Crnačke duhovne pjesme, negro spirituals, predstavljaju originalan i prepoznatljiv žanr, poznat po cijelom svijetu, zahvaljujući svojoj izvornoj ljepoti koja je nastala iz autentične i duboke emocije. Porijeklo tih pjesama više je vremena bilo predmetom diskusija, ali sigurno je da su nastale među sjevernoameričkom crncima u doba ropstva i misionarskih akcija. Vjerojatno su crnci prihvaćali napjeve bijelih gospodara (uglavnom kršćanske pjesme donesene iz Europe) i prilagođavali ih vlastitom, izvornom afričkom načinu muziciranja. Ta interakcija dvaju glazbenih i religijskih tradicija, afričke i europske, dogodila se samo SAD-u. Afrički crnci koji su obraćani na kršćanstvo u drugim dijelovima svijeta nisu razvili sličnu tradiciju.
Ključni element za razumijevanje glazbe sjevernoameričkih crnaca je ropstvo. Ono je uvedeno u britanskim kolonijama početkom 17. stoljeća, i u SAD-u se zadržalo do 19. stoljeća. Tu se ne radi samo o odsutnosti fizičke slobode i prisilnom radu, nego i o sistematskim naporima bijelaca oko deafrikanizacije crnaca. Robovi su masovno preobraćani na kršćanstvo, zabranjivano im je govoriti vlastitim jezikom, a ograničenja su postojala i u religioznom izražavanju: uski redovi klupa u crkvi sprečavali su ih da se opuste, skoče i plešu, a za bijelce je svakako takva praksa bila element poganstva.
Unatoč represiji, porobljeni crnci uspjeli su naći prostora i načina da razviju svoj vlastiti glazbeni izraz, i u taj izraz ušli su neki elementi afričkih plemenskih kultura. Većina pjesama nastala je u zajedničkoj slobodnoj improvizaciji vjernika koji su nakon bogoslužja satima dalje pjevali u zanosu. Svoju potrebu za ritmom i pokretom izražavali su pljeskanjem rukama i toptanjem nogama, kao i specifičnom interpretacijom melodije. Melodije su u početku bile jednoglasne, a započinjao bi ih jedan pjevač (propovjednik) improvizirajući i ukrašavajući, na što su drugi odgovarali u zboru (takozvana call and response tehnika, odnosno zaziv i odgovor). Karakterističan element u zajedničkom pjevanju činili su i spontani entuzijastički povici, a u dužem prepuštanju zanosu pjevanja pojedince bi obuzimala neka vrsta transa.
Crnačke duhovne pjesme su poseban spoj vjerskog osjećaja i čežnje za slobodom, izraz kršćanskog ideala i robovske patnje. Njihove tekstove odlikuje narativna slikovitost i preplitanje duhovnih i svjetovnih motiva. Obiluju biblijskim slikama koje su često metafora vlastite situacije, kao na primjer Izraelov izlazak iz Egipta. Zbog toga su mnoge od njih žalobnog, melankoličnog prizvuka, a u interpretaciji su prožete elementarnim zanosom i naglašenom izražajnošću. Postoji međutim i drugi tip pjesama koje su vrlo žive i dinamične, poticajnog sadržaja i predstavljaju iskonski izraz životnog veselja i potrebe za ritmom.
Prve zbirke negro spiritualsa tiskaju se šezdesetih godina 19. stoljeća, a oko 1870. započinje njihovo koncertno izvođenje i popularizacija u Americi, a kasnije i u Europi. Prve zasluge u tome imaju školovani pjevači s crnačkih univerziteta (poznata je bila skupina Fisk Jubilee Singers). Mnoge pjesme negro spiritualsa danas su svojevrsni evergrini obrađivani na brojne načine i izvođeni od mnogih poznatih pjevača i grupa. Neki od naslova koji su melodijom svima poznati su Nobody Knows The Trouble I’ve Seen; Amazing Grace; Swing Low, Sweet Chariot; Go Down Moses i mnogi drugi.
Iz negro spiritualsa razvio se u prvoj polovici 20. stoljeća gospel, slična vrsta crnačke pjesme, ali sadržajno drukčija, jer nije nastala u okolnostima ropstva i ne izražava tu vrstu emocije, nego više religiozni sadržaj. Gospel je velegradska duhovna pjesma, često praćena manjim instrumentalnim sastavom i vezana je uz razvoj jazz-glazbe.
Ljepota crnačkih duhovnih pjesama otkriva kako su kreativnost i spontanost izraz određene slobode duha koja je neovisna o vanjskoj slobodi, i ta tradicija svoju autentičnost jednim dijelom duguje i teškim okolnostima u kojima je nastala.
