Na visoravni Vran planine, u tišini Kedžare, tisuće ljudi svake godine zastane pred skromnim grobom Dive Grabovčeve. Djevojke odjevene u bijelo, majke s djecom, starci koji još pamte riječi svojih baka – svi dolaze zbog jedne djevojke iz Rame, iz nekoga zaboravljenog stoljeća, koja je izabrala smrt kako bi ostala slobodna. Čista. Cjelovita. Vjerna. Danas, u vremenu kad se idolizira vanjština i lakoća življenja, Diva postaje tiha optužba našem zaboravu: ne zaboravu povijesti, nego zaboravu vrijednosti.
Diva i sadržaj slobode
Fra Mijo Džolan je snažno izrekao da je Diva „spašeno lice slobode”, ono ljudsko što ni sila ne može oskvrnuti. U njezinu izboru smrti nad pokornošću požudi – bilo društvenoj, bilo političkoj, bilo erotskoj – zrcali se naravni moralni zakon a da ga nitko ne mora spomenuti. Taj zakon nije paragraf ni članak, nego duboka istina čovjekova srca: sloboda ne podnosi kupnju. Ljubav nije roba. Čistoća nije slabost. Vjernost nije naivnost.
Suvremeni čovjek često voli vrijednosti bez tereta. Slavimo „slobodu”, ali ne želimo odgovornost. Divimo se „čistoći”, ali zaziremo od askeze. Hvalimo „domoljublje”, ali živimo bez žrtve. Danas se lako plješće riječima koje su izgubile svoju dubinu. Diva je, u tom smislu, suprotna današnjoj kulturi spektakla: nije htjela svijet, htjela je istinu. Nije htjela pažnju, htjela je dušu.
Domovina kao osjećaj, ne samo teritorij
Domovina mnogima u dijaspori nije geografski prostor, nego vrijednosna okosnica identiteta. Ona je obitelj, uspomena, vjera, borba, slavlje. To što su fizički daleko ne znači da su duhovno iščupani. No istodobno, među onima koji žive u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, ili u široj regiji, često se razvija cinizam prema vlastitom identitetu. Zastava je „klišej”, domovina je „sramota”, a vjera „nazadnost”. To nije samo kulturološki problem – to je gubitak osjećaja svetoga. Zato Diva Grabovčeva nije samo spomenik prošlosti nego mogućnost budućnosti. U njoj se sjedinjuje ono što se danas tako rijetko spaja: ljepota i karakter, sloboda i poslušnost Bogu, mladost i vjernost. U njoj ne nalazimo apstraktnu vrijednost, nego utjelovljenu istinu. U vremenu kad nas se uči da je „biti svoj” jednako što i „biti izvan svih odnosa”, Diva pokazuje da je sloboda najviše svoja kad je za nekoga. Njezina sloboda nije otpor radi otpora – nego izbor vjernosti radi Ljubavi.
Danas možda više nego ikad ne trebamo više vrijednosti nego više lica koja te vrijednosti žive. Diva Grabovčeva nije bila influencer, nije imala platforme, nije imala poruke ispod slike. Imala je tišinu, vjeru i vlastiti izbor. Zato je postala lice svetosti i znak prepoznavanja za one koji još uvijek vjeruju da su obitelj, čistoća, domovina, žrtva i ljubav riječi koje znače više od etiketa.
Raskrižje naroda i trenutka: Thompson kao figura otpora
Kada se danas govori o skorom koncertu Marka Perkovića Thompsona, najčešće se koristi riječ spektakl kao da se radi o masovnoj zabavi, o pukom glazbenom fenomenu, o okupljanju s minimalnom političkom ili duhovnom dimenzijom. No kada se 500 000 ljudi okupi spontano, gotovo tiho, iz raznih dijelova svijeta, to više nije koncert. To je krik. Krik naroda koji više ne zna gdje da stane, kome da vjeruje, ali zna što mu srce traži. Traži pjesmu koja ne nudi bijeg, nego identitet. Ne zabavu, nego sjećanje i nadu.
Thompson, koliko god osporavan bio, u ovom trenutku postaje figura Zrinskih i Frankopana našega vremena ne zato što se bori mačem, nego zato što ga sustav pokušava najprije izopćiti, zatim potisnuti, a kad ne uspije, onda ga privremeno trpi jer narod vidi nešto što elita ne vidi: iskrenost.
Vrijednosti koje se ne mogu ukinuti
Thompson je, u tom smislu, neugodna istina za društvo koje pokušava kontrolirati emocije, prošlost i vrijednosti naroda putem PR-a i kontrole narativa. On je podsjetnik da se narod ne može isprogramirati, i da, koliko god mediji pokušavali svesti sve na „kontroverzu”, ostaje jedna tiha većina koja i dalje osjeća kako su: vjera, domovina, čistoća jezika i duha, obitelj – vrijednosti koje nije moguće ukloniti dekretom.
Diva Grabovčeva šuti, a mijenja. Thompson pjeva, a šutnja institucija oko njega para uši. Oboje su, svatko na svoj način, simboli iz istoga duhovnog sloja – onoga koji ne može podnijeti ropstvo duha, ni tiho pristajanje na zaborav.
