Početna stranica » Otok meda i molitve – Mljet

Otok meda i molitve – Mljet

11 min

Mljet pripada južnodalmatinskom otočju te s Korčulom i Lastovom čini vanjske otoke dubrovačkog arhipelaga. Dug je 37 kilometara. Zapadni dio otoka oko jezera, od 5375 hektara, zbog iznimnih ljepota proglašen je 1960. Nacionalnim parkom, a kasnije i morskim. Morsku ljepotu upotpunjuju brojne uvale, plitka Blaca, zarasli Prisjel, plaže Grabove, ostatci kolana rimskih galija u Polačam,  a brojni grebeni su čuvari ulaza u luku

Mljet je za slikara i pjesnika neiscrpna, živa kulisa… Zeleni otok nije samo nadahnuće, već poticaj za otkrićima.

Mogla bih nabrojiti niz ljepota i prigoda za vratolomne pustolovine, morske špilje rikavice, pomorske zgode i nezgode, brojne crk­vice zbog kojih treba posjetiti Mljet, otok molitve i meda, ali jedna je posebna – San magaradi Nikole Šopa, na otočiću Sv. Marije, živa pjesma uklesana u kamenu staje s tovarima što ustrajno mole: Isuse, u ovom kasnom času sad, u sve staje ćemo ući. Od nježnosti ti ćeš svu magarad, blago za uho povući. I kad odeš, u doba to gluho, među njima riječi da kruže: Ko je taj koga si za uho, držo najduže. I svaki će usnuti opet, sa najljepšim snom u duši: da tvoja meka ruka još miluje, baš njegove uši.

Biser južnog Jadrana

Ljupkost prirodnih ljepota i znamenitosti Zelenog otoka, posebno dva slana mljetska jezera, nadahnule su brojne umjetnike i pjesnike, od benediktinca Mavra Vetranovića, Mavra Orbinija, Anselma Banduria, do Nikole Šopa… Ali najljepše riječi o prekrasnim jezerima, šumi alepskog bora, hrasta crnike, iznjedrio je pjesnik Ignjat Đorđić. Ljepote jezera i šuma koje okružuju brežuljke i spuštaju se od vrhova sve do mora zasjenjuju obale. Ovdje je ljupkost prirode sve stvorila bolje od ljudskog umijeća… Ali i bogata kulturna baština stvorena ljudskom rukom pridonijela je da je Mljet najljepši pučinski otok na Jadranu.

Mljetom, Mljetom

Primamljiva ponuda Mljeta sačuvana je samo za sretnike i zaljubljenike koji vole iznenađenja. Ni ja nisam odoljela izazovu posjetiti ga i uvjeriti se u priču Mljećana, da je otok, jedinstveno mitsko mjesto savršeno za odmor. Već prvo iznenađenje na putu bilo je poredputno mjesto Ston, redovita zaustavnica putnika za Mljet.

Ispod drevnih zidina, u stonskom hladu, osnaženi toplim pecivom i kavom, namjernici kreću prema Ponikvama, u prekrasnu uvalu gdje se ugnijezdila luka Prapatno, sa stoljetnim maslinicima, vinogradima, mediteranskom makijom i čistom pješčanom plažom. Požurili smo uzeti jutarnji trajekt, na liniji Prapatno-Sobra. Ugodna četrdesetominutna vožnja proletjela je u tren, i već u prelijepoj uvali Sobre saznajem da je poznata po uzgoju orada i lubina.

Za prvi đir po otoku odabrala sam kraću biciklističku rutu prema istočnoj strani, potom okret prema zapadu, Babinu Polju i nakon tog laganog zagrijavanja slijedilo je upoznavanje s Mljetom.

Legenda o Odiseju

Najprije je trebalo vidjeti Odisejevu špilju, prema legendi dom nimfe Kalipse, gdje je zatočila Odiseja, Homerova pustolova, dugih sedam godina. Put počinje u Babinom Polju, općinskom središtu Mljeta. Polje, nekad obrađeno, sada uraslo u otočko zelenilo, carstvo je za divlje svinje. Špilja začuđuje dubinom i strminom, a dah zastaje nad prizorom od pogleda na Ogiran i otvoreno more. Pristup Jami je ograđen a planinari ne dvoje spustiti se strmom liticom, koja svojim crvenkastim stijenjem, okružena čudesnim grebenima, rađa živopisnu sliku s plavilom mora. Bijele ploče, suprotstavljene oštrim stijenama, na čijim se vrhovima razbijaju kristalni valovi, kao bogomdane za promatranje podnevne igre svjetla i vode. Prizor oduzima dah i vodeni beskraj čini tajanstvenim. Veličanstven trenutak.

