Onamo, ispod Libuše, uz sjeverni svetopoljski rub kojim Liva lijeno plazi tiho šumeći i kradući ružne snove i varljive nade, ondje, u nestvarnu miru muzejske brvnare, seoski su dječaci ugledali nepomično žensko tijelo, žurno otrčali do prvih kuća i vijest je učas prostrujala selom: mrtva žena u Emenesu!
Kad su, gonjeni zovom i praćeni dječjom vriskom i prepirkom stupili u mračnu brvnaru, Purgo i Gnjato vidjeli su ono što dječjim očima u strahu nije bilo moguće zamijetiti.
– Tko ovo jada omrka…!? – reče Gnjato, sleže se i podiže okrvavljeno dijete a Purgo mu britvicom presiječe pupkovinu.
– Kud ga ovdi rodi…!? – zavapi Purgo – Sad će meni vlast za vrat…!
– Diše, vire mi, živo…! – u čudu će Gnjato, držeći djetešce na koščatim ručerdama kao da mu se je vruć krumpir iznenada našao na dlanovima, pa ga prebacuje s ruke na ruku, ne znajući što bi s njim, sve se vrteći i snebivajući, ogledajući se okolo da ga tko nezvan ne gleda. Nema nikoga, tek Purgo začuđen i zbunjen bulji u Gnjatu i goluždravca u njegovim rukama.
Učas se cijelo selo svrvilo u muzejsko dvorište. U kovitlacu se nagađalo o vruću vjetru što nenadano, i ne prvi put, ofuri selo, a kad se god to dogodi mještane zadesi neka nesreća. I počnu nagađanja… Žene vične rađanju uzeše dijete (ni muško ni žensko, nitko ne pita nit kazuje, tek modro kao čivit) iz Gnjatinih okrvavljenih ruku, umotaše ga u nekakve krpetine i odnesoše izvan domaka znatiželjnih očiju. Muški i djeca ostaše okupljeni oko “štalice” i gotovo nijemi, mrmoreći tek pokoju o događaju, pratiše kako nesretničino mrtvo tijelo unose u vozilo s natpisom ecnalubmA, čudeći se pri tom nerazumljivoj riječi ispisanoj naopačke i još s velikim slovom na kraju, a ne želeći otkriti drugima svoju neukost i neznanje.
– To ti je Itna, pod vrancusku, razumiš! – u dlakavo uho Zviri zabada Parožak ostatke znanja napabirčena u vrijeme dvogodišnjeg rada u Belgiji. – Samo izvrnito pisano, da ga u špiglu, ako mu pišću čuješ iza sebe, moš pročitat, razumiš ti mene!? A što u špiglu, da ti sad ne tokmačim…!
A Zvira zavitla jezičinom i rukama.
– I-juuu…! Ko će, jad te izijo, špiglo nosat sa sebon, da pročita toje njijove iskonice. Što lipo ko i dosele ne narišu križ i naškrabaju Prika pomoć i sve jasno ko vedro nebo!
Izdaljega sam promatrao što se zbiva, kad me netko s leđa blago gurnu… Okrenem se i vidim Tutu Mutu kako se blesasto keseri.
I sad moj Gimpel, kako sam ga samo ja zvao, da mi se ne naljuti, da ga ne bih uvrijedio njegovim ružnim nadimkom, a sam nije slutio što se krije iza ovoga imena (dakako, nije mogao znati za Singerov roman… – mislio je kako ta riječ ima veze s diplama, te je kadšto sebi tepao, govoreći mi: “Jel de, ja tam tvoj Dipej!?”, i nije se bunio…), prilazi i nešto mi pokušava reći. Odavno već sviknuo sam na njegov govor, naučio “njegov jezik” i shvaćam već da me gurka kako bi me ponukao da bilježim, pišem, fotografiram… Prevodim njegov nemušti “ručni i priručni” jezik: “Piši, a ja ću ti reći sve što se dogodilo, jer sve znam!”
I poče glavom potvrđivati kako je doista upućen u ovaj slučaj i ono što se je zbilo u brvnari.
– Reći ćeš mi poslije – kažem mu – a sad miruj i gledaj!
– Ja tve dnam…! – ponavlja i davi se teškim riječima: – Adeee… idi dvona…dvona, radumit… Ih, ti nita ne radumit…! Budajooo!
I poče me upućivati u brvnaru, gurkajući me pred sobom. Izvanje svjetlo otkri zvona, orkestar raznih zvona koja su se njihala i stravično brujala, zveckala… O koja glazba, kako čudesna otužna svirka! Kao da su užežanj poklada bijele vile lučke sletjele u selo, pa se razmiljele po kućama, po dvorištima i sad zvone, pjevaju, igraju neku svoju tajnovitu obijesnu igru! Čuješ ih a vidjeti ih ne možeš, pa se ti čudi, jadni čovječe, kad sile nebeske svoje čine prosiplju i svoju moć pokazuju!? Evo ti sad!
