Zašto je danas toliko važno govoriti o dijalogu? Zato što je dijalog izvorna pozicija ljudskoga bića, ali danas, umjesto dijaloga, imamo monolog u cijelom svijetu. Monolog je, dakle, postao vladajući oblik mišljenja u našim religijama i u našoj civilizaciji.
Također, monolog je izraz nasilja nad drugima i nad nama samima. Prema tome, danas živimo u monadsko-monološkoj paradigmi, koja je nasilna i koja vodi u sukobe.
Norbert Elias, istaknuti sociolog, tvrdi da naša civilizacija postiže vrhunac u zatvorenom čovjeku (homo clausus); Charles Taylor, kanadski svjetski priznati filozof, tvrdi da je novovjekovno JA buffered self, utvrđeno JA, JA kao tvrđava, kako je to pisao Meša Selimović u svome romanu Tvrđava. To je JA ograđeno žicom, čuvano je tenkovima i ne dopušta pristup nikome. JA koje ne vjeruje nikome i kojemu nitko ne vjeruje pretvara svoj vlastiti život u pakao. U novome vijeku prosvjetitelji su sebe proglasili nositeljima prosvijetljenoga uma, jasnije rečeno, svjetlom, a sve ostale mrakom. Prije njih to smo učinili mi kršćani. Treba reći da svako crno-bijelo mišljenje nije nikakvo mišljenje, nego je izraz mržnje. Oni koji su sebe proglasili svjetlom, a sve druge mrakom, počinili su najveće zločine u povijesti čovječanstva.
Veliki njemački filozof Immanuel Kant bio je prosvjetitelj, ali je uvidio da u nama ljudima postoji trajna sklonost zlu, jer zlo kao mogućnost pripada biti slobode. Vrhunac zla je uživanje u njemu. Kant definira zlo kao „neizazvanu strahotu” (ungereizte Grausamkeit). Zlo pripada čovjeku i od njega nije pošteđen nitko: ni pojedinac, ni kultura, ni epoha. Svaki je čovjek sklon zlu jer je svaki u određenoj situaciji spreman žrtvovati moralni zakon svome interesu.
U nama svima postoji sklonost ili potreba da prisiljavamo druge. Tu svoju sklonost prisiljavanju drugih na nešto, koja je u biti zla, sami sebi prikrivamo tako što joj dajemo najbolji mogući moralni lik. Tu zlu sklonost u nama proglašavamo odgovornošću za opće dobro i one koji ne žele prisiljavati druge nazivamo slabićima i neodgovornim ljudima. Ne smijemo, naime, nikoga prisiljavati ni na dobro ni na zlo. Moralno djelovanje naprosto je nespojivo s prisilom. Osim toga, mi smo se svojim pojmovima, slikama, predodžbama, mišljenjima ogradili od drugih ljudi, a time i od samoga života. Umjesto da svoje pojmove korigiramo u skladu sa stvarnošću i sa životom, mi cijelu stvarnost usklađujemo s našim pojmovima i tako provodimo nasilje nad stvarnošću i nad samima sobom.
Osmanske su vlasti, 300 godina nakon legendarnoga susreta fra Anđela Zvizdovića i Mehmeda Osvajača, ponovile ceremoniju davanja plašta, što znači da su time primili franjevce u osmansku službu. Bosanski su, dakle, veziri odali priznanje bosanskim franjevcima
Iz navedenoga zaključujem: monolog koji se ne korigira dijalogom proizvodi nasilje i pretvara život u pakao. Glasoviti njemački pjesnik Friedrich Hölderlin pjeva: „Otkako smo razgovor, možemo čuti jedni druge.” Čovjekov je, dakle, bitak izvorno dijaloški, a svođenje dijaloga na monolog izvor je nasilja u svijetu.
Povijesni susret(i)
Franjevačko shvaćanje dijaloga među religijama temelji se na susretu sv. Franje Asiškoga i sultana Malika al-Kamila 1219. u Damijati (lat. Damiata, franc. Damiette) u Egiptu. Za bosanske franjevce susret fra Anđela Zvizdovića i sultana Mehmeda II. el Fatiha (Osvajača) na Milodražu u Bosni 1463. treba promatrati u svjetlu Franjina susreta sa sultanom u Egiptu. Susret kustoda (Bosanske kustodije, koja tada nije bila na rangu provincije u Franjevačkom redu) fra Anđela i sultana Mehmeda s vremenom je poprimio legendarno značenje i otkrio mentalitete obiju strana. Naime, na jednoj je strani stajao sultan, tada vjerojatno najmoćniji vladar na svijetu, a na drugoj bosanski franjevac koji se tada nalazio na čelu Bosanske kustodije i koji se odrekao svake moći. To je bio susret – kako će to kasnije u svojoj Bosanskoj trilogiji protumačiti veliki pjesnik iz Jajca Nikola Šop – nositelja najveće moći i nositelja najveće nemoći, susret moći koja se stalno uvećava vojnim pobjedama i poniženjima drugih i nemoći koja se odriče svake moći i kreće putem samoponiženja (kénosis), susret onoga koji se uzvisuje i kojega drugi moraju uzvisivati te onoga koji se iz svoje slobode ponižava i želi služiti drugima, susret, dakle, moći kao samouzvisivanja i nemoći kao samoponižavanja. Rezultat toga susreta upravo je carska ahdnama, isprava kojom se bosanskim franjevcima i katolicima jamči pravo na život, imanje i crkve. To je carska povelja, koja je utemeljivala – unatoč mnogim kršenjima – pravni status franjevaca i katolika u okupiranoj Bosni.
U srednjem vijeku kršćani su vodili križarske ratove protiv muslimana. Takvih je ratova, po Richardu Rohru, bilo devet, a po tradicionalnoj crkvenoj historiografiji sedam. U Petoj križarskoj vojni s kršćanskim je vojnicima bio i sv. Franjo. Kad su križari opsjedali egipatski grad Damiatu 1219. godine, sveti je Franjo sa svojim duhovnim bratom Iluminatom na svoju ruku otišao na razgovor sa sultanom. Prema Tomi Čelanskome, sveti je Franjo time pokazao da najprije treba čuti što Svevišnji (Bog) govori i što mu govori njegova savjest koja je Božji glas u njemu, a tek onda što mu kažu ljudi. Papinski legat Pelagije, kardinal i vođa Pete križarske vojne, tome se protivio. Na križarske su ratove pozivali kršćane IV. vatikanski koncil, papa, kardinali, klerici, sv. Bernard iz Clairvauxa, a Franjo to nije prihvatio jer se to, po njegovoj osobnoj vjeri, protivi Božjoj volji, tj. logici Isusova evanđelja. Premda je sultan ponudio povoljan mirovni sporazum, koji je sadržavao ustupak da će kršćanima prepustiti Jeruzalem ako se oni povuku iz Egipta, papinski legat ponudu nije prihvatio jer je želio poraziti svoga neprijatelja. U toj bitki on, legat, bio je poražen, a križari su pretrpjeli goleme gubitke. Sveti Franjo je bio protiv besmislena prolijevanja ljudske krvi i stalno je govorio križarima da nisu muslimani njima smetnja na putu u Jeruzalem, nego njihova vlastita mržnja i pohlepa za posjedima.
Prije odlaska k sultanu Franjo se pomolio Bogu, a molitva je očitovanje vlastite vjere i ljubavi prema Bogu. Relacija prema Svevišnjemu za pravoga je vjernika mjerodavna. Na kraju susreta sultan želi da se Franjo za njega moli Bogu i da ga Bog prosvijetli u njegovoj vjeri, što znači da su oba sugovornika imala povjerenje u oba oblika molitve. Franjo je inicirao susret sa sultanom unatoč protivljenjima na svojoj strani. Ta je njegova hrabrost izvirala iz njegova povjerenja u svoga bližnjega, pa i onda kad je taj bližnji njegov neprijatelj. Njegova i sultanova otvorenost omogućile su spomenuti susret. Franjo je najprije svoju stranu pokušao odvratiti od nasilja, a kad u tome nije uspio, pouzdao se u dobrohotnost protivničke strane. Franjo je doživio da se sultan trudi oko istinite vjere i da je Božja ljubav prisutna i u muslimanskoj religiji te da njegov sugovornik vjeruje u Boga.
