Naučiti voditi dijalog nije lako, ali je vrlo važno. Ponekad je teško voditi konstruktivan razgovor čak i s ljudima koji dijele naša načela. Kada je riječ o nekome tko se s nama ne slaže oko temeljnih pitanja, može se činiti nemogućim pronaći zajednički jezik. To osobito može biti slučaj kada se, primjerice, u izbornoj godini razgovara o politici ili kada se raspravlja o prijepornim pitanjima u Crkvi.
Ovi sveci primjer su da se dijalog može voditi sa strpljenjem, empatijom te otvorena uma i srca unatoč neslaganju sa sugovornikom.
Sv. Majka Terezija iz Kalkute
Ova poznata svetica 20. stoljeća posvetila je život služenju najsiromašnijima među siromašnima i obrani dostojanstva svakoga ljudskog života. Kao gorljiva zagovornica temeljnoga ljudskog prava na život, s evanđeoskom je vještinom znala suočiti se i s moćnicima.
Njezin je uspjeh bio toliko velik, čak i u očima sekularnoga svijeta, da je 17. listopada 1979. dobila Nobelovu nagradu za mir kao priznanje za svoj humanitarni rad. Novčani iznos nagrade i troškove svečane večere koja se trebala održati njoj u čast darovala je u dobrotvorne svrhe.
Norveški Nobelov odbor na svojim je mrežnim stranicama napisao:
„Prema mišljenju Norveškoga Nobelova odbora, konstruktivni napori za uklanjanje gladi i siromaštva te za osiguravanje sigurnije i bolje svjetske zajednice u kojoj će se čovječanstvo moći razvijati trebali bi biti nadahnuti duhom Majke Terezije, poštovanjem vrijednosti i dostojanstva svakoga ljudskog bića.”
Sv. Ivan XXIII.
„Dobri papa” imao je dvije važne osobine koje su mu omogućavale iznimnu sposobnost vođenja dijaloga: dobrotu i smisao za humor. One su mu osobito dobro služile u suočavanju s teškim situacijama.
Imao je bogato pastoralno iskustvo. Knjiga Dnevnik duše otkriva nam životni put čovjeka koji je posjedovao urođenu sposobnost vođenja osjetljivih i delikatnih razgovora.
Bio je tajnik bergamskoga biskupa Giacoma Radinija-Tedeschija, a tijekom Prvoga svjetskog rata služio je kao vojni kapelan. Poslije je u Bergamu osnovao Dom za studente, u kojem je primao mladiće iz ruralnih krajeva, te bio zadužen za duhovno vodstvo u sjemeništu.
Ubrzo nakon toga papa ga je imenovao nadzornikom djelovanja Kongregacije za širenje vjere u Italiji. Na toj je dužnosti posjetio sve talijanske biskupe, nastojeći pridobiti njihovu potporu misijama. Potom ga je papa Pio XI. zaredio za biskupa i imenovao apostolskim vizitatorom u Bugarskoj, zemlji s većinskim pravoslavnim stanovništvom, gdje je morao rješavati niz vrlo osjetljivih i spornih pitanja.
Služio je i kao apostolski delegat u Turskoj i Grčkoj, gdje je u određenoj mjeri uspio premostiti goleme razlike između Vatikana te pravoslavnih i muslimanskih vjerskih poglavara.
Sve prethodno navedeno daje nam naslutiti njegovu osjetljivost i sposobnost povezivanja s ljudima različitih podrijetla i uvjerenja. Također, kao papa imao je zahtjevnu zadaću voditi Crkvu kroz reformu koju je donio Drugi vatikanski koncil.
Sv. Pavao VI.
Giovanni Battista Montini studirao je kanonsko i građansko pravo, služio kao ataše u Apostolskoj nuncijaturi u Varšavi, surađivao s papom Pijem XII. te sastavio poziv na mir koji je Sveti Otac uputio uoči Drugoga svjetskog rata.
Kao milanski nadbiskup bavio se problemima radničkoga svijeta, imigracije i predgrađa te poticao izgradnju brojnih novih crkava.
Nasljednik svetoga Ivana XXIII. suočio se s teškim izazovom. Morao je uspješno privesti kraju Drugi vatikanski koncil, što ne bi bilo moguće bez njegovih diplomatskih sposobnosti i osjećaja za posredovanje. Koncil je zaključen 8. prosinca 1965.
Osim što je priveo kraju Koncil, papa Pavao VI. uspostavio je nove strukture za dijalog s nekršćanima i nevjernicima. Utemeljio je Biskupsku sinodu te proveo reformu Svetoga oficija, danas Dikasterija za nauk vjere.
Njegovi spisi, uključujući enciklike, odražavaju želju za dijalogom u svim područjima života. Uveo je i novu tradiciju u papinskoj službi češćim apostolskim putovanjima. Među njima se posebno ističe posjet New Yorku 1965. godine, kada je održao povijesni govor pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda.
Osim toga, imenovao je brojne kardinale koji nisu bili Talijani te ustanovio Svjetski dan mira, koji se od 1968. godine obilježava svake godine 1. siječnja.
Sv. Ivan Pavao II.
Naravno, mogli bismo spomenuti i mnoge druge svece, ali ovaj bi kratki popis bio nepotpun bez svetoga Ivana Pavla II. Tijekom njegova 27-godišnjeg pontifikata u brojnim situacijama se pokazala njegova sposobnost vođenja dijaloga sa svim ljudima svijeta. Ta sposobnost, združena s njegovim apostolskim žarom, bila je jedan od ključnih čimbenika u okončanju komunističke vlasti u njegovoj rodnoj Poljskoj i simboličnom padu Berlinskoga zida.
Njegova umjetnička osjetljivost bila je bitan dio njegove karizmatične osobnosti. Omogućila mu je duboko razumijevanje ljudske duše te prenošenje kršćanske utjehe i nade.
Plodovi njegove sposobnosti povezivanja s ljudima vidljivi su u brojnim apostolskim putovanjima, među kojima su bila 104 putovanja u inozemstvo i 146 putovanja unutar Italije. Ljubav prema mladima potaknula ga je da 1985. godine pokrene Svjetski dan mladih, na čijem je obilježavanju sudjelovao 19 puta, kao i Svjetski susret obitelji, koji je pokrenuo 1994. godine.
Njegova blizina Božjemu narodu i svjetskim čelnicima, milijuni vjernika koji su hrlili u Rim ili sudjelovali u njegovim pastoralnim pohodima, međureligijski dijalozi i brojne druge aktivnosti mnogo govore o nevjerojatnoj sposobnosti komunikacije koju je imao.
Neka nam ovi veliki sveci svojim primjerom i zagovorom pomognu njegovati dijalog ispunjen poštovanjem i ljubavlju prema bližnjemu, kako u vlastitim obiteljima tako i s ljudima s kojima se svakodnevno susrećemo, čak i onda kada nam to nije lako.
(Aleteia)
