Ako bi se pokušalo navesti neke opće odrednice ljudskoga života, onda bi svakako među prvim bila ta da se čovjeku život na najneposrednijoj razini pokazuje kao nešto višeznačno i, po svojoj naravi, uvelike neodređeno te samim tim upitno i nesigurno. Ovo potonje se ponekad očituje u tolikoj mjeri da nam se ljudski život onda predočuje kao neodređeni i u sebi nedorečeni slijed zbivanja.
Međutim, usprkos toj nedorečenosti, za koju osjeća da je nešto jače i daleko veće od njega, čovjek – gonjen nekim dubinskim silama – osjeća potrebu da taj gordijski čvor neodređenosti na neki način presječe i sebi iskleše put koji će ga izvući iz toga labirinta mogućnosti koji prijeti da će ga svojom težinom prikovati za mjesto. Čovjek jednostavno zna da ne može ostati na jednom mjestu, da se mora pokrenuti u nekom pravcu – to je još jedan zakon života koji postoji neovisno o njemu i koji ga uvjetuje.
Drugim riječima, ljudska stvarnost po sebi nije aktualno određena: ona je u sebi mogućnost koja može imati različite aktualizacije, ostvarenja. Mi smo ti koji unosimo red i poredak u tu neodređenost naglašavajući, tj. izabirući samo neke njezine aspekte: prevodeći ih sa stupnja mogućega na stupanj stvarnoga, aktualnoga, dok drugi aspekti koji postoje kao mogućnost bivaju ostavljeni na toj razini jer nisu predmet našega izbora.
Ovaj dinamični i složeni proces kroz koji prolazi naš doživljaj stvarnosti ukazuje, s jedne strane, na važnost naše djelatnosti: naime, ljudska stvarnost treba nas da bude stvarna, aktualna. No, s druge strane, ovo pokazuje i odgovornost koja prati našu djelatnost budući da smo mi ti koji pravimo izbor: mi smo ti koji biramo i oblikujemo stvarnost u kojoj ćemo poslije živjeti. U ovom i ovakvom procesu oblikovanja rađa se i naša osoba, tj. postajemo određenim subjektima s određenim oznakama. Opet naglašavam određenim zato što nije uopće bilo nužno da postanemo takvim kakvim smo sada – mogli smo biti i nešto drugo, mogli smo biti drukčiji. Oblikovanjem naše osobnosti naš život zadobiva svoju određenost – svoje aktualno „uosobljenje”.
Kršćanska perspektiva: odnos Bog – čovjek
Ovom općem antropološkom okviru za razumijevanje temeljne konstelacije ljudskoga života kršćanska vjera pridodaje jedan bitan čimbenik: Boga, tj. odnos između Boga i čovjeka. Bog je Stvoritelj, a čovjek je njegovo ljubljeno stvorenje koje je kao takvo, po svojoj ustrojenosti, jednostavno upućeno na Boga kao svoga Stvoritelja. Samo unutar toga, ispravno življenoga odnosa može ljudski život dobiti svoje ispravno određenje i može čovjek ispravno izabrati u mnoštvu mogućnosti koje se naziva život. U stvari, za kršćansku vjeru, odnos između Boga i čovjeka temeljni je odnos ljudskoga življenja i iz postojanja toga odnosa čovjek crpi svoju osobnost, tj. njegov život biva određen: čovjek je pitanje na koje samo Bog može dati ispravan odgovor.
Međutim, iako je čovjek u svojoj, mogli bismo reći, idealnoj ljudskosti upravljen na Boga kao onoga koji je jamstvo ostvarenja njegove istinske ljudskosti, on nije na to nužno predodređen. Naime, čovjek ne mora izabrati Boga za onoga koji će biti ispunjenje ljudske egzistencije: čovjek kao zadatak jest zadan i dane su mu određene vrlo fleksibilne koordinate, no on je još daleko od rješenja. Budući da pitanje konačnoga ostvarenja ljudske egzistencije nije konačno riješeno i da je riječ o procesu koji traži vrijeme, čovjek ostaje otvoreno biće. Na njemu leži odgovornost odluke što će postati: ta odgovornost je temelj slobode koja se ostvaruje u njegovoj povijesti i stvara prostor za nastajanje čovjekove osobnosti odnosno subjektiviteta u odnosu s Bogom.
