U moru angloameričkih tuđica koje su preplavile hrvatski jezik odnedavno se koristi izraz „cancel culture” koji se u hrvatskom jeziku prevodi kao „kultura otkazivanja”. No, malo ima taj izraz zajedničkoga s pojmom kulture ili pojmom otkazivanja, budući da u praksi ta američka tuđica prvenstveno podrazumijeva rastući trend pravnoga i medijskoga ušutkavanja neistomišljenika. Za opis rastuće intelektualne represije na zapadu puno su stoga bolji hrvatski nazivi kao „kultura cinkarenja” ili „kultura prokazivanja”. Dakako, moderni sustav koristi te represivne metode pod pravnim i higijenskim plaštem „zaštite prava manjina”, „obrane demokracijskih normi” ili „očuvanja zdravlja građana”.
U praksi iza razvikanoga izraza kulture otkazivanja skriva se dobro zakamuflirana vrsta represije protiv neistomišljenika u Americi i zapadnoj Europi i koja sve više zauzima maha i u istočnoj Europi. Nije tu nimalo riječ o novoj jezičnoj akrobaciji, već prvenstveno o pravno-policijskoj-medijskoj hajci protiv slobodoumnih pojedinaca koji sumnjaju u liberalne postavke, pojedinci koje mediji sve češće stigmