Unutarnjem oblikovanju sakralnih prostora bosanski franjevci su posvećivali brižnu pozornost. Likovnu tradiciju, primjereno povijesnim okolnostima, trajno su njegovali. U ranija vremena nabavljali su i naručivali djela uglednih umjetnika i slikarskih škola iz Dubrovnika, Dalmacije, Italije… Dio toga blaga sačuvan je u našim drevnim samostanima. Ona su danas svjedočanstvo likovne kulture franjevaca u povijesti.
Ovaj zapis o crkvi sv. Ante na Bistriku u Sarajevu potaknut je činjenicom da je ona po svome suvremenom likovnom uređenju u samom u vrhu crkava na našim prostorima. Njoj je u prošlosti prethodilo nekoliko sakralnih objekata u gradu. U 17. stoljeću postojala je crkvica, posvećena Gospi, u Latinskoj četvrti nastanjenoj katolicima mahom dubrovačke kolonije. O njezinu izgledu nemamo sačuvanih zapisa. Uništena je u vrijeme Bečkoga rata (1683–1699), a bogoslužje se kasnije držalo u kućnoj kapeli. Nakon što je ova izgorjela u požaru (1852), izgrađena je skromna crkva u Latinskoj četvrti (1856). Nije bila duga vijeka. Iščezla je u još jednom velikom požaru grada (1879). Nadomjestila ju je nevelika crkva, graditeljski skromna, podignuta ovaj put u gradskoj četvrti Bistrik (1882). Ni njoj nije bila suđena dugovječnost. Dvadesetak godina kasnije, zbog propusta u gradnji, počela se urušavati. Franjevci su se konačno odlučili za arhitektonski reprezentativan sakralni objekt. Nakon duljih priprema, izgradili su sadašnju crkvu (1912–1914) po projektu hrvatskoga arhitekta Josipa Vancaša, velikoga graditelja Sarajeva. Kako je u graditeljstvu tada vladao trend historicizma, istina ovdje zakašnjeli, Vancaš je u neogotičkom slogu projektirao trobrodnu baziliku s pobočnim lađama razdijeljenim na po tri kapele. Posvećena je, kao i dvije prethodne, omiljenom franjevačkom svecu Anti Padovanskom.
Unutrašnjost crkve sv. Ante franjevci su likovno oblikovali u duhu vremena s početka 20. stoljeća. Oslonili su se uglavnom na radionice za sakralnu umjetnost u Južnom Tirolu, Beču i Bavarskoj, odakle su naručili sav likovni inventar (1913–1914). Glavni oltar, neogotičkoga sloga, dar cara Franje Josipa, izrađen je u radionici Jung & Russ u Beču (1913) s prikazom sv. Ante u reljefu te kipovima sv. Petra i sv. Ilije. U bečkoj radionici Rudolf Leudg izrađeni su vitraji, a četiri pobočna oltara izvela je umjetnička radionica Ferdinand Stuflesser u Južnom Tirolu. Iz prethodne crkve prenesen je kip sv. Ante, s pratećim skulpturama dvaju anđela i djevojčice, naručen u umjetničkoj radionici Mayer u Münchenu (1898). Zidne dekoracije u prezbiteriju, i vjerojatno dvanaest medaljona s likovima, izveo je slikar Ferdinand Bender.
U spomenutim radionicama stvarana su tipska djela, bez autorskoga potpisa, no zanatski korektno. Zadovoljavala su potrebe tradicionalne duhovnosti i pobožnosti katoličkoga puka. Nedostajala im je međutim kreativna umjetnička dimenzija. U likovnoj umjetnosti i graditeljstvu Crkva je stoljećima bila u vrhu, a u nekim razdobljima i predvodnica. Odgovorni u Crkvi, očito s dobro izgrađenim osjećajem za umjetnost, polazili su od uvjerenja da se sveto i uzvišeno treba izražavati estetski i umjetnički najkreativnije, što se, smatrali su, prenosi i ugrađuje u duhovni život vjernika. U 19. i početkom 20. stoljeća toga je manjkalo.
S obzirom na takve okolnosti u kojima je oblikovana unutrašnjost crkve sv. Ante, franjevci su tijekom 60-ih godina odlučili pokrenuti umjetničku obnovu interijera. S tim je ciljem angažiran slovenski arhitekt Janko Omahen (1898–1980), učenik čuvenog arhitekta Jože Plečnika. On se u svom projektu odlučio na djelomično oblaganje zidova mramornim pločama rozalita i dolita. Dao je izraditi novi tabernakul, a od zatečene likovnosti ostavio je kip sv. Ante komu je za zidnu podlogu postavio veliku okruglu plohu od mjedi i time ga istaknuo u prostoru.