Čovjek – trajni stvaralački proces
Francuski filozof Claude Tresmontant u svom pokušaju da filozofski promisli i prevede biblijsko i kršćansko razumijevanje odnosa Boga i čovjeka ističe da se Bog u svom odnosu prema ljudima nalazi, ako se to tako može reći, pred jednim metafizičkim problemom. Naime, Bog ne želi stvoriti nekakvu živu lutku koju bi on posjedovao, nekakvu sretnu, poslušnu životinju, nego živo biće prema svojoj „slici i prilici” (Post 1,26). Bog ne može ništa započeti s podložnim robovima niti s njima uspostaviti ikakav vrijedan odnos: on je htio stvoriti biće koje bi trebalo biti kadro sudjelovati u njegovu božanskom životu.
Koji je postupak, koji „trik”, da tako kažemo, Bog mogao primijeniti da bi riješio ovaj kardinalni metafizički problem: naime, trebalo je „stvoriti biće koje je Njemu, nestvorenom Stvoritelju, slično i dostojno sudjelovanja u njegovom životu i radosti, a koje pak ništa nema što nije primilo, dapače ne bi postojalo, da ga on nije stvorio”. Bog je tako dao da nastane biće koje po svojoj fizičkoj strukturi sliči životinjama, ali koje u sebi u zametku nosi jedan poziv, znak nadnaravnoga određenja, stvarnu želju za sudjelovanjem u životu svoga „Stvoritelja”. Ljudski duh je jamstvo i obećanje čovjekova preobraženja u stvorenje na Božju sliku i priliku.
Dakle, Božji način postupanja sastoji se u tome da, u skladu sa svojom ljubavlju, „stvori jedno biće koje je sposobno samo sebe stvarati” i to mora činiti ako želi postati potpunim stvorenjem, tj. „stvorenjem na sliku i priliku svoga Stvoritelja”. Ali da bi se ovo ostvarilo, čovjek mora surađivati, mora razviti one sposobnosti koje u njemu potencijalno postoje. I u ovom se sastoji Božji „trik”: ovo njegovo zadnje stvorenje nije završeno niti savršeno, ne posjeduje puninu na koju je ipak upravljeno. Božje stvaralačko djelo je tako namjerno ostvarilo jedan paradoks koji omogućuje drugo stvaralačko djelo prema Njegovoj slici i prilici: čovjek kao biće jest jedan otvoreni stvaralački proces.
U tom procesu, moglo bi se reći, Bog nas ne štedi. On postavlja pred nas veće zahtjeve nego što bismo mi to željeli. Metafizički princip koji u neku ruku može učiniti shvatljivijim Božji plan jest princip „uvijek više”. Naime, mi si možemo kušati predočiti najviši stupanj lijepoga i dobroga, međutim on će, ipak, uvijek zaostajati za Božjim planom. Naše mjere i naše nade su uvijek ograničene: Božja mjera prelazi svaku mjeru. Mnogi od nas bi, vjerojatno, bili zadovoljni s ovozemaljskom ljudskom srećom koja traje vječno. Bog, međutim, od nas zahtijeva da postanemo stvorenjima na njegovu sliku i priliku, a to podrazumijeva spremnost na rast, promjenu i prihvaćanje Božjega izazova i poziva.
Biblijski Bog Stvoritelj, tako, ne postupa prema čovjeku kao prema objektu, kao zamorcu svoga eksperimenta: naprotiv, on stvara stvaralačku osobu, osobu koja mora samu sebe oblikovati. On postupa prema čovjeku kao prema nekom tko ima svoju vrijednost, kao nekom tko stvarno postoji pred njim: drugim riječima, kao prema subjektu. Bog želi čovjeka za svoga suradnika i partnera, a temelj za to možemo pronaći u njegovoj ljubavi prema čovjeku. A ova ljubav može imati za svoga istinskog sugovornika samo osobu, i to osobu koja je autonomna, koja ima svoj subjektivitet i koja po slobodnoj odluci stupa u odnos s drugom stranom. Bog želi osobu koja mu je slična, a ljudska stvaralačka sloboda koja se očituje u njegovu odlučivanju i čini temelj njegove osobnosti jest ono što najviše uzdiže čovjeka i čini ga sličnim Bogu. Bog Stvoritelj je htio stvoriti jednoga stvaratelja i mi smo njegovi sustvaratelji, suradnici (1 Kor 3,9): Božja je ljubav izvor ljudske stvaralačke slobode kao najvažnije crte ljudske osobe.
