Početna stranica » Dr. Elvira Koić – Znanje mijenja ponašanje

Dr. Elvira Koić – Znanje mijenja ponašanje

204 pregleda

Ako sretnemo nesretnoga čovjeka, uhvatimo ga na tren za ruku, zagrlimo ga, recimo mu: „Nisi sam. On je tu. Mi smo ovdje. Bit će sve u redu.” Povedimo ga i uključimo u neku podržavajuću skupinu. Isto treba učiniti s djecom. Uključiti ih u neku grupu, bilo kakvu, sportsku, kulturnu, molitvenu, samo neka su u skupini koja ih prihvaća baš takve kakve jesu.

Elvira Koić rođena je 1965. godine u Slavonskoj Orahovici. Srednju školu završila je u Slatini, a studirala je u Osijeku na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon Domovinskoga rata radila je u obiteljskoj medicini u Slavonskoj Orahovici i Crncu, a potom specijalizirala psihijatriju na KBC-u „Rebro” u Zagrebu. Kao psihijatar opće prakse u Općoj bolnici u Virovitici radila je 20 godina, postala primarijus i subspecijalist socijalne psihijatrije i psihijatrije u zajednici. Stalni je sudski vještak iz psihijatrije.

Aktivni je član različitih stručnih liječničkih društava i udruga civilnoga društva, poput Udruge za zaštitu žrtava mobinga, a voditelj je Hrvatske udruge za prevenciju suicida – HUPS. Suradnica je i Ministarstva hrvatskih branitelja u okviru Županijskoga tima za psihosocijalnu pomoć.

Osim brojnih znanstvenih radova piše i knjige, od kojih je jedna nastala kao rezultat trogodišnjeg objavljivanja kolumne pod nazivom Pogled u dušu. Za svoj rad primila je Zahvalnicu grada Slatine, Zahvalnicu Hrvatskoga liječničkog zbora, a Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ju je Redom hrvatskoga trolista 2011. godine. Zadnjih šest godina zaposlena je na Odjelu psihijatrije u Općoj bolnici u Bjelovaru, a vodi i privatnu Ordinaciju u Virovitici i Daruvarskim Toplicama.

Poštovana Elvira, danas su u uporabi različiti nazivi za ljude koji imaju neki psihički ili fizički nedostatak. Koji termin koristiti da bismo izbjegli neugodnosti?

Termin poremećaj uglavnom koristimo kada neko stanje dovede do ozbiljnoga oštećenja nekoga dijela funkcioniranja osobe, radnoga ili akademskoga, tjelesnoga ili psihičkoga, socijalnoga. Ako nešto, neki poremećaj, dovede do trajnoga oštećenja, tada smatramo da se razvio invaliditet. Njega možemo izraziti i u postotcima, prema međunarodno dogovorenim dijagnostičkim kriterijima i tablicama tjelesnih oštećenja ili invaliditeta.

S tim u vezi, moram reći kako sam nedavno imala priliku recenzirati jednu odličnu raspravu, knjigu autorice Martine Barbiš koja se između ostaloga bavi i terminološkim promišljanjima. Doista su u uporabi različiti termini, na primjer, osoba s tjelesnim oštećenjem, osoba s invaliditetom, osoba s psihičkim poremećajem, mentalnim oštećenjem, duševnom bolesti, psihički ili duševno bolesna osoba, psihijatrijski pacijent, osoba u psihičkoj krizi, osoba s psihičkim poteškoćama, osoba s promjenom ličnosti…

Osobe s invaliditetom u današnjem svijetu nailaze na brojne prepreke – od onih vidljivih, primjerice nedopušteno parkiranje vozila na prostoru predviđenom samo za njih, do neopipljivih, u smislu diskriminacije, izbjegavanja, čak i ismijavanja. Što u ljudima izaziva takvo nemarno i zlobno ponašanje?

Iako su znatno umanjene, ipak su prepreke u današnjem svijetu često postavljene svima, a posebno ih osjećaju upravo osobe s invaliditetom. Civilizacijski razvoj društva mjeri se prema sigurnosti koju daje svim svojim članovima, organizaciji i olakšavanju života svakoga pojedinca, a posebno je lako mjerljiva prema skrbi o svojim slabijim članovima, djeci, trudnicama, ženama, starijima, bolesnima i invalidima. Tu misao treba ugrađivati u odgoj svakoga člana zajednice. U protivnom dolazi do procjene i stvaranja određenih stavova na svim razinama, a pod čim podrazumijevamo emocionalnu ili spoznajnu reakciju prema nečemu, u vidu misli i vjerovanja iz čega naravno proizlazi i ponašanje prema objektu stava.