Kako evangelizirati?
Franjo razlikuje dva oblika navješćivanja vjere: vlastitim životom i djelovanjem te navješćivanjem riječima. Prednost on daje navješćivanju životom i djelovanjem. Susret sv. Franje s jednim sultanom u Egiptu i susret fra Anđela s drugim sultanom 1463. u Bosni predstavljaju novu paradigmu odnosa između kršćana i muslimana, a ta je paradigma osobito prisutna u pisanju i djelovanju bosanskih franjevaca u cijeloj epohi osmanske okupacije (1463. – 1878.). To najbolje potvrđuje fra Matija Divković u svojim objavljenim djelima.
Divković se rodio 1563. (te je godine zaključen Tridentski sabor), a umro je 1631. U tom su se razdoblju vodili nemilosrdni ratovi među kršćanskim konfesijama: katolicima i protestantima. Tada je vrijedila deviza cuius regio euis religio (‘čija regija njegova religija’). I Lutherova reformacija (1517.) i katolička reformacija (nazvana protureformacijom) po mom sudu su više protureformacije nego reformacije, što znači da su više usmjerene jedna protiv druge, nego što su usmjerene na izvornu, evanđeosku formu života, na vita apostolica et evangelica. Vraćanjem na mjerodavnu formu života započinje reformacija kršćanstva, što je najjasnije pokazao sv. Franjo Asiški. Divković se u svojim djelima vraća apostolskoj i evanđeoskoj formi života, tj. Isusu Kristu i njegovim učenicima. On ni s kim ne ulazi u spor: ni s protestantima, ni s pravoslavcima, ni s muslimanima. Divković pozitivno izlaže kršćanski nauk. Njegov je govor određen pozitivnom evanđeoskom logikom koja izbjegava osuđivanje drugih.
Divković poziva kršćane da najprije sude samima sebi: „Ne sudite da ne budete suđeni!” (Mt 7,1). On ističe da ima mnogo kršćana, ali je malo dobrih kršćana jer su mnogi samo po imenu kršćani, ali ne i po djelu; za njega su kršćani oni koji Isusa Krista nasljeduju djelom, jer Divković – poput sv. Franje – želi gol nasljedovati gologa Krista (nudus nudum Christum sequi). Vrhunac kršćanskoga humanizma Divković nalazi u Matejevu evanđelju (25,40: „Ono što ste učinili jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!”), a osobito u Isusovoj ljubavi prema neprijateljima, jer Bog ljubi svoje neprijatelje, tj. grešnike.
U predgovoru Besjedama Divković ističe mir kao središnju ideju, jer u tom vremenu kršćani katolici i kršćani protestanti vode nemilosrdne i krvave ratove. On veli da je Isus Krist želio da njegovi učenici šire mir, to je želio i sv. Franjo, a to želi i on, „nedostojan sluga i brat vaš”. Bog je, po Divkoviću, svojim neprijateljima (grešnicima) poslao novoga Adama, Isukrsta, da uspostavi mir između Boga i čovjeka. Kao što Bog ljubi svoje neprijatelje, tako i pravi kršćani, po Divkoviću, trebaju ljubiti svoje neprijatelje. Mir između Boga i čovjeka pretpostavka je mira među ljudima i mira u čovjeku. Kršćanski put jest put samoponiženja, odricanja od svake moći (kénosis) jer je Isus došao gol i bos na ovaj svijet i gol umro na križu.
