Papa Ivan Pavao II objavio je 31. siječnja 1998. godine smrt fra Vjeke Ćurića na Trgu sv. Petra u Vatikanu za vrijeme podnevnog Angelusa: „Fra Vjeko je još jedna žrtva dodana dugom nizu misionara koji su svoju ljubav prema Kristu i afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život.” Fra Vjeko, misionar, svećenik, franjevac i osovljak, ubijen je taj dan u 41. godini života u Kigaliju, glavnom gradu Ruande, iz neposredne blizine sa sedam hitaca iz pištolja.
Svake se godine, pa tako i danas nakon dvadesetpete od njegove smrti, njegovi župljani i prijatelji okupljaju u njegovoj rodnoj župi Osovi kod Žepča i u Kivuumu u Ruandi gdje je živio i radio, kako bi govorili o njegovom životu a ne o njegovoj smrti, jer se vjernima život nikad ne oduzima nego mijenja. Na današnji dan se fra Vjekin zemaljski život, lišen svih tjelesnih ograničenja, promijenio, razlio i natopio žednu afričku zemlju, kako bi mogla rađati plodovima vjere, milosrđa, opraštanja, mira i dobra ali iznad svega povjerenja u bližnje. A to je i bila njegova cjeloživotna misija u ovoj dalekoj i siromašnoj zemlji.
Govoreći o Isusovoj prispodobi o dobrom Samarijancu, poznati američki baptistički svećenik i aktivist za građanska prava Martin Luther King zaključuje: „Židovski svećenik i levit su zaobišli i ostavili ranjenog i unesrećenog čovjeka, jer su sebi postavili pitanje: ‘Ako stanem da pomognem ovom čovjeku, što će se meni dogoditi?’ Dobri Samarijanac je pomogao unesrećenom čovjeku jer je sebi postavio pitanje: ‘Ako ne stanem da pomognem ovom čovjeku, što će se njemu dogoditi?’”
Samo ovaj primjer jasno svjedoči da sva velika i plemenita djela ne mogu biti slučajna. Ona su plod plemenitih namjera i mudroga izbora između mnogih mogućnosti koje se nude u određenom trenutku života. Zato mi ovaj Samarijanac iz Isusove prispodobe prvi padne na pamet kada se govori o misionaru fra Vjeki. Nudile su se i njemu razne mogućnosti izbora u užasnom trenutku rata, pokolja i nesreće u Ruandi. Da se bio upitao što će se njemu dogoditi ako ostane u Ruandi, sigurno bi, kao i mnogi drugi, otišao i nitko mu to ne bi ni zamjerio. Na koncu konca, Ruanda nije bila njegova rodna gruda pa ovo nije bio ni njegov rat. Ruanđani su živjeli i umirali i prije njega pa bi tako i bez njega. Mogao je otići, ali nije jer su svi oni kojima je bio poslan postali njegovi a on njihov. Zato se, kao Samarijanac, zapitao: „A što će se dogoditi mojim jadnim Ruanđanima ako ja odem? ”
Kada sam prije nekoliko godina bio u Ruandi, prigodom obilježavanja 18. obljetnice fra Vjekine smrti, jedan me je afrički svećenik najozbiljnije upitao: „Jeste li vi u Europi uopće svjesni što je fra Vjeko ovdje značio? Koliko je dobra učinio u vremenu zla? Koliko je svjetla unio u vremenu tame?” Zamislio sam se i sam sebi priznao: nismo. Ni približno. Nazvali smo ga afričkim Oskarom Schindlerom i umirili svoju savjest. Oskar je sigurno činio velike stvari kako bi spasio od koncentracijskoga logora 1200 Židova tako što ih je zaposlio u svojoj tvornici. Ruandska zemlja nas, pak, stalno podsjeća kako je fra Vjeko, izlažući svakodnevno svoj život opasnosti, spasio na desetke tisuća bespomoćnih ljudi koje je vrlo rijetko čekao logor. Prije sigurna smrt. Zato uopće nije čudno što sam tada vrlo jasno osjetio koliko njegovi župljani žale za njim i kako se i nakon toliko godina od njegove smrti bez njega osjećaju napušteno.
A kako i ne bi? Jer, živjeti ali i umrijeti za druge danas je toliko rijetko da se čovjek, u bilo kojem dijelu svijeta, kad se ugasi jedan ovakav život, može osjećati samo tako: napušteno. Dovoljno je samo pogledati dnevne vijesti pa da se primijeti surovo i bešćutno lice svijeta koji bešćutno slabe i nemoćne iskorištava, svijeta koji radije uništava nego stvara. U ovom su svijetu ekonomija i ideologija važniji i vrjedniji od običnog a pogotovo od siromašnoga čovjeka. Na sve se čovjek privikne, pa i na život u takvom svijetu, sve dok se ne pojave rijetke duše kao što je bila fra Vjekina. Duše koje upravo tada i u takvom svijetu procvjetaju, odbiju mu se prepustiti i pokoriti kako ne bi duhovno zakržljale, otupjele i umrle.
I fra Vjeko se davne 1983. godine zaputio upravo u takav svijet i započeo svoj misionarski život i rad u Ruandi. Energičan kakav je bio, odmah je po dolasku u Kivuumu, počeo raditi na razvoju sela i regije. Tako je izgradio nekoliko škola, crkvu i bolnicu. Osnovao je prvo franjevačko bratstvo i zajedno sa svojom subraćom franjevcima brinuo se za siromašne, bolesne i brojnu siročad, a najsiromašnijim đacima bi plaćao školarinu. Nije želio živjeti pored njih ni iznad njih nego s njima pa je zato naučio i izvrsno govorio njihov lokalni kinyarwanda jezik.
