Početna stranica » Čudo i ljubav

Čudo i ljubav

5 min

Od svih čuda, najveća su ipak vjera, nada i – ljubav. Svakodnevno se baviti znanošću znači poštovati iskustvo prethodnika, rezultate istraživanja potvrđena i temeljena na dokazima i eksperimentima, koji povezuju uzrok i posljedicu činjenja ili nečinjenja prema važećim zakonima i pravilima.

Kada se promišlja o nečemu izvan toga okvira, a što se ne može objasniti fizičkim znanostima ulazimo u dio koji je iznad fizike, a to je metafizika. Naravno da praksu treba odrađivati rutinski, prema pravilima, kako bi bilo moguće provjeriti svaki korak. No, to nikoga ne sprječava promišljati o smislu toga rada, o uzrocima koji su doveli do situacija koje treba popravljati, o možda drukčijim načinima i mogućnostima rješenja problema.

Pa nikada se ne bi išlo naprijed kada ne bi bilo odvažnih, koji krenu za svojim vizijama, snovima ili vjerom. Kada se vjeruje u čuda, ona se i događaju. Kažemo da se dogodilo čudo kada se dogodi nešto nevjerojatno, tako rijetko da nije ni na razini slučajnosti ili je neobjašnjivo poznatim prirodnim zakonima, znanošću ili dotadašnjim iskustvom.

A kada se otkrije uzrok ili uzročnik i događaj se može ponoviti, on prestaje biti čudom. Dok se to ne dogodi neobjašnjivi događaji izazivaju strahopoštovanje ili duboki istinski osjećaj intervencije s više razine, religiozno iskustvo.

Direktna intervencija

Često doista nema nikakvih objašnjenja za neka događanja. Učeći medicinske vještine, susreće se s toliko situacija i činjenica, koje prije ili poslije vode trenutku u kojem se doživi osjećaj direktne intervencije, bez koje „priroda i evolucija” ne bi bile moguće.

Takav je trenutak, na primjer, vidjeti uživo srčani „mehanizam” i srčane zaliske, koji svojom savršenom izvedbom i funkcijom održavaju život. Kako je tako nešto moglo nastati „samo od sebe”? Rade se danas izvrsne imitacije, tzv. „umjetna srca”, koja funkcioniraju i održavaju život, no, to ne može objasniti izvorno čudo srca.

Sličnom čudu ozdravljenja svjedoče i bezbrojne ostavljene štake i štapovi u središtima hodočašća, ti dobri pomoćnici koji više nisu potrebni onima koji su ozdravili. Morali su doći čak tamo da ozdrave, prvo u duhu, pa onda u vidljivom tijelu

Kako objasniti činjenice koje su se događale u sobi intenzivne njege i oko nje, dok je trajalo oživljavanje osobe koja je upravo doživjela srčani udar? Otkuda on zna misli i molitve koje su medicinske sestre i liječnici u sebi ponavljali dok su obavljali „svoj posao”?

Ne može se objasniti ni kako je, nakon molitve fra Zvjezdana Linića, mogla ustati iz invalidskih kolica djevojka koja je pet godina bila nepokretna jer je oboljela od teškoga oblika multiple skleroze. Naravno da je samo mini istina ono što je fra Zvjezdan rekao: „Ma nije to čudo, smirite se, gospođa se molila Bogu, vjerovala, vježbala, slušala liječnike i eto… to je to.” Svi su znali da nije tako i da je to čudo došlo baš kroz njega jer je samo on, fra Zvjezdan Linić znao tako moliti. Svi mi drugi maleni, samo ga oponašamo.

Sličnom čudu ozdravljenja svjedoče i bezbrojne ostavljene štake i štapovi u središtima hodočašća, ti dobri pomoćnici koji više nisu potrebni onima koji su ozdravili. Morali su doći čak tamo da ozdrave, prvo u duhu, pa onda u vidljivom tijelu. Kada su se oslobodili u duhu, počinuli i predali volji Božjoj, bilo je sve moguće. Znamo da je tako. Znamo, ali… Vidimo i svjedočimo da se čuda događaju, ali… Kao da se događaju nekom drugom, a ne nama.

