Otac je bio ponosan i sretan, a svoju radost htio je podijeliti s najmilijima. Međutim, takva mišljenja nisu bili njegovi unuci. Od početka su trčali restoranom, vikali i pokazivali ponašanje neprilagođeno takvom prostoru. Otac bi poglédao u svoje kćeri, a one su činile koliko su mogle. No, dvoje njegove unučadi od po pet godina bilo je dosjetljivo i puno trikova, viđenih u najnovijim igricama. Tako su konobari, noseći pune pladnjeve hrane, jedva uspijevali izbjeći njihove zamke.
Mogu što god požele
Roditelji su se smijali gledajući zločestoće svoje djece i tumačeći ih kao kreativnost. Prepričavali su njihove zgode i nezgode iz vrtića i hvalili njihove mudre glavice za snalažljivost i odgovore za koje ni sami ne znaju od koga su ih pokupili. Što bi oni više hvalili svoju djecu kad god bi se ona približila stolu da im se ubaci obilni komad hrane u usta, toliko bi djeca, potaknuta tim pohvalama, još više divljala kako bi privukla pažnju svih, a ne samo roditelja.
Slavljenik se vrpoljio na svom mjestu. Bilo mu je neugodno primati poglede drugih gostiju koji su u njemu gledali autoritet i očekivali neku akciju, kad već njegove kćeri i zetovi sve promatraju sa simpatijama i osmijehom. Međutim, nije prošlo dugo, a mali nestaško povukao je rub stolnjaka s drugog stola i sručio na sebe servirano posuđe. Počeo je urlati i prestrašeno se okretati oko sebe, tražeći utjehu od majke, koja je izbezumljeno dotrčala i stala ga milovati i ljubiti. Podigla ga je i ponijela do stola svojih roditelja i sva uspaničena rekla da oni sad moraju ići, jer je dijete u šoku i treba mu zraka! Svi su ustali, ostavili napola pojeden obrok i uputili se prema izlazu. Suvišno je reći da su ostali gosti odahnuli i u miru dovršili svoj objed. A slavljeniku više neće pasti na pamet slaviti svoj rođendan u krugu obitelji koja je i zaboravila povod susreta!
Tko je komu roditelj?
I što se dogodilo? Roditelji vode djecu na mjesta i prigode koje nisu za njihov uzrast. Sva mjesta su za djecu, reći će roditelji. Gdje smo mi, tu su i naša djeca! Iz njih progovara osjećaj krivnje zbog propuštenog vremena i prilika, pa u svoje slobodno vrijeme pokušavaju darovati djeci svoju prisutnost. I tada čine pogrešku! Djeci ne nude same sebe, razgovor, zagrljaj, ljubav, zajedničke susrete, šetnju u prirodi ili druženje s drugim obiteljima. Ne, nego vode djecu na mjesta za odrasle, jer se moraju podružiti i s drugima, ispuniti društvene obveze, a djeca su opet sama i dosadno im je. Ili ih odvedu u šoping centar i ostave u kutku za djecu, a oni obavljaju kupovinu.
Kao nagradu što su bili dobri (kako to znaju?) daju djeci da izaberu što će im kupiti, kakvu frizuru napraviti, kakve selfije snimiti! I tako slobodno vrijeme roditelja protekne u stvaranju nepoželjnih ponašanja i nestvarnog svijeta. Djeca pri tom stvaraju sliku da je život s roditeljima stalna zabava bez ikakvih ograničenja, svijet u kojemu je sve dopušteno i u kojemu mogu poželjeti što god hoće i to će im biti ispunjeno. Takvi roditelji planiraju za svoje dijete najbolji vrtić, najbolju školu, najbolju opremu, sve najbolje, valjda misleći da će tako i njihova djeca postati najbolja i izgraditi se u najbolje osobe! Ali, od loše gradnje i slabog graditelja ne nastaje dobro zdanje, usprkos kvaliteti materijala. Građevina će se držati, već prema tome što ugradite u temelje.
Hoćete li pustiti djeci da vas vode ili ćete vi voditi njih kroz život i stvarati im svijet kvalitete i međusobnih odnosa? Hoćete li biti roditelj ili dijete svome potomku? I životinje brinu za svoje mlade, osiguravaju im opstanak, a čovjek je puno više od toga. Kakav će biti svijet ovisi o tome kako djeca i mladi odrastaju. Mogu li djeca odgajati sama sebe i iskorištavati roditeljske osjećaje? Njihova dominacija nad roditeljima postaje sve besramnija i očitija a obijest mala djeteta nema ništa zajedničkog s njegovom dobi, nego s načinom na koji ga se tretira i čime ga se okružuje.
Pripremaju li doista takvi roditelji svoju djecu za život i njegove izazove? Što će se dogoditi kad djeca shvate da svijet nije bajka i da roditelji nisu čarobnjaci koji im mogu stvoriti svijet kakav oni žele? Kad odrastu, takva djeca nastave činiti što im se prohtije, ali ono što se moglo oprostiti djetetu, to se ne može oprostiti odraslomu. Danas srećemo odraslu djecu koja zapadaju u krize i depresije. Takvi se ljudi ne znaju nositi sa stvarnim svijetom i profesionalnim izazovima, jer nemaju uza se roditelje da umjesto njih samih urede stvari – a oni tomu nisu dorasli.
Prof. dr. sc. Snježana Šušnjara izvanredna je profesorica na Odsjeku za Pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu. Istraživački i nastavni interesi vezani su joj za povijest pedagogije i školstva, specijalnu pedagogiju, metodiku odgojnog rada i savjetodavni rad, temeljna nastavna umijeća, komunikaciju u nastavi i dr. Objavila dvije knjige iz područja povijesti pedagogije i školstva i specijalne pedagogije; autorica je više znanstvenih i stručnih članaka, te sudionica mnogih međunarodnih znanstvenih skupova. Magistrirala u Sarajevu i Finskoj; doktorirala u Finskoj.