Na primjer, osim „peglanja” rubnika i pristupnih rampi za invalide, koji su postali standard, jako mi se svidjelo kako su u jednom gradu u nekim strmim ulicama postavili pokretne stepenice, u drugom liftove za invalide, a u trećem su ulične svjetiljke omotane šarenim pletenim „nazuvcima” kako se slijepi ne bi udarili…

Ako generaliziramo mišljenje jer nemamo dovoljno znanja o nekim situacijama, pa robujemo stereotipima, lako je izazvati predrasude ili neprijateljski stav prema nekoj osobi, samo zato što pripada nekoj drugoj skupini. Na primjer, o psihijatrima i njihovim pacijentima. Na taj način se lako ulazi u područje diskriminacije, tj. negativnoga ponašanja prema članovima neke skupine, samo zato što pripadaju toj skupini. Izbjegavanje, ismijavanje i otimanje parkirnoga mjesta nemoćnome samo je površina, a gore od toga je društvena izolacija i osporavanje prava, apriorno osuđivanje, ili aktivno neprijateljstvo i napadi na nemoćne.

Ipak, osobe s invaliditetom redovito žele da se s njima drugi ophode što je moguće prirodnije, kako ih se ne bi smatralo građanima „drugoga reda”. Postoji li opasnost da se pretjera u nuđenju pomoći?

Teoretski, čak se i može pretjerati u nuđenju pomoći, što bi značilo da pred invalidnu osobu ne postavljamo baš nikakve zahtjeve i sve učinimo umjesto nje. Naravno da to ne bi bilo dobro. Međutim, jako je dobro uključiti invalidne osobe u sve aspekte društvenoga života i sredine, u granicama njihovih mogućnosti. Negativno ponašanje prema osobama s invaliditetom može dovesti do gubitka samopoštovanja, a tek kod rijetkih do aktivnih strategija suočavanja i borbom protiv stigme. Sredinu svakako treba dobro informirati o njihovu stanju. Znanje potire strah. Tada se neće dogoditi da se diskriminiraju u korištenju zdravstvene skrbi, obrazovanju, zapošljavanju.

Psihijatrijski pacijenti često donose sa sobom negativna iskustva zbog kojih taje svoje poteškoće, povlače se i zato rjeđe potraže pomoć. A pomoć je doista dostupna. Ponekad je dovoljno upoznati ih s karakterom poremećaja, i već samo to objašnjenje dovodi do olakšanja, kao i ozbiljnost u shvaćanju njihove situacije, da nisu „simulanti ili glumci, lijenčine”… U 21. stoljeću postoje i kvalitetni i učinkoviti lijekovi, kao i psihoterapijski postupci koji doista pomažu.

Brojni ljudi s invaliditetom teško nalaze posao kojim bi zarađivali za život, osobito kod nas. Kako integrirati i inkludirati duševno ili tjelesno oboljele?

Eto, morat ćemo svi na tome još dobro poraditi. No, neki su koraci već učinjeni u zakonskim okvirima, ali to su tek počeci.
Primarno je proširiti znanja i svjesnost o problemima, kako bi se moglo suosjećati s oštećenima. Potom neminovno dolazi do ulaganja napora sa svrhom popravljanja nepravdi.

Često se zanemaruju roditelji osoba s invaliditetom. Kako njima pružiti potporu i ojačati ih u njihovoj borbi?

Kada se suočimo s invaliditetom neke osobe, bez uključenja bliskih osoba u edukaciju i pomoć ne možemo uspjeti. Uglavnom su roditelji oni koji se susreću s tjelesnim ili mentalnim oštećenjem djece od poroda ili s razvojem psihotičnih poremećaja u mladosti djeteta, ali isto tako se dogodi i da se djeca suoče s bolešću ili invaliditetom roditelja. To je posebno izraženo posljednjih godina od kako je sve više dugoživućih osoba s različitim poremećajima.