Slušam legendu o Mljetu, otoku Ogigia, o Odisejevim putovanjima po Sredozemlju nakon Trojanskog rata. Homer pjeva: Ogigia, najljepši otok svih mora i oceana. A da je Odisej upravo boravio na Mljetu osobito je tvrdio Dubrovčanin Aristid Vučetić koji je u brojnim opisima šuma, izvora i špilja naslutio dom nimfe Kalipso i prepoznao Homerovu viziju. Kao najvažniji dokaz ističe greben Ogiran i Odisejevu špilju, te između otoka Olipe i Jakljana, u tjesnacu između Malog i Velikog Vratnika smješta čuvenu Scilu i Haribdu kao mjesto Odisejevog brodoloma. Tvrdnje antičkih pisaca, prateći udaljenosti Odisejevog putovanja idealno se uklapaju u mljetske relacije i više istraživača tvrdi da je mitska Ogigia upravo Mljet, a ne Malta. Teza o Troji u Gabeli i Ogigiji na putu između nje i Itake svakako potkrjepljuje te tvrdnje.

Sv. Pavo na Mljetu

Zato bi bio propust doći na Mljet i ne posjetiti stara otočna naselja Korita (Kapelu sv. Vida) i Prožure (Crk­ve sv. Trojstva, Roka) i ne saznati istinu da Malta, zbog sličnosti imena Mljetu, oduzima i svojata i povijesni događaj o brodolomu sv. Pavla na njegovu putu u Rim iz 61. godine. Spašavajući se od nevremena, on se nasukao na šumoviti i nepoznati otok Melita, prepun otrovnih zmija, jedna ga je i ugrizla. A jedan se greben otada i naziva Škoj svetog Pavla. U polju Žara, nadomak Korita, postoji predio Crk­vina s ostacima crk­ve koja je, po predaji, podignuta u čast sv. Pavla i njegova boravka na Mljetu. Tezu o tom boravku zastupalo je mnogo istraživača, a najgorljivije mljetski opat i pjesnik, benediktinac Ignjat Đorđić, koji je u 18. st. objavio studiju o putovanju svetog Pavla, apostola brodolomca.

Početkom 20. st. dvojba o Pavlovu boravku otišla je u korist Malte, usprkos činjenici da na Malti nikada nije bilo zmija i da je sv. Pavao u Djelima Apostolskim 27,27 opisao da se brodolom dogodio u Adriji. Kako su putovanja Pavlova temeljito istražena, tvrdnju o njegovu boravku na Malti trebalo bi preinačiti. Mljet čeka nove brodolomce i brodove. Reljef Brod apostola Pavla iz oluje pristaje na otok, umjetnice Lojzike Ulman, u današnjoj župnoj crk­va Sv. Pavla, stvara viziju da se prošlost i sadašnjost otoka spaja u nadi povratka iseljenog puka. Crk­va tako plovi na Kristovoj lađi čekajući putnike za vječno putovanje.

Tragom života

Mljet je bogat kulturno-povijesnom baštinom, od Ilira, Rimljana, Bizanta, Dubrovačke Republike do danas. Ime mu dolazi od lat./grč. riječi Melita, Melada, Melta, što znači med, pa su mu brojni, i medom bogati rojevi šumskih pčela i darovali ime, istovjetno Malti.

U najstarije doba bio je naseljen Ilirima s Pelješca i Neretve. U pisanoj povijesti prvi put ga spominje Appian u 1. st. p. Krista u De rebus Illyricus, o ilirskom ratu, koji je 35. godine Oktavijan vodio protiv Ilira na Mljetu i Korčuli. Razoren je ilirski grad Melitusa, svi mladi pobijeni, a stariji i žene prodani u roblje. Da je bio naseljen u rimsko doba, svjedoče ostaci starokrš­ćanskih bazilika i antičke palače iz 4. st. po kojoj je naselje Polače dobilo ime i terme s mozaikom ždrala, simbolom Gota, vladara otoka u 5. stoljeću. Ljepotom zrači i najstarije naselje kamenih kuća Govedari.