Tako su godine prolazile sve do 6. travnja 1994. kada su mrak i tama rata prekrili nebo Ruande kako bi neljudska zločinačka djela, iste takve mračne boje, započela svoj krvavi pir. Sama činjenica kako su pripadnici većinskoga plemena Huti u nešto više od tri mjeseca mačetama, toljagama i vatrenim oružjem pobili gotovo milijun pripadnika drugoga plemena Tutsi, sama za sebe sve govori o strahotama ovoga genocida. Istovremeno, bez odmora i straha, vedar i strpljiv kao što je uvijek bio, fra Vjeko je pomogao ugroženima iz oba plemena. Nije ga pokolebala ni činjenica da su njegove kolege i drugi stranci ubrzano napuštali Ruandu. Naprotiv, upravo je on osobno omogućio većini stranaca, svećenika i časnih sestara odlazak na sigurnija područja. Ali on je ostao. Baš kao oživotvorena ruandska poslovica: Možeš pobjeći od onoga tko te goni, ali nikad od onoga što je u tebi.
A u njemu su bili i ostali milosrđe i ljubav za one koji nisu imali nikoga da ih zaštiti i spasi. Zato je primao iz oba plemena sve koji su bježali od ratnoga užasa i na bezbroj načina ih prevozio na sigurno: minibusom, svojim džipom, bolničkim kolima… Zbog stalne opasnosti i zatvorenih cesta vozio ih je noću, skrivene u vrećama s hranom, među drvima. Gotovo svakodnevno posjećivao je izbjeglice i donosio im namirnice. Potom bi, bez odmora, obilazio sela i dovozio u bolnicu ranjene i bolesne. Svi su ovi nadljudski pothvati ugrožavali njegov život. Tako su ga jednom prilikom zarobili u samostanu s namjerom da ga ubiju. Ugledao je otvorena vrata i uspio pobjeći. I tako nekoliko puta. Nije ga to obeshrabrilo pa bi opet nastavljao svoj mirotvorni i humanitarni rad. Ono što ga je iznutra poticalo da pomaže bližnjem u nevolji, jednostavno je bilo jače od opasnosti i straha. Stoga je sasvim sigurno da nije pripremao ni uvježbavao svoj odgovor kad su mu često savjetovali da pobjegne. Jednostavno bi rekao: „Došao sam u Ruandu da radim za Božje kraljevstvo živeći među narodom, dijeleći s njime radost, patnju i rizik.” I dijelio je. Uglavnom ovo posljednje dvoje.
Nakon genocida opet odbija napustiti Ruandu. Zdušno nastavlja raditi istim tempom na pomirenju ova dva plemena i izgradnji porušenoga. Motivirao je i pozivao dobročinitelje širom svijeta da pomognu gradnju kuća i sirotišta, nabavu poljoprivrednih strojeva, ali i osnovnih kućnih potrepština za najsiromašnije. Činio je to sve do svoga posljednjeg udaha ispred crkve Sv. obitelji u Kigaliju 1998. godine. Slutio je on da bi se to moglo dogoditi. Prije svoga zadnjeg odlaska u Ruandu rekao je: „Ubit će me oni koje sam spasio.”
I ubili su ga 31. siječnja, točno prije 25 godina. Ubili su samo njegovo tijelo, ali nisu i njegov život. A baš radi života misionari odlaze u udaljene i siromašne krajeve svijeta kako bi svojim primjerom svjedočili Kristove riječi: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.” (Iv 10,10). Zato kada govorimo i o ubijenim misionarima, ne govorimo o smrti, porazu i gubitku, nego o životu koji, kao pšenično zrno, donosi obilat rod (Iv 12,24-25). Lako je ubiti čovjeka, ali nitko ne može ubiti njegovu vjeru i djela koji nakon smrti nastavljaju donositi mnogostruk rod. Važno je također znati da ti isti misionari nisu neki superljudi. I oni se plaše i svjesni su rizika, ali oni se nisu odazvali Božjem pozivu zato što su posebni, drukčiji ili izabranici, nego zato što su se stavili na raspolaganje Bogu i evanđelju ne pitajući za cijenu. Takav je bio i naš fra Vjeko, Hrvat i Žepčak po rođenju, a Ruanđanin i Samarijanac po osobnoj želji i opredjeljenju.
Poznati kanadski pjesnik Leonard Cohen je u svojoj pjesmi Nevermind napisao: Postoji istina koja živi i istina koja umire. Što će se dogoditi istini o fra Vjeki koja se rodila u Kivuumu 1983. a kulminirala 1998. godine, ostaje na svima nama i na svima onima kojima je fra Vjeko svoj život i smrt posvetio. Malo je vjerojatno da će se snimiti film o njemu i njegovu radu kao što su filmovi Hotel Rwanda ili Schindlerova lista. Nedostižno je to za ljude iz malih zemalja koji nemaju velikih pokrovitelja, bez obzira na to koliko velika bila njihova djela. A dobro radi dobra ionako nije dovoljno „zanimljivo” moćnicima i kreatorima današnjega javnog mnijenja. Međutim, koliko god bili mali na mapi svijeta, trebamo učiniti baš sve kako ne bi nikad među nama umrla istina o našem fra Vjeki. Jer, istina je to o milosrdnom bosanskohercegovačkom samarijancu u Ruandi.