Moj stav je kako bi trebalo što više skrbi organizirati pod nadzorom stručnih službi. A one su uglavnom državne. Od dijagnosticiranja poremećaja ili stanja trebalo bi imati organiziran smještaj i skrb kako za djecu, tako i za odrasle bolesne članove. Uz tu skrb kao neizostavan dio ide i edukacija i podrška bliskim osobama. Vidljivo je kako je doista sve više organiziranih ustanova različite skrbi, no još uvijek nedovoljno. Naravno da to ovisi o razvoju, bogatstvu i mogućnostima društva. Iskreno se nadam da će se još brže razvijati različite institucionalne mreže kojima se pomaže svima u takvoj nezavidnoj situaciji koja doslovno paralizira obitelj na svim životnim aspektima.

Trenutno je najviše što možemo učiniti ponuditi pomoć tim obiteljima, rođacima, susjedima, a ne pobjeći od njih. Vjerujte, ponekad je najdragocjenija pomoć „pričuvati” im bolesnoga člana, barem na dva – tri sata. A to bi svatko od nas mogao.

Postoje različita genetski uvjetovana ili urođena oboljenja poput Downova sindroma. No, koji su glavni uzroci stečenih duševnih oboljenja u ljudi?

Zapravo nema jasnih potvrda o nasljeđivanju duševnih bolesti. Down sindrom je konkretno stanje, stečeno rođenjem, i tu se ne radi o duševnoj bolesti, već o urođenom stanju. Različiti duševni poremećaji koje susrećemo uglavnom su rezultat trenutne neravnoteže, kemijske, biološke, socijalne, sposobnosti prilagodbe…

Često uviđamo kako su duševna oboljenja naučena, stečena oponašanjem roditeljskoga ili ponašanja emocionalno značajnih osoba u djetinjstvu i mladosti. Tu se otvara veliki prostor za intervenciju, a kojem je primarno i osnovno kao i uvijek – adekvatna, pravodobna informacija, tj. znanje.

U svijetu mnogi ljudi traže pomoć psihijatara, ne štedeći novac. Je li u našim krajevima još uvijek sramota poći psihijatru po pomoć?

Da, još uvijek se ljudi stide psihičkih smetnji, kao da su sami za njih odgovorni, kao da su znak teške slabosti, nemogućnosti kontrole, koja se osuđuje od drugih pripadnika zajednice. Zato teško i prilaze psihijatrijskim službama kako ne bi bili označeni kao takvi. Često „probaju sve ostalo”… Stigma oduvijek znači biljeg ili žig na nekome. Iako simboličan, on i danas postoji. Pretpostavlja se da će takva osoba biti odbačena, patiti sama, da će joj biti uskraćeno sve što drugi mogu i smiju. Na žalost, češće se radi o uvjerenju same osobe, svojevrsnoj samostigmi, slaganju sa stereotipima i predrasudama o svojoj manjoj vrijednosti, čime je smanjeno i njihovo samopoštovanje.

Rijetke osobe su otporne na stigmu pa usprkos invalidnosti ili duševnoj bolesti ne gube društveni status, socijalnu mrežu ili posao. Dobar su primjer borbe protiv stigme aktivnosti međunarodne europske udruge GAMIAN koja povremeno potakne uglednu osobu iz političkoga života ili nekoga slavnog glumca da progovori o svojim problemima i o tome kako se s njima borio i ostao punopravni član društva.

Ljudi koji svakodnevno žive teške periode tjeskobe i potištenosti uglavnom prešućuju depresiju. Kako nadvladati strah od života koji se tada javi umjesto straha od smrti?

U depresivnosti se zapravo ne radi o strahu od života, već o apatiji, osjećaju beznađa i besmisla, nemogućnosti radovanja, nesposobnosti uživanja, ponekad i osjećaju dosade. Ljudi kao da izgube osjećaj radosti i smislenosti svoga života, poticaja za život. Mlade treba učiti da se smisao otkriva tijekom života, da biraju ono što ih veseli, da svojim očima skupljaju samo lijepe slike. Smisao je ono čemu smo bili posvećeni, u radu, svakodnevici, stavovima, vrijednostima, načinu prihvaćanja izazova, kako smo provodili slobodno vrijeme, s kim smo se družili, koga smo voljeli, što nas je radovalo. Potrebno je ljude poticati na potragu za smislom, za poticajem za življenjem.