Obveza pa priznanje
Sredinom 18. stoljeća, kako ističe turkolog Vjeran Kursar, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, bosanski su franjevci primili i službeno priznanje svoga posebnoga položaja na simboličan način. Godine 1758. gvardijani fojničkoga i kreševskoga samostana, zajedno s Bonom Benićem, predali su bosanskom veziru Mehmed-paši Kukavici u Travniku džulus, porez koji se daje novoimenovanom veziru. Tada su franjevački predstavnici bili zaogrnuti tzv. binjišima (tur. biniş), počasnom odjećom, crvenim ogrtačem od čohe, kojim je bio zaogrnut i fra Anđeo Zvizdović 1463., kad je primio ahdnamu od Mehmeda Osvajača. Ta se ceremonija, prema Benićevoj kronici, ponovila više puta prilikom stupanja u službu novih vezira. Ona je imala političko značenje jer je uključivala franjevačke predstavnike u osmanski državno-upravni sustav. Iako franjevci osmansku državu nisu priznavali kao svoju, ipak su bili kritički lojalni, pa su im osmanske vlasti, 300 godina nakon legendarnoga susreta fra Anđela Zvizdovića i Mehmeda Osvajača, ponovile tu ceremoniju davanja plašta, što znači da su time primili franjevce u osmansku službu. Bosanski su, dakle, veziri odali priznanje bosanskim franjevcima. Iz toga će kasnije veliki pisac i pjesnik Nikola Šop izvesti u svojoj Bosanskoj trilogiji da su bosanski franjevci evanđeoskom logikom dobrote mogli obratiti svaku vlast, pa i osmansku, ali ne i svetu vlast, koja je samu sebe apsolutizirala.
U srednjem vijeku – a tako je i danas – bilo je najvažnije uspostaviti dijalog među trima abrahamskim religijama, tj. među židovstvom, kršćanstvom i islamom, a to je ključno i danas jer njihovi pripadnici čine polovicu svjetskoga stanovništva. Boraveći u Sarajevu papa Franjo je rekao da nas kulturne, religijske i druge razlike obogaćuju, da se život umnaža u razlikama, ali ako te razlike pretvorimo u uzajamne isključivosti, onda to vodi u krvave ratove. Danas ljudi pojedinci, velike institucije, države i organizacije – nacionalne i međunarodne – pretvaraju religije u instrumente za uvećanje svoje moći (pretvaraju religije u ideologije i u idolatrije, kako tvrde sociolozi religije), tj. u negaciju njih samih. To je svjesno varanje malih, siromašnih i nemoćnih ljudi, koji čine golemu većinu ovoga svijeta jer im nositelji ove svjetske volje za moću stalno dokazuju da im opasnost ne dolazi od ekonomskoga izrabljivanja i političkoga tlačenja, nego od religijskih razlika. Posrijedi je svjesna prijevara odnosno manipulacija. Jer, iz te prijevare proizlazi da opasnost za nas nisu oni koji nas ekonomski izrabljuju i politički tlače, nego su to oni koji pripadaju drugim religijama. To je ta stopostotna prijevara, koja se danas širi preko svih medija, od tiskanih do elektroničkih.
Želimo li danas čitati „znakove vremena”, kako to zahtijeva Drugi vatikanski sabor, onda moramo vidjeti da se postupno pojavljuje nova paradigma koja se zove pluralizam, koji je prisutan na svim područjima i razinama života i koji zahtijeva bezuvjetan dijalog među religijama. Zato danas istaknuti katolički teolozi zagovaraju religiozni pluralizam kao novu paradigmu koja nadilazi religioznu isključivost.
Opasnost dolazi od pretvaranja globalnoga kapitalizma u ideologiju i idolatriju te od pretvaranja religije u ideologiju i idolatriju, jer ideologija i idolatrija poništavaju razlike među ljudima, a time i sam život. Autentično kršćanstvo i autentični islam – a ne ideologizirano kršćanstvo i ideologizirani islam – sposobni su za novu paradigmu religioznoga pluralizma, koja pretpostavlja dijalog i omogućuje mir u svijetu i mir među ljudima te vječno spasenje. Božja ljubav i Božje milosrđe ne poznaju granice: Extra Deum (Caritatem, Misericordiam) nulla salus – Izvan Boga (Ljubavi, Milosrđa) nema spasenja.