U sjeni toga pitanja koje mi neku večer postavi jedan prijatelj, u mom sjećanju izroni bezbrižni dječak od petnaestak godina koji se s neopisivom radošću sprema otići od kuće ne znajući ni sam kamo, opijen slutnjom i nekim tajanstvenim glasom duboko u sebi da ga tamo u daljini netko čeka i da će ondje moći ostvariti svoje dječačke snove.
A snovi dječaka koji ispisuje ove retke bili su u najmanju ruku čudnovati. Radovao se i taj dječak zajedno s drugima smionosti i čestitosti junaka koje je stvarala mašta Karla Maya, veselio se hrabrosti i mudrosti Indijanaca, kaubojima koji su bili dovoljno plemeniti da i u drugačijima od sebe otkriju dobrotu, vitezovima koje je ljubav činila dovoljno hrabrima da stupe pred zmaja koji bljuje vatru, princezama koje su znale čekati istinsku ljubav ne srljajući u zagrljaj onima koji su ih pokušavali kupiti za šaku zlatnoga praha ili bisernu ogrlicu, prijateljima koji su živote polagali jedni za druge. Ipak, srce toga dječaka osvojio je jedan drugi junak, a priča o njemu, kao i sve ono presudno u životu, došla mu je u ruku samo naizgled slučajno. Bila je to priča o svetom Franji.
Naslutio je dječak da Franjo nije kao ostali sveci: njih i njihova Boga veoma se plašio. S druge strane, Franjo je bio drag, a njegov Bog se dao zvati imenom, dao se zagrliti, dao se nasmijati, dao je pokazati svoje suze. I započelo je prijateljstvo koje traje i danas – između Franje i dječaka koji je vjerovao u snove.
Franjo je učio dječaka kako se pred Bogom smije biti razigrano dijete, da se Boga slavi igrom jednako dobro kao i ozbiljnim radom, da se pred Boga može doći praznih ruku jer i Bog je kao dijete praznih ruku došao među ljude da ga zavole zbog njega, a ne zbog njegove moći.
Dječak se od Franje učio radovati svemu oko sebe, u svemu otkrivati trag Božje dobrote i ljubavi. Učio je kako je Bog ludo zaljubljen u svakog čovjeka i da se pred svakim ljudskim srcem čini nemoćnim prosjakom koji se zbog ljubavi odriče svake moći i veličine.
Suze koje su često tekle niz Franjino lice poučiše dječaka da – u svojoj čežnji da bude voljen i skriven u topli zagrljaj drugog čovjeka – nasluti kako i Bog često pati za čovjekovom toplinom i zagrljajem, da ga pogađa ljudska hladnoća i ravnodušnost, da je sam pred ljudima skinuo sve maske iza kojih bi se mogao skriti, da je ključeve vlastite radosti predao u ruke ljudima, iako je znao koliko znaju biti okrutni.
Kraj Franje dječak se odvažio zagrliti i poljubiti gubavca, nakon što je shvatio da je prvi gubavac kojega treba zagrliti i poljubiti nitko drugi nego on sam – on kojega se često stidio i prezirao pokušavajući pobjeći od sebe.
Radost i blagost Franjinih očiju ohrabriše dječakovo srce da se ne boji ljubavi, da zna i u patnji i suzama nazrijeti ono isto dobrostivo Božje lice koje se tako lako otkriva u smijehu i radosti.
Franjin pohod sultanu uvjerio je dječaka da se o ljubavi ne može govoriti iz straha držeći u rukama mač, nego jedino raširenih ruku, vjerujući da nježnost i ljubav na koncu otupe svaku grubost i razoružaju svako zlo.
Prepun čežnje za istinskom ljubavlju dječak je rado slušao priče o ljubavi između Franje i Klare dok jednog dana nije otkrio da se čovjek Bogu ne može predati prije nego se u povjerenju i dokraja – skidajući sa sebe sve maske – ne izruči u ruke barem jednom čovjeku. Dječaku je postalo jasno da ne može postati zreo muškarac bez istinske ljubavi žene koja će ga naučiti da bude nježan, da svoju jakost i odlučnost oplemeni nježnošću i toplinom.
Dječak se ponosio Franjom, posebice stoga što je Franjo znao jezik ptica i vukova. Radujući se što životinje tako lako otkrivaju koliko se plemenitosti krije u Franji, dječak poče vjerovati kako će i on sam jednoga dana naučiti razgovarati s pticama, kako će pronaći zajednički jezik s uplašenim vukom u sebi i s uplašenim vukom koji se skriva u drugim ljudima.
Franjo je oduševljeno govorio dječaku o Isusu, predivnoj priči koju je Bog, opijen ljubavlju prema ljudima, o sebi ispričao onako kako majka pripovijeda priče djeci prije spavanja kako se ne bi bojala mraka, kako bi znala da majčinska ljubav uvijek nad njima bdije, osobito onda kad se čini da je svuda oko njih samo tama.