Potom su uslijedili daljnji koraci u likovnom uređenju. Slovenski slikar Stane Kregar izveo je mozaike s temom Ribe u mreži i Sveti Franjo s pticama. Postaje Križnoga puta, reljefi u bakru (1968), brončani reljef Propovijed na Gori te reljef u drvu Sveti Nikola Tavelić načinio je sarajevski kipar Zdenko Grgić. Frano Kršinić je izradio kip u bijelom kamenu, Madona s djetetom, s izrazitim lirskim crtama, tipično za njegova umjetnička ostvarenja. Uslijedilo je postavljanje sedamnaest vitraja (1969–1970) slikara Ive Dulčića, što je bila i ostala vrhunska umjetnička akvizicija. Pet ih je u prezbiteriju s kristološkim temama (Blagovijest, Rođenje Isusovo, Raspeće, Uskrsnuće, Uzašašće), a dvanaest u pobočnim lađama s temama starozavjetnoga biblijskog izvješća o Stvaranju svijeta. Likovni kritičar Igor Zidić o tome piše: „Ono što nas u kristološkim sadržajima osobito privlači njihova je vjerodostojnost, pa im je i u crkvi osobita funkcija da nas približe primjeru vrijednu svakog nasljedovanja, dok je Stvaranje neponovljiv Božji čin, kojemu nasuprot stoji samo tama i tmuša Ne-svijeta, i koji se čin ne može ni nasljedovati, ni oponašati.” Kristološki sadržaji su ikonografski zadani (figurativnost), starozavjetni su međutim u likovnoj interpretaciji daleko neodređeniji i slobodniji sve do mogućnosti apstraktnoga oblikovanja. „Dulčić nije posegnuo za tako kontrastnim rješenjem, ali se umjesto dvama jezicima – da se slikovito izrazim – poslužio dvama narječjima jednoga jezika”, kaže Zidić. Dulčić je autor i freske Sveti Ivan Zlatousti.
Sredinom 70-ih slikar Ivan Lovrenčić i kipar Želimir Janeš zajednički su izradili djelo s likom Sv. Marije Goretti: lik svetice je izrezbaren u drvu s inkrustacijom sedefa i srebra. Jedinstveno ostvarenje dvaju umjetnika!
Početkom 80-ih kiparu Zdenku Grgiću povjereno je daljnje uređenje crkve. On je u pobočnima lađama (kapelama) uklonio ploče i žbuku s kamenih zidova, izradio novi Križni put, duboki reljef u drvu u četiri kompozicije, i postavio ih po jednu u kapele pobočnih lađa (prethodni Križni put prenesen u crkvu u Visokom). Izradio je također mozaike s temama Poslanje sv. Ante i Pjesma brata sunca, te kip Sv. Anto u bijelom kamenu.
Uz Grgića, početkom 80-ih, radilo je još nekoliko umjetnika, uglavnom iz Zagreba. Zlatko Keser je autor freske Glas vapijućega u pustinji (1980), Šime Vulas je izradio Križ u drvu (1981), Valerije Michieli Propovijed na Gori (reljef u bronci, 1981). Veliku zidnu sliku Posljednja večera na apsidalnom zidu prezbiterija, podno Dulčićevih vitraja, izveo je slikar Đuro Seder (1982). Slika je ikonografski inovativna: uz dvanaest apostola stolu Gospodnjem pristupaju i svi vjernici.
Desetljeće nakon zadnjega rata (2006) izvršeni su dodatni zahvati u interijeru po planu arhitekta Zlatka Ugljena. Zidne plohe pobočnih lađa/kapela prekrivene su bijelim rigips-pločama, obnovljena su postojeća četiri lustera, a arhitekt je dizajnirao i zidne svjetiljke… Sadašnji oltar i ambon izrađeni su u bijelom kamenu po nacrtu arhitekta Ugljena (2016). Svojom bjelinom, monumentalnošću i snagom, oltar vizualno djeluje kao žarišna točka cijeloga prostora. Arhitekt je dizajnirao također i sedilia za predvoditelja mise i koncelebrante.
Godine 2012. postavljeni su vitraji s temom Pjesma brata sunca (prozori na koru) te odabranim mjestima franjevačke prisutnosti: crkve u Olovu, Srebrenici, Podmilačju, Kreševu, Sarajevu… (prozori glavne lađe), autora fra Perice Vidića.
Crkva sv. Ante je višedesetljetnim naporima na umjetničkom oblikovanju interijera postala duhovnim svjetionikom u Bosni Srebrenoj koji odašilje znakovitu poruku da se uvijek može i više i bolje!