Zaborav kao nova ideologija
U vremenu u kojem se vrijednosti ne ukidaju direktno, nego ih se jednostavno gura u zaborav, prijetnja identitetu ne dolazi više izvana, nego iznutra. Nema više formalnoga progona vjere, ali ima prešutnoga prezira prema njoj. Nema zabrane domoljublja, ali ima ruganja nad svakim oblikom ozbiljnoga domovinskog osjećaja. Nema zabrane Thompsonu, ali ima tišine koja ga želi utopiti u zaborav.
Kao što su nekada Zrinski i Frankopan bili prvo potrebni, a zatim osuđeni, tako i danas likovi koji zrače stvarnom vrijednošću i povezuju narod postaju opasni jer bude ono što je u narodu najautentičnije – dušu.
Diva kao korektiv: Ljubav i smrt kao izbor
Na kraju, vraćamo se Divi. Ona nije bila masovna pojava. Nije imala okupljanja, nije imala društvene mreže ni tumače. Imala je samo izbor i taj izbor odzvanja do danas. Diva je izabrala smrt da bi ostala vjerna ljubavi. A ljubav, kad je prava, uvijek je usmjerena prema nečemu većem: Bogu, istini, domu, obitelji.
I tu se ponovno stvara duhovni luk: između Dive i onih 500 000 ljudi koji nisu došli na koncert zbog zvučnika i svjetla, nego zbog osjećaja da više ne znaju kamo s vlastitom čežnjom. U tom narodu još postoji ono što je u Divi prepoznato kao nepomućena sloboda. I možda je baš zato i Diva prešućena, a Thompson podcijenjen jer oboje podsjećaju da vrijednosti još žive. Da još nije sve izgubljeno.
Vrijeme svjedoka
Diva Grabovčeva i Marko Perković Thompson nikada se neće susresti. Ali susrest će se njihovi svjedoci. Jer vrijednosti traže lica. A u vremenu kad mnogi traže vođe, Bog često šalje svjedoke. I dok god narod ima snage doći do Kedžare – ili na koncert, ne zbog zvuka nego zbog istine – još nismo izgubili dušu. Vrijednosti su još tu. Samo čekaju da ih se ne sramimo.
Prigodničarska teologija i zaborav istine
U vremenu kad se sve mjeri po dojmu, ni Crkva nije ostala pošteđena napasti prigodničarstva – govora koji se prilagođava trenutku, pastirske retorike koja najprije aplaudira, a potom šuti. U eri kraja jednoga pontifikata i početka drugoga, među svećenicima, biskupima, pa i kardinalima, nastala je tiha rotacija jezika: termini koji su do jučer bili sveta svetinja – „periferije”, „miris ovaca”, „teologija jednostavnosti”, „poljska bolnica”, „sinodalnost” nestali su iz govora onih koji su ih revno ponavljali.
Gdje su nestali oni koji su, donedavno, neumorno tumačili svaku riječ pape Franje kao novu epohu Crkve? A sada, kad je pred nama pontifikat pape Lava, odjednom se stari govori gase, kao da nikada nisu ni izgovoreni. Kao da se čeka nova „linija”, novi signal, nova prigoda. Ali Crkva nije pozvana da bude ozvučenje trenutka, nego svjetionik vječnosti.
Diva: Svjetionik usred moralnih magli
Nasuprot svemu tome stoji Diva Grabovčeva – tihi lik jedne djevojke iz zaboravljene Rame, koja nije imala diplomatskih formula ni političkih taktika. Imala je samo jednu istinu, jedan izbor, jednu slobodu. Od početka do kraja bez skretanja, bez kalkulacija. Ona nije čekala da vidi kako će povijest okrenuti smjer. Nije čekala „novu prigodu” da iskaže svoju vjernost. Njezina lojalnost nije bila vezana uz trenutak nego uz istinu koja ne zastarijeva.
Zato je Diva korektiv. Jer pokazuje što se događa kad netko uistinu pristane uz ono što je Božje, pa makar ga to koštalo svega. Diva ne bi preživjela u strukturama gdje se vrijednosti izgovaraju da bi se zadržala pozicija. Njoj bi rekli da je „nepromišljena”, da „nema osjećaj za trenutak”, da je „nerazborita”. A ipak, upravo ona ostaje živa dok mnoge teologije današnjice traju kraće od vijeka jedne mode.
„Odlazi od mene, Sotono! Sablazan si mi, jer ne misliš što je Božje, nego što je ljudsko.” (Mt 16,23). To je možda i najteža osuda koju Isus izgovara i ne govori je nikome drugome nego Petru, stijeni Crkve. Onom koji je prvi, ali i prvi sklon zaboravu križa. Taj citat ne podsjeća samo na Petrovu slabost, nego i na opasnost koja vreba i danas: klerikalizam koji govori ono što je korisno, a ne ono što je istinito. U tom duhu, svaka prigodničarska teologija koliko god zvučala pastoralno uvijek vodi prema izdaji. Izdaji onoga što je Gospodin uistinu tražio: srce koje ne kalkulira.
Vrijednosti bez roka trajanja
Zato su likovi poput Dive Grabovčeve važniji nego ikada. Jer pokazuju što znači biti vjeran kad nije popularno. Pokazuju kako izgleda svetost kad se ne traži rezultat, nego istina. U svijetu punom čekanja „nove teme”, „nove poruke”, „novoga vođe”, Diva ostaje nepomična točka jasnoće. I to je možda najveći izazov Crkvi danas – ne reći ono što se očekuje, nego ono što je vječno. Biti lice evanđelja, a ne eho vlastite pozicije.
