Ili stravični slučaj s Paga? Sumanuti otac bacio je, rano ujutro, s visine od šest metara četvero svoje još snene djece. Jedno po jedno. Najstarije ima osam, a najmlađe tri godine.
Priča je odjeknula kao bomba, teška kao i bol bačene djece. Šokantna kao i lice, riječi, staroga susjeda, najmodavca, dok je potresen opisivao plač, prizor koji je zatekao. I oca, koji je sjeo u automobil i odvezao se. Prije toga je njihovoj majci rekao – Ubio sam djecu!
Nečovjek, monstrum, zločinac, čulo se sa svih strana. Mediji puni napisa o tragičnom događaju, njegovu radu na mjestu čuvara u kampu i dosta komodnom načinu života. Negdje postrani ostala je majka. Čudno, ali više je djelovala ogorčeno, ljuto, nego očajno?! Majka koja ne reagira kad otac u rano jutro nekud odnosi djecu. Majka koja se, kako sama navodi, nakon što joj je rekao da je ubio djecu, s njim svađa, viče na njega, prijeti mu?! Zar nije normalna reakcija užasnuto se progurati pored njega i trčati, tražiti svoju djecu? I na koncu, majka koja ima snage novinarima bezbroj puta, još istoga dana, detaljno opisivati što se i kako dogodilo.
Kockice života obitelji dolazile su na svoje mjesto. Jedno im je dijete već oduzeto, obitelj je u postupku, pod pojačanim nadzorom centra za socijalnu skrb. A zbog zanemarivanja djece oboje je roditelja već osuđeno na zatvorsku kaznu, koja je preinačena na uvjetnu…
A malene žrtve?
Gotovo više nego samoga počinitelja javnost je na stup srama pribila lokalni centar za socijalnu skrb i tražila trenutno razrješenje ravnateljice. Ista je kasnije i razriješena kojih desetak dana prije nego što bi joj ionako istekao mandat, hm… A malene žrtve? Oni su se Božjom voljom i uz veliki trud liječnika, s obzirom na sve okolnosti, brzo oporavljali.
Najveći dio radnoga vremena socijalnim radnicima oduzima upravo administrativni dio njihovih poslova koji traje dulje i od samoga razgovora s obitelji
Potaknuti prozivkama na odgovornost za djelo s nevjerojatnom brutalnošću, bestijalnošću počinitelja, koju niti jedan razuman um ne bi mogao predvidjeti niti spriječiti, zaposlenici mjerodavnoga centra za socijalnu skrb izlaze ispred zgade, prosvjeduju, ukazuju na kronične probleme u sustavu koji je inertan i neučinkovit. U ovakvim se slučajevima tek žrtvuje formalno odgovoran pojedinac, kako bi se zadovoljila bijesna javnost koja traži osobu krivca. Pri tom sam sustav, kao stvarni krivac, ostaje netaknut, neprepoznat.
U brojkama to izgleda ovako: jedna srednje velika ispostava Centra za socijalnu skrb s četrdesetak zaposlenih stručnih radnika pokriva područje s i više od sto tisuća stanovnika! Prosječan socijalni radnik ima u tretmanu tijekom godine i preko 180 obitelji, gotovo dvostruko više od propisanoga maksimuma i barem četverostruko više od europskoga prosjeka! Službeni podaci kažu da u centrima za socijalnu skrb nedostaje gotovo 30 posto stručnoga kadra.
A prosječan socijalni radnik u Odjelu za obitelj ima čak 30-ak obveza: od procjena potreba djece, preko sudjelovanja u postupcima vezanima za brak, suradnje s drugim tijelima, odlazaka na sud, policiju i druga tijela koja je pozovu i brigu o djetetovoj imovini do izricanja mjera obiteljima, pokretanja i praćenja postupaka za izdvajanje djece iz obitelji do posvojenja i udomljenja djece. Najveći dio radnoga vremena socijalnim radnicima oduzima upravo administrativni dio njihovih poslova koji traje dulje i od samoga razgovora s obitelji – izrada službenih bilješki, obiteljskih anamneza, popunjavanje obrazaca, izrada statistike, sastavljanje mišljenja za razna tijela – državno odvjetništvo, vještake, ministarstva…
Istina, centri se ne bave jednako dugo i opsežno problemima svake obitelji. Neke obitelji trebaju samo jednokratno savjetovanje, pomoć u određenom trenutku i oni dalje nastavljaju funkcionirati samostalno. Pa čak i kod takvih obitelji moguće je da se postupak razvuče godinama. Npr. slučaj u kojem sutkinja već više od pet godina odlučuje bi li dijete rastavljenih roditelja trebalo živjeti s majkom ili ocem, pa socijalni radnik mora i tri puta svjedočiti u istom slučaju zbog proteka vremena?! A dijete u međuvremenu stigne i odrasti. Negdje između!
