Dok europski zakonodavci i javna priopćavala iz sebi znanih razloga svesrdno daju zakonsku i medijsku potporu svim mogućim inačicama istospolnih veza, smatrajući to ljudskim pravima i znakom novih vremena, naši prvi kršćani nisu imali nikakvih dvojbi glede toga.
Istospolne veze te nastranu sklonost prema djeci ubrajali su u izopačena ponašanja kojih se vjernik morao kloniti ukoliko je htio izbjeći Božjoj kazni. Takav stav prvih crkvenih pisaca ni ne predstavlja iznenađenje jer proizlazi iz tvrdnji Sv. pisma, te nauka apostola. Primjerice, u Prvoj poslanici Korinćanima u kojoj nabraja koja sve vrsta ljudi zbog svog grešnog načina života neće ući u kraljevstvo Božje, apostol Pavao piše: “Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega” (6,9-10). Sličnu osudu istospolnih djela isti apostol ponavlja i u Poslanici Rimljanima: “Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja” (Rim 1,26-27). Dodamo li ovom starozavjetnu opomenu: “Ne lijegaj s muškarcem kako se lijega sa ženom! To bi bila grozota!” (Levitski zakonik 18,22), sud Sv. pisma je posve jasan.
Učenje koje su zatekli u Bibliji i našli kod apostola, oci su samo dalje utvrđivali i razvijali. Naprimjer, zbirka poznata kao Didahe, odnosno Nauk Gospodnji dvanaestorice apostola, s kraja 1. i početka 2. st., u kojem su nepoznati pisci naveli ćudoredne, pravne i bogoštovne propise kršćana tog vremena, u popisu teških grijeha koji su zabranjeni navodi ovako: “Ne ubij, ne učini preljuba, ne budi oskvrnitelj dječaka, ne griješi bludno, ne kradi, ne bavi se magijom i vračanjem, ne uništi djeteta pobačajem i ne ubij ga pošto se rodio, ne poželi onoga što pripada tvome bližnjemu.”
Filozof i mučenik sv. Justin (†165), “kršćanski velikan u filozofskom plaštu”, u djelu Prva apologija, prostituiranje djece, djevojaka, žena, muškaraca i hermafrodita naziva “nezamislivom zlobom” a takve čine “bezbožnim, sramotnim i nečistim”. Atenagora iz Atene (133-190), filozof koji se obratio na kršćanstvo, u djelu Molba za kršćane (177), spolne odnose među muškarcima naziva “užasnim odvratnostima koje pogrđuju tijela na sve razne načine”. Tertulijan (160-225), veliki stvaralački um rane Crkve i njezin branitelj i zastupnik, u djelu O čednosti, nakon što je osudio preljub izriče i oštar sud Crkve o grijehu protiv prirode: “Ali i sve druge mahnitosti strasti, opake prema tijelima i prema spolovima – s one strane zakona prirode, protjerujemo ne samo s praga Crkve nego i iz svakog okrilja Crkve, jer to nisu grijesi nego nakaznosti.”
Nema mučnijeg zla od ove drske rabote. Ni sv. Euzebije Cezarejski (260-337), biskup i “prvi povjesničar kršćanstva i najveći jezikoslovac drevne Crkve” nije ništa manje odlučan glede osude istospolnih navada. U djelu Demonstratio Evangelica pišući o Božjim zapovijedima Mojsiju navodi: “Zabranivši sve nezakonite ženidbe i sve nedolične postupke, sjedinjenje žene sa ženom i muškarca s muškarcem, dodao je: Ne oskvrnjujte se ni s jednom od ovih stvari.” Naš sv. Jeronim (340-420), crkveni otac i naučitelj, tvorac prijevoda Biblije na latinski jezik, u djelu Protiv Jovinijana tumači kako se počinitelji sodomskog grijeha – kako se po tradiciji zbog spolne izopačenosti u Sodomi i Gomori naziva protuprirodni grijeh bludnosti – moraju pokajati i činiti pokoru da bi se spasili: “Sodoma i Gomora su mogle ublažiti Božji gnjev da su se htjele obratiti te uz pomoć posta postignuti za sebe suze obraćenja.”
Istospolne veze osudio je u svojim čuvenim Ispovijestima i sv. Augustin (354-430), najveći od svih otaca Zapada i jedan od najvećih učitelja Crkve. U III. knjizi, 8. glavi, ovaj slavni tražitelj za Bogom navodi: “Zato opačine koje su protiv prirode treba svagdje i uvijek osuđivati i kažnjavati, kakve su na primjer bile opačine Sodomljana. Kad bi ih svi narodi počinjali, po božanskom bi zakonu svi bili jednakom krivnjom okrivljeni, jer taj zakon nije ljude učinio takvima da na taj način opće među sobom. Time se naime, povređuje i samo zajedništvo koje moramo imati s Bogom, kad se ista priroda koju je on stvorio kalja izopačenom požudom.”
Najoštrijim riječima na istospolne čine se obrušio sv. Ivan Zlatousti (347-407), slavni pisac i propovjednik, carigradski patrijarh. U 4. propovijedi o Poslanici Rimljanima znameniti biskup je nazivajući istospolne postupke “strašnom ludošću” rekao i ovo: “Najgora od svih strasti je požuda između muškaraca… Ono što se protivi prirodi zamara i donosi neugodu, a ne zadovoljstvo, jer je istinsko zadovoljstvo samo ono koje je u skladu s prirodom. No, kada Bog nekoga napusti, sve se izokrene! Stoga, ne samo da je njihovo učenje sotonsko, već su i njihovi životi đavolski… Ovi su, kažem vam, gori od ubojica zato što je bolje i umrijeti nego živjeti tako oholo. Ubojica samo odvaja dušu od tijela, dok ovi uništavaju dušu s tijelom. Koji god grijeh da spomeneš, ni jedan nije jednak ovom bezakonju… Nema zaista mučnijeg zla od ove drske rabote.”