Brojni psihički poremećaji, a među njima i najčešći, depresivni, više nisu tako veliki problem ni izgovor jer postoje učinkoviti lijekovi koji ih uspješno liječe. Samo treba poći liječniku i željeti ozdraviti.

Ponekad vidimo ponašanja koja ne odgovaraju suicidalnima, ali su vrlo slična, npr. namjerno samoozljeđivanje, život uz alkoholizam, droge, kockanje, zanemarivanje savjeta liječnika, rizičnu vožnju, nezdravu hranu, pušenje, avanturizam, visokorizične sportove, nekritično druženje, prejedanje ili anoreksičnost…

Pomišljaju li kod nas ljudi često da je jedino rješenje samoubojstvo?

U sredinama u kojima radim na području županije Virovitičko-podravske (100 000 stanovnika) godišnje se dogodi od 25 do 45 samoubojstava i oko 160 registriranih pokušaja samoubojstava, a na području Bjelovarsko-bilogorske županije (150 000 stanovnika) dogodi se i do 70 suicida godišnje te oko 300 registriranih pokušaja suicida. Na prvi pogled brojke možda nisu velike, ali zapravo su zastrašujuće.

Nepobitna je činjenica da znanje mijenja ponašanje. Kada znamo da je suicid konačno rješenje, uglavnom uzaludno, da je izraz teške patnje onoga koji ga izvrši i svih koji ostaju živjeti i kad upoznamo načine kako pomoći takvim osobama, ne možemo ne uključiti se u sprječavanje suicidalnoga ponašanja. Konačnost i nerješivost izvršenoga samoubojstva predstavljaju ogromnu profesionalnu frustraciju, a nitko tko se susreo s takvim događajem nije pošteđen osobnoga proživljavanja. Svi se pitaju isto: Zašto se to dogodilo? Zašto su on ili ona to učinili? I svi imaju istu potrebu: zaustaviti one koji to žele napraviti odnosno krivnju ukoliko u tom zaustavljanju ne uspiju. Teško je to statično promatrati jer osjećamo da ima prostora za djelovanje, učenje i za borbu na tom polju, sa svrhom sprječavanja.

Iako je smrt u našim stanicama zapisana već u trenutku stvaranja, biološki, samoubojstvo ne bi trebalo postojati jer je nagon za samoodržanjem osnova svakoga živog bića. Usprkos tome, svakodnevica svjedoči da ono itekako postoji.

Samoubojstva su se događala i u ratnim vremenima. Većina boraca čuvala je „jedan metak za sebe”. Tako je bilo lakše iščekivati pogibiju. Mnogi su se u logorima htjeli i pokušali ubiti. Neki su uspjeli. A neki koji su odustali i preživjeli sada o tome svjedoče. Zajednica može pomoći da nikad ne požale što nisu počinili suicid.

Poznato je da svatko ima mjeru za podnošenje patnje i da može doći do ruba izdržljivosti. Kada se svaki slučaj samoubojstva individualno razmatra, nalazi se nekoliko zajedničkih odrednica. Najčešće je uzrok ipak višestruk. A „kap koja je prelila čašu” dolazi uvijek od drugih. Netko od bližnjih, nas, mi, „društvo”, dodali smo tu kap koja se pretvorila u suzu. Zato samoubojstvo uvijek izaziva osjećaj bliskosti s mrtvim po tipu „svakome se to može dogoditi”.

Kako u teškim životnim trenucima vratiti čovjeku optimizam i radost?

Ako sretnemo nesretnoga čovjeka, uhvatimo ga na tren za ruku, zagrlimo ga, recimo mu: „Nisi sam. On je tu. Mi smo ovdje. Bit će sve u redu.” Povedimo ga i uključimo u neku podržavajuću skupinu. Isto treba učiniti s djecom. Uključiti ih u neku grupu, bilo kakvu, sportsku, kulturnu, molitvenu, samo neka su u skupini koja ih prihvaća baš takve kakve jesu.

Ako smo sami u tako teškom kriznom trenutku, tada otvorimo oči, podignimo pogled i samo pogledajmo u nebo, raširimo ruke, duboko udahnimo, pomolimo se. I bit će sve u redu. Obećavam.