Rane na Franjinu tijelu pokazaše dječaku da ljubav uvijek ranjava, ali da su rane od ljubavi drugačije od onih koje iza sebe ostave grubost i neiskrenost, zavist i mržnja. Zahvaljujući Franji, dječak je uvidio da iz rana koje u nama načini ljubav izbija svjetlo i snaga. Život koji radošću obasipa svijet oko sebe. Nada koja čovjeku, zapletenu u žaljenje i očaj nad sobom, ne dopušta predati se beznađu. Milost koja čovjeka uvijek iznova podiže iz vlastite patnje kako bi utješio drugog čovjeka, još većeg patnika od sebe. Po Franjinoj ljubavi prema Isusu, o kojoj snažno govore rane na njegovu tijelu, dječak je osjetio moć ljubavi koja izbija iz rana na Isusovu tijelu, da je ona veća od svih ljudskih krivnji i grijeha, da je ona spremna od smrti očuvati svaku ljudsku ljubav i blizinu koja se svjesna vlastite nemoći i krhkosti stavi pod njezinu zaštitu.
Ipak, ono ljepše od svega što je Franjo naučio dječaka jest tajna da vrijedi biti čovjek samo zato što je ovom zemljom koračao Isus, čovjek beskrajne ljubavi i dobrote. Dječaku je Franjo jednom u povjerenju rekao da za sve ono što jest i što zna zahvaljuje jedino Isusu koji je bio njegov junak. Otada dječak korača zemljom zagledan u Isusa držeći Franju za ruku kao starijeg brata.
Nije to siguran korak. Ni brz. Ni odlučan. Puno je tu posrtaja, noći ispunjenih sumnjom i strahom, puno je oklijevanja, strepnje nad sutrašnjim danom, patnje i čežnje koja se na tren učini odveć teškom, mnogo hrvanja s vlastitom sebičnošću i uskoćom, nestrpljenjem koje bi smjesta htjelo sve bez napora čekanja, koje postaje radost, i bez ljepote rasta, koja pobuđuje divljenje.
Međutim, sve je to tek pjena na oceanu beskrajne radosti koja se rađa u srcu onoga koji korača stopama Božjeg prijatelja Franje i čudesnog čovjeka iz Nazareta, u čijem pogledu se nastanio Bog.
Sretan sam što taj dječak još živi u meni, što u meni slobodno pleše i pjeva o povjerenju i dobroti, o prijateljstvu i ljubavi. I dokle god taj dječak u meni bude živio, imat će smisla biti čovjek i fratar. A kad bi on u meni zašutio, više ništa ne bi imalo smisla: bio bih tek prazna ljuska bez života.
Znam ipak da taj dječak u meni nikada neće zašutjeti jer on nije djelo moje dobrote i snage. On živi u meni kao plamen koji je zapalio sam Bog: zaklonjen od okrutna vjetra i kiše, zauvijek će sjati položen u njegove beskrajno nježne ruke.
I druge ruke bdiju nad tim plamenom u meni – ruke ljudi koji me vole i bez čije ljubavi nikada ne bih otkrio Božje lice koje obasjava stazu moga života. Jer oči i srce za Božju ljubav može nam otvoriti samo ljudska ljubav koja je više od ugode i vlastita probitka.
Vrijedi biti čovjek i fratar, vrijedi tom dječaku dopustiti da svaki dan iznova i meni i drugima pjeva o čudesnom Isusovu i Franjinu Bogu. Možda to nigdje nije tako blagoslovljeno i radosno kao u Bosni, gdje je toliko mržnje i nepovjerenja, gdje previše ljudi misli samo na sebe, gdje mnoštvom ljudi upravlja strah, gdje se druge prosuđuje po njihovu, a i po imenu Boga koga zazivaju, gdje je cijena čovjeku pala daleko ispod trideset srebrnih novčića.
Ima smisla biti fratar dok se može biti čovjek koji ne korača zemljom usamljen već nošen ljubavlju i dobrotom – ljudskom i Božjom. A one uvijek žive jedna od druge i jedna drugoj vode.
Na koncu, život nije nešto što stvaramo jedino mi: on je čudesna priča o ljubavi i povjerenju, priča koju Bog sa svakim od nas želi ispisati na drugačiji način. I ne vrijedi se opirati jer, i kad se opiremo, Bog i dalje piše. A možda našim opiranjem, koje će se jednom preobraziti u radost predanja, priča postaje samo još čudesnija i još bremenitija blagoslovom i za druge i za nas.
I blagoslovljen svaki čovjek koji makar jednom dopusti da kroz njegov život drugoga barem na trenutak obasja veličanstveni sjaj Božje i ljudske ljubavi! Samo zbog toga jednog trenutka njegov život će imati smisla jer je zaista bio čovjek kroz kojeg je drugome progovorio Bog.
A više od toga uistinu nije ni potrebno.
Ni da bi se bilo fratar!
Ni da bi se bilo čovjek!
