„Sadašnje vrijeme snažno teži razaranju Crkava. To smo već odavno mogli primijetiti.” Poput sv. Bazilija Velikoga već odavno i sam primjećujem kako današnje vrijeme naginje razaranju Crkava u Europi. Neke su Crkve gotovo potpuno nestale, a većinu čeka uskoro ista sudbina. Od europskih naroda Crkva je još živa u hrvatskom narodu – zato je to velik trn u oku europskim i hrvatskim sekularistima – i u slovačkom i poljskom narodu. Mene ovdje zanima Crkva na njemačkom govornom području. Naime, Crkva na njemačkom govornom području – Ecclesia in Germania – galopirajuće juri u propast, događa se svojevrsna „holandizacija” Crkve u Njemačkoj. Tri su razloga zašto ovdje spominjem Crkvu u Njemačkoj. Prvo, Crkva u Njemačkoj snažno je utjecala na cijelu Katoličku Crkvu, osobito na teologiju od 19. stoljeća do danas. Teološki fakulteti nezamislivi su bez utjecaja njemačke teologije, vjeronauk u školama (udžbenici), pastoral. Drugo, hrvatski narod osobito je vezan uz Crkvu u Njemačkoj: hrvatske misije u Njemačkoj, utjecaj „gastarbajtera” na prilike u hrvatskom narodu, hrvatski teolozi pod utjecajem njemačke teologije. Treće, i najvažnije, upravo zbog toga velikog utjecaja potrebno je učiniti kritički otklon od njemačke crkvenosti. Tu mislim osobito na njemačku teologiju i na uređenje crkvenoga života. Nama, katolicima u hrvatskom narodu u ovom trenutku ne smije biti uzor njemačka crkvenost, ako išta, potrebna nam je velika sumnja spram takve crkvenosti. Radi se o sljedećem.
Prvo, tko god živo suosjeća s Crkvom svjestan je da Crkva u Njemačkoj srlja u propast. Glavni razlog toga propadanja Crkve jest teologija. Nije to prvi put u povijesti Crkve. Mnoge su Crkve propale zbog pogrešne teologije, postale su iznutra teološki trule, a kasnije su političke okolnosti samo dokrajčile njihovo trulo stanje. Primjerice, snažno kršćanstvo u ondašnjoj Perziji propalo je zbog nestorijanizma. Ili pak Bizantsko Carstvo, i prije islama već se bilo „islamiziralo”: cezaropapizam, asketizam i ikonoklastičke borbe (V. Solovjev). Slično se događa u mnogim Crkvama u Europi koje su postale teološki trule te se sada, kao kule od karata, ruše jedna za drugom. To osobito vrijedi za Ecclesia in Germania. Naime, nekako smo naviknuli kritizirati anglosaksonsku, američku kulturu: problem tehnike, virtualnoga svijeta. No odveć smo olako i bez sumnjičenja prihvatili njemački Bildung, njemački duh obrazovanja! Katolička teologija u Njemačkoj, osobito od ujedinjenja Njemačke, prihvatila je duh Bildunga koji je vladao na njemačkim sveučilištima, dakako pod utjecajem protestantizma. A jezgra njemačkoga Bildunga, koji je osobito vidljiv u njemačkom (protestantskom) idealizmu, jest razum. Razum, učenost, obrazovanost postali su isključivi kriteriji vjere, a time i teologije. Taj njemački Bildung rastakao je polagano cijelu njemačku teologiju i doveo do njezina današnjega potpunoga kraha. Jer, današnja teologija u Njemačkoj nalazi se na dnu dna, u potpunoj mizeriji. Banalno rečeno, prevelika pamet, koja je potisnula pobožnost vjere, uzrokovala je propast ne samo teologije nego cijele Crkve na koju je upravo ta ista teologija utjecala. Stoga je potreban golem otklon, preispitivanje cjelokupne teologije (svih udžbenika teologije!) koja je nastala pod utjecajem njemačke teologije. Cijeli pristup teologiji, sam način mišljenja u teologiji potrebno je s velikom sumnjom preispitati, ako ne i odbaciti.
Drugo, znate li gdje se vidljivo očituje taj njemački Bildung, to prepametovanje u njemačkoj teologiji? U sakramentu ispovijedi! Osim rijetkih iznimaka, katolici u Germaniji uopće se više ne ispovijedaju! Naravno, oni idu na „razgovor”, ali na ispovijed ne. A sakrament ispovijedi jest sakrament poniznosti, odmaka od vlastitoga razuma i pametovanja, susret s milošću. Sakrament ispovijedi priznanje je potrebe milosti, hijerarhije, Crkve. Moraš kleknuti, priznati se jadnim, bijednim i zazvati blagoslov Krista i Crkve. Stoga je nestanak sakramenta ispovijedi samo simptom propadanja Crkve u Njemačkoj. Dakle, svi učeni, svi pametni, zapravo toliko pametni i učeni da im više ni vjera nije potrebna, a kamoli ispovijed.
Treće, u tom smislu mogu pozdraviti galopirajuće propadanje Crkve u Njemačkoj. Nekako konačno možemo odahnuti jer se izvlačimo iz čeličnoga stiska njemačkoga Bildunga koji je – dakako uz sve dobre strane – stiskao cijelu katoličku teologiju u posljednjih stotinjak godina. Današnja Crkva u Njemačkoj, a time i teologija, nekako još pokušava preživjeti, nečim opet pogubnim, a to je estetizacija cijele vjere: crkve su schön uređene, liturgije spektakularno organizirane, misna ruha da padneš u nesvijest od svih mogućih koloritnih akrobacija. No, ne smijemo dopustiti da nas zapljusne ta estetizacija crkve u Njemačkoj jer je ona šuplja i isprazna. Uostalom, prazne crkve u Njemačkoj pokazuju da se čovjek može estetski schön osjećati daleko bolje izvan crkve. Nažalost, njemački filozof Peter Sloterdijk u svojoj najnovijoj knjizi Den Himmel zu Sprechen bringen u pravu je kada posprdno utvrđuje da se crkva, koja se estetizirala, može mirno nadomjestiti drugim estetskim doživljajima. Koliko se Crkva u Njemačkoj učinila ispraznom, pokazuje i najnoviji „Sinodalni put”. Toliko je sve postalo šuplje da više nema, ironično rečeno, ni pravih pobunjenika među inače pobunjenički raspoloženim njemačkim teolozima.
Dakle, mogu pozdraviti to galopirajuće srljanje u propast Crkve u Germaniji. Potrebno je uzeti u ruke duhovni malj i njime pristupiti njemačkoj crkvenosti. No, s druge strane, duša me boli zbog toga. Jer, ako jedan ud Kristova Tijela, Crkve, pati, pate svi udovi! Stoga i ja patim zbog takvoga stanja Crkve u Germaniji. Iz te patnje i pisana je ova epimeteja za tu istu, moju Crkvu u Germaniji, ali kao i upozorenje nama i ostalim Crkvama u Europi.