Moramo htjeti da se dogodi, željeti to, pristati na to, reći jasno što želimo, dozvoliti da nam slijepe oči namaže blatom i još se tri puta okupati u vodi rijeke Jordan… Ukratko, moramo se obratiti, povjerovati. Postati „ljiljani u polju”. A za sve ostalo će se pobrinuti Otac Nebeski. Sve to trebamo učiniti, a ipak ne činimo. Iako znamo i često ponavljamo riječi Pisma: Kad bismo imali vjere koliko je sjemence gorušice, mogli bismo planine pomicati (usp. Mt 17,20).

Miris Ljubavi

Kada bismo znali moliti kao na primjer sveti Leopold Mandić, koji je teško govorio, ali je znao moliti. Njegov život je čudo, čisto svjedočanstvo Božje intervencije i prisutnosti. O tome koliko je velik bio taj čovjek niskoga rasta, svjedoče zidovi njegove crkve u Padovi, prekriveni zahvalama običnih ljudi za koje je molio i čije je živote spasio. Tisuće i tisuće zahvala u tisućama knjiga zahvale, i na zidovima iznad malenoga ormara sa svim ovosvjetskim stvarima koje je posjedovao: bocom vode sa izvora u Lurdu, raspadnutim habitom, pokrpanom štrikanom vestom, raspadnutim franjevačkim sandalama. Ali se zato njegovo tijelo nije raspalo. I miriše na ruže. Kao i tijela drugih svetaca.

Miris ruže, ružina drveta, ružina ulja. To je miris Ljubavi, najvećega čuda od svih čuda. Ljubavi koja daje sigurnost i mir, povjerenje, vjeru, nadu u budućnost. Ljubav daje snagu i pokreće na stvaralačko djelovanje. Najveće je to čudo. Otkud, kako, zašto? Iz dubine svemira, iz dubine svih prošlosti i iz dubine srca. Zaljubljenima je sve jasno. Ne postavljaju pitanja. Samo vole. I to je sve što je potrebno. Ljubavi je svaki dan poklon i prekratko traje. Svaka noć je blagoslov. Svaki san je sretan. Svjetlo iz srca osvjetljava putove. Nema daljina koje mogu razdvojiti. Nema toga što se ne može učiniti. Ta energija je neiscrpna. Ljubav zacjeljuje, ljubav ozdravlja. Ljubav uči. Ljubav slika u bojama, proizvodi prekrasnu glazbu, pleše najljepše plesove, proizvodi najljepše stihove. Ljubav je u očima. Nema dobnih granica. Nema nikakvih granica jer Ljubav je svemoguća. Ljubav je nada, ljubav je vjera. Ljubav je jedino što trebamo da bi se čuda događala. Sigurno je da rad razvija sposobnosti, kao i da tjelovježba i održavanje kondicije čuva zdravlje. Ali za sve to treba poticaj iznutra i snaga za trajanje. Samo ljubav može to učiniti, doslovno podići iz mrtvih. Tako i liječnici i medicinske sestre oživljavaju iz ljubavi, tako i pater Zvjezdan podiže nepokretne, tako i znanstvenici pronalaze zakone postojanja i stvaranja. Ljubav je i fizika i metafizika.

Ljubav je krunska emocija. Ona proizvodi sve druge emocije, energije u kretanju („e-motion”). Cijela medicinska disciplina, psihijatrija, posvećena je upravo ljubavi. Proučava zakone ljubavi, načine djelovanja, uzroke nastajanja, posljedice. Sve je to „samo Ljubav”.

Osoba postaje psihijatrijski pacijent kada joj je premalo ili previše ljubavi, kada je netko ukrao ljubav, kada je netko povrijedio njezinu ljubav, kada se boji za svoju ljubav… To se naziva različitim imenima, pravih medicinskih dijagnoza jer su posljedice i objektivno vidljive u različitim znakovima i simptomima. Liječi se lijekovima i psihoterapijom, a najviše odnosom punim iskrene ljubavi i razumijevanja. Terapija traje uglavnom dok se izgubljena ljubav ne pronađe u bilo kojem svom obliku i zaiskri u strpljivom „pacijentu” koji tada uglavnom više ne treba liječnika.

Tako, tko želi obraćenje i da mu se čuda događaju, treba se samo pomoliti za doživljaj ljubavi. I to je to.