I Bizant i Avari svojataju Mljet, a Mlečani nikad nisu došli u njegov posjed. Dolaskom Neretljana izrasta prvo hrvatsko naselje Vrhmljeće iznad luke Okuklje. Kasnije nastaju Babino Polje, Žara, Blato, Maranovići, Prožure, Okuklje, Korita…

Odlučni sukob između rimskog duke Remina i hrvatskog kralja Dešinte dogodio se početkom 12. st., na Ivandan, podno brda Bijeđ. Pobijedili su Hrvati i postali gospodari otoka. U zahvalu izgradiše crk­ve sv. Ivanu i Spasu. Po živoj predaji, krv je tekla sve do mora, do uvale Križice. Predaja je potvrđena otkrićem velike grobnice na Ivanju Polju s ljudskim kosturima i ostacima oružja. Mljet je bio i pod vlaš­ću Zahumlja, o čemu nema pisanih isprava do 1151. kad je zahumski knez Desa darovao Mljet benediktinskom redu sv. Marije iz Pulsana. Benediktinci grade samostan Sv. Marije na otočiću usred Velikog jezera, koji je s vremenom pretvoren u renesansni ljetnikovac i do kraja 18. st. bio je kulturno središte. Danas je samostan i crk­va Uznesenje BDM jedinstvena umjetnička vrednota, uklopljena u krajobraz pošumljenog jezera, ne narušavajući prirodno ozračje – simbol Mljeta.

O pobožnosti Mljećana svjedoče brojne crk­ve i kapele po brdu i polju, a jedna je i biser hrvatske povijesti – Sv. Andrije. Obnovljena je i od propasti spašena rodoljubnim zanosom puka probuđenog Domovinskim ratom. Tu je i crk­va prvog zaštitnika Mljeta, sv. Pankracija, u kojoj se okupljao zbor mljetskih sela i bratstava i sud s mjesnim knezom, te sv. Vlaha, koja je u 15. st., za procvata i blagostanja, proširena. Devedesetih su obnovljeni crk­va sv. Nikole i samostan sv. Dominika. Ispod Brdske gore crk­va sv. Mihovila u zaraslim vinogradima mogla bi biti najstarija na otoku. Nemoguće ih je sve spomenuti, a mnoge su nestale i urasle u raslinje kao sv. Juraja na prijevoju Vriješ­će i Gradac, Gospa od Brijega na Vrhmljeću, sv. Nereja, sv. Ahileja…

Rezervat Saplunara

Rezervat Saplunara osim pjeskovitih uvala obraslih borom česminom sve do mora čuva i stabla pinija. Plaža Saplunara nosi ime po pijesku/saplun i nije ništa manje atraktivna od oaze Blace-Limuni. Ne nudi se uvijek prigoda kupanja kao na plaži Survivera. Uz stara sela, po otoku svijena, želi li se doživjeti sprega s prirodom, treba se popeti na Velji grad, najviši vrh otoka. Naići ćemo i na blato iz kojeg Sobra crpi pitku vodu. Od stasitih Mljećki slušam legendarne priče o gusarenju, peškariji, podivljalim kozama, mungosima, pa i o naplavinama otpada iz Albanije i Italije, koji onečiš­ćuje uvale i plaže i zadaje muku ljudima u Parku.

S vrha se pruža pogled na Jelinske otoke. Nakon silaska, uz raskošan sunčev zalazak, bilo je vrijeme za mljetsku poslasticu, lubin na žaru.

Mljetska jezera

Zapadni dio otoka osobito je razveden. Uvrlo se more kroz dolinska vrata i stvorilo jedinstvena, solinska jezera, što ovom dijelu Mljeta daje obilježje prirodne rijetkosti i iznimne dragocjenosti. Pitoreskno i najstarije težačko i ribarsko selo Goveđari, u središtu parka, lučica Pomena, čuvarica barki, naselje na Jezerima Babine Kuće i prolaz kroz antičku palaču u Polači, daju naslutiti kakva sve iznenađenja čekaju izletnike.

Stvoren je nadasve dojmljiv perivoj, od Crne Klade do rta Goli. A benediktinci su mu još u nasljeđe ostavili križ na vratima Solina s natpisom na glagoljici.