Sad je toliko toga (zapravo – sve, baš sve!) bilo tajnovito i nejasno. A tako te mami doznati štogod, spoznati makar djelić istine, naslutiti mrvičak onoga što se zbilo izvan i u Emenesu.
Zna se, i neka se upameti zavazda – kako je Gnjato zborio – kako je nastao Muzej nekorisnih stvari, ukratko narečeni eM-eN-es! Ideju je Gnjato donio iz Zagreba, gdje je vidio Kožarićevo Sunce pa “kad oni mogu dignit spomenik klikeru, moremo i mi rastovoj šiški!” I tako je počelo. Muzej je danas znak i ponos sela, a na ulazu prizemljena kamena šiška!’
I sve je bilo lijepo, stranci se čudili izlošcima i svejednako posjećivali selo i muzej, sve do ovog nesretnog čina, ove smrti u muzejskoj baraci u koju su smješteni budući izlošci kojima se u muzeju još nije našlo mjesta. Istina, posjeti su jenjali kada je buknuo rat u kojem su i soj i nesoj išli pod ruku i više je nesoj svojim zlom ogadio ono malo dobrih negoli je soj mogao svetom vodom i soli očistiti srca i ruke zlikovačke. Majke još od onoga rata nisu crninu sa sebe skinule, a poljem su se, s krunicama u rukama, pojavljivale seoske mlade i sestre u crnini. Umjesto crvenih makova (ili boliglava, kako smo ih zvali jer nisu dali u se gledati) polje je ocvalo crnim rupcima, šudarima… Udovice vade oznojene krunice iz njedara, lunjaju poljem i suočavaju se same sa sobom, među se i s vedrim nebom iz kojega im se javljaju Božji glasovi u pjevu ševa, vrabaca, čvoraka… Tih godina polje je cvalo kukoljem kao da ništa drugo nisi posijao pa se ona stara izreka koja sve opravdava, kako u svakom žitu ima kukolja, premetnula u onu: u našem kukolju ni klasa žita!
U sumrak toga dana, dok su pod udarima i fijucima bure s Kika brecala i zvonila zvona u baraci i kad su djeca u Emenesu pronašla mrtvu rodilju, Strunjinu maloumnu kćerku Maricu-Caricu kako naglavačke visi o konopcima brojnih zvona a dijete plače pod njom, ručicama čupkajući kose mrtve majke, ču se u selu kako se pastir Stevo, kojega netko od moćnog nesoja dovede za seoskog čobana i poljara, nije vratio iz brda, a stoka sama kamenim klancima sađe niz Gredu. Okupiše se učas mještani pa uz Gredu, sa slabim svjetlima fenjera tražiti Stevu – sve u strahu da iza brda ne zapuca jer što vrag zna s kojom nakanom onaj drugi vrlja Podinama. Sve su u strahu obašli – nigdje ga, kao da je u zemlju propao. Sađoše u selo gdje se već uhvatila gungula: Uteko Srbin svojima – govore u strahu – sad će sve odati! Ta zna nam sve položaje… Ludi smo bili što ga nismo odmah otjerali njegovima!? Ili ga se odmah riješili!?
Sutra u zoru opet potraga. Gimpel je s nama, prati me u stopu i stalno mi u uho zabada izazivalicu:
– Ja dnam di je Trbin, ja dnam sto je pobigo…!.
Dade mi znak da se odvojimo od ostalih i na uho mi kaza: “Marita-Tarita rodila malog Trbina…!” Nisam mogao vjerovati: Marica-Carica da se spandžala sa seoskim čobanom!? No svašta u vrtu Božjem…! Čudili smo se kako nikakva traga nema a onda Gimpel viknu: “Gutle… gutle!” Svrnuh pogled k vršku hrastića gdje su visjele Stevine gusle i gudalo od kojih se nije odvajao. Učini mi se kako čujem tihu svirku, ali ništa ne rekoh dok ne spazih da i ostali ćule uši. A Gimpel onim svojim ušnim blatobranom, striže li – striže, i osluškuje. Kao da zemlja cvili, sve je nalikovalo plaču tek rođena djeteta. Zaključismo da je to pouzdan znak da je dijete Stevino!? No njega nigdje, niti ga itko više vidje. Gimpel je likovao, kuckajući se prstom po glavi: “Ja pametan. Jetam li ti reko…?!”
Sutradan ukopasmo Maricu: bez suza, bez plača i leleka. Dosta je bilo samo svrnuti pogled k nebu, vidjeti i oslušnuti ždralove kako odmiču k jugu dok se njihov pjev stapa s tihom molitvom za onoga tko će prvi između nas…
A mali Muzejko – kako zlobnici prozvaše dijete – rastao je uz krilo bake Ružove i djeda Strunje i poput živog eksponata bauljao Emenesom – nije se dao istjerati između izložaka među kojima je rođen. One su mu i danas najdraže igračke.
(Iz veće cjeline Smrt u Emenesu)
