranijih iskustava, broj mentalnih oboljenja bi bio daleko veći jer činjenične informacije koje svakodnevno dobivamo oko sebe ne idu u prilog optimizmu. U odnosu na neke druge države u našem okruženju koje imaju i bolji materijalni standard od nas, po pitanju mentalnoga zdravlja društva naše društvo ne zaostaje i to, po mom mišljenju, upravo zahvaljujući nadi koju imaju u sebi.
Za kraj ovoga razgovora, koju poruku imate za naše čitatelje?
Pronađite nadu u sebi. Ona je jedina konstanta u turbulentnosti događanja i ljudi oko nas. Nada nadilazi realnost i ohrabruje da, ma što god da se dogodi oko nas, u konačnici će sve opet biti za neko naše dobro. Ljudi nade imaju veći kapacitet da amortiziraju sve negativnosti koje tijekom života prolaze i time očuvaju svoje mentalno zdravlje. Nada uključuje povjerenje – vjeru. Kakva ti je vjera takva ti je i nada. Ako osjećaš da si bez nade, ne guraj sebe u neosnovani optimizam koji tvojoj svijesti neće biti dovoljno autentičan da bi mu povjerovala i našla mir, nego produbljuj svoju vjeru.