A Park, u svoj svojoj grandioznosti, posve se doživi na vidikovcu Montokuc s kojeg se pruža veličanstven pogled na Mljetski kanal, Veliko i Malo jezero, otočić Sv. Marije i otvoreno more. Šuma Mljeta, najviša i najguš­ća u Dalmaciji, ostavlja bez daha.

Otok u otoku

Posjet Nacionalnom Parku omogućen je brodom do luke Polače, do ceste ka Velikom jezeru. Putovi oko Jezera vode do zaljeva Soline i otvorenog mora, a uske staze do najslikovitijih i najskrovitijih zakutaka najstarijeg morskog parka Mediterana.

U Solinama, benediktinskom skupljalištu soli, uz jezero, posjetitelj će doživjeti nezapamćeni spektar mirisa i boja, prispjeti do stare mlinice i srušenog mosta, a brodićem na benediktinski Otočić sv. Marije. Samostan iz 12. st, okružen gustom borovinom, bistrim jezerom i smirujućim cvrkutom ptica iz samostanskog vrta mami svojom raskoši. Biser Hrvatske, otok u otoku.

Sredozemna medvjedica

Mljet pripada južnodalmatinskom otočju te s Korčulom i Lastovom čini vanjske otoke dubrovačkog arhipelaga. Dug je 37 kilometara. Zapadni dio otoka oko jezera, od 5375 hektara, zbog iznimnih ljepota proglašen je 1960. Nacionalnim parkom, a kasnije i morskim. Morsku ljepotu upotpunjuju brojne uvale, plitka Blaca, zarasli Prisjel, plaže Grabove, ostatci kolana rimskih galija u Polačama a brojni grebeni su čuvari ulaza u luku.

Zbog blage klime Mljet prekrivaju gustiši hrasta crnike i alepskog bora, a alepski borik oko jezera, najljepši na Mediteranu. Pojedini dijelovi Parka, bez čovjekova utjecaja, prepušteni su prirodnom razvoju. U priobalju i jezerima, živi oko 150 školjkaša, a samo u Malom oko 40 vrsta. Jakobove kapice najveće su u Jadranu.

Doznajem, da zbog brojnih mungosa, indijskog štakora, unesenog na Mljet prije Prvog svjetskog rata radi uništenja zmija otrovnica, kopnena je fauna osiromašena. Danas Mljet nema zmija, ali je i manje divljači koja se prirodno razmnožava. Morske vrste brojne su i raznovrsne, a pojavljuje se rijetki sisavac, tuljan, poznatiji kao morska medvjedica.

Sredozemna medvjedica je jedini tuljan Sredozemlja koji živi u Jadranu. Naraste do dva metra i teži do 250 kilograma. Boravi po spiljama i nepristupačnim stijenama naših otoka. Nekoć je bila posvuda, a danas jedva pokoja na cijelom Jadranu. Iskorijenili su je uglavnom ribari jer im je, navodno, kidala mreže i krala ribu, a noću izlazila iz mora i uništavala vinograde. Štetu koju počine dupini u neznanju pripisuju njoj. Ubiti ovu najugroženiju našu životinjsku vrstu kazneno je djelo, pa nam je dužnost spasiti je od istrjebljenja.

U povratku, čekajući trajekt u Sobri, razmišljam o endemima, busenastom koralju i plemenitoj periski, jelenu lopataru, i škrtoj zemji koja daje sve ča more, o suveniru grani bora s školjkom bisernicom i ptičjim gnijezdom i onim preostalim skrivenim biserima koje nisam uspjela vidjeti, o hodočaš­ćima na otok i stradanju obitelji posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, o srdačnosti mještana i mljetskoj grani života. A nadasve o Mljećanki, ženi u preši upućenoj na samu sebe, brižnoj majci, vrsnoj ratarici, ribarici, pekarici, ljekarici i primalji, švelji i tkalji, svilarici i prelji, vezilji brojnih niti, toj snažnoj ženi čuvarici ljepote u bisernici teškoga života, koja poput otoka odolijeva udarima. Junakinja pritisnuta teškim bremenom pjeva o ljubavi i nadi. Život je na škoju i radost i tuga.

Dok trajekt lagano plovi, Zeleni otok ispraća ga ljetnim maestralom, a njegove putnike čarobnim zalaskom sunca. Vidim radost na svakom licu, i njihovu želju, najaviti Mljetu: Eto, vratit će se oni već iduće ljeto…