Tu su i drugi latinski pojmovi kao što su npr.: connubium što znači pokriti istim velom; coniugium što znači podjarmiti ili podvrgnuti se istom jarmu s jasnim odnosom prema zajedništvu života; consortium što označava zajednički položaj muža i žene u smislu zajedničke sudbine i sl.
Kao što navode različiti komentatori kanonskog prava i etimološki riječnici, riječ ženidba u hrvatskom jeziku ima svoj korijen u riječi žena. Promatrano prvenstveno iz perspektive muškarca ženidba znači uzeti sebi ženu, oženiti se ili uspostaviti posebnu životnu zajednicu muškarca i žene. Iz perspektive žene, pak, stupanje u takvu zajednicu označuje se vlastitim izrazom udati se (udaja).
Općenito je u pravu svaka definicija opisna. Povodeći se tim pravilom ZKP pri definiranju obično se služi opisnim a nikada izričitim definicijama. Tako se opisna definicija ženidbe nalazi u kanonu 1055 § 1 (§ = paragraf), gdje se kaže da je ženidba savez među krštenima, kojim muška i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru supruga te k rađanju i odgajanju potomstva. Taj je isti ženidbeni savez Krist Gospodin uzdigao na dostojanstvo sakramenta i stoga među krštenima ne može biti valjana ženidbenog ugovora koji ujedno ne bi bio sakrament.
Kako razumjeti ovu definiciju ženidbe? Znači, radi se o savezu i o zajednici koja traje sveg života (dok smrt ne rastavi) a ne o privremenoj, probnoj ili unaprijed vremenski točno određenoj zajednici (na jednu, pet ili deset godina). Ona je po svojoj naravi usmjerena na dvostruku objektivnu svrhu. Prva objektivna svrha ženidbe jest dobro supruga, što bi značilo uzajamno darivanje, uzajamno predanje i primanje cjelovite osobe, intimno sjedinjenje osoba i čina, pružanje pomoći, služenje, praštanje i sl. Druga je svrha rađanje i odgajanje potomstva kao što i sama Biblija na prvim stranicama uči da je Bog stvorio svijet i ljude da opstanu, u Post 1,28: Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!
Ženidba je sveta
Kako je ovdje riječ o pravnom aspektu ženidbe, potrebno je naglasiti da subjektivne svrhe poput ljubavi, ljepote, naklonosti i sl. ne utječu bitno na narav same ženidbe, kao što to utječu objektivne svrhe. Zašto? Uzmimo primjer ljubavi. Ona jest bitni element građanskog i kršćanskog sakramentalnog braka, ali s pravnog gledišta ženidba se ne temelji na ljubavi, već na valjanoj privoli, tj. na sudbonosnom da zaručnika.
Dalje, u opisnoj definiciji navodi se da je ženidba po svome božanskom utemeljenju i po svojoj naravi nešto sveto, jer ju je Krist Gospodin uzdigao na dostojanstvo sakramenta. Osim što je sakrament, ženidba ima i značenje pravog pravnog ugovora koji je čisto konsensualni i temelji se na razmjeni privole između dvije pravno sposobne stranke (dvoje zaručnikā). Stoga među krštenima ne može biti valjanog ženidbenog ugovora koji ujedno ne bi bio sakrament, ni valjanog sakramenta koji ujedno ne bi bio ugovor. Ako pravni ugovor ne valja, neće biti ni sakramenta i obrnuto. Ono što ženidbu kao pravni ugovor razlikuje od svih drugih ugovora jest to što je ujedno i sakrament, što ga mogu sklopiti samo muška i ženska osoba, ravna se prema božanskom i crkvenom pravu, jedan takav valjani ugovor – sakrament ne može biti ni na koji način poništen nijednom ljudskom vlašću, pa ni od strane samog Rimskog prvosvećenika.
Ako bi zaručnici ili jedan od zaručnika u trenutku davanja ženidbene privole pozitivnim činom volje odlučno isključili jedan od bitnih elemenata ženidbe, tj. dobro supruga, rađanje i odgajanje djece, to bi značilo ništavost ženidbe koja je gledano izvana, posve valjano sklopljena, ali u stvarnosti nije.
(…)
Cijeli tekst iz rubrike Ženidbeno pravo Katoličke Crkve pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.