A o prostornoj organizaciji rada pojedinoga zaposlenika mogla bi se ispričati zasebna priča! Kako očekivati da će svoje osobne probleme iskreno iznijeti bilo tko u prostoriji centra u kojoj rade zajedno barem troje zaposlenih?
Razumljiva je stoga izjava jedne socijalne radnice koja kaže da kad vidi na naslovnici tragediju u obitelji koja je bila u tretmanu Centra, sa strahom otvara novine i moli Boga da nije jedna od njenih...
Ne misle svi isto
Evo, u samo tjedan dana dvije su poznate osobe izvršile suicid zbog depresije. I u Hrvatskoj uz antidepresive raste i potrošnja lijekova za smirenje. U godinu dana samo na lijekove za smirenje potrošili smo gotovo 90 milijuna kuna. Raste i broj krivotvorenih recepata, pa i fizičkih napada na ljekarnike kad ne žele izdati lijekove na takve recepte. Postali su instant rješenje za stvarnost. Psiholozi kažu da se problem sastoji u tome što se od emocija bježi. Umjesto da se smijemo kad je nešto smiješno ili žalujemo za nekim tko je zaslužio da se za njim žali, pokazivanje emocija, pa tako i suosjećanja, brige za druge, postalo je nepoželjno. Nepristojno.
Uz svoju se kćer naučio odgovornosti, otkrio tko je, naučio da se svijet ne vrti oko njega, već oko maloga bića koje ga treba, koje ovisi o njemu, koje je svemu dalo novi smisao
Srećom, ne misle svi tako. Potaknut strašnim događajem na Pagu jedan mladi čovjek, 24-godišnji skupnik Hrvatske ratne mornarice, koji za sebe kaže da je vojnik, glazbenik i otac svojoj dvogodišnjoj kćeri, pokrenuo je akciju Budi dobar tata kojom poziva očeve da pokažu svoju ljubav. Kroz dnevnik igre i druženja sa svojom kćeri, koji objavljuje na društvenoj mreži, javno progovara i pjeva u pjesmama koje sam sklada i izvodi, o očinskoj ljubavi, o tome kakva ona treba biti. Pokušava ojačati svijest o važnosti očinske uloge u obitelji. Rano je ostao bez roditelja, majka mu je umrla kad je imao 14, a otac kad je napunio 21 godinu. Ipak su uspjeli snažno utjecati na njega i naučiti ga da je najvažnije voljeti, pokazati ljubav, obzir prema drugima. Ne čini drugima što ne želiš da oni tebi čine, govorili su.
Za njega je biti otac ispunjenje sna. Uz svoju se kćer naučio odgovornosti, otkrio tko je, naučio da se svijet ne vrti oko njega, već oko maloga bića koje ga treba, koje ovisi o njemu, koje je svemu dalo novi smisao. Uvijek se može naći vremena za biti sa svojom djecom, kaže. Želi da njegovo dijete zna da će u njemu uvijek naći oslonac i utočište, ma što život donio. Ništa na svijetu ne može nadmašiti trenutak kad ga svojim malim rukama uhvati za prst i zaspe… Možda ipak nešto može – trenutak kada se probudi s velikim osmijehom na licu i potrči mu u zagrljaj.
Na pitanje što bi svaki otac trebao znati, odgovara da dijete nije njegovo vlasništvo. A što bi svako dijete trebalo iz roditeljskoga doma ponijeti u život, odgovara uspomenu na sretno djetinjstvo.
Sigurna sam da bi i centri za socijalnu skrb imali znatno manje posla i dovoljno vremena da se u svom radu konačno bave onim što je stvarno bitno, kada bi svi mi počeli ponosno živjeti vlastite emocije. Možda se ni ona šačica četnika ne bi postrojavala u Višegradu, niti uvezeni tamnoputi nogometaš bahato napastvovao djevojke, da su samo imali ovakvoga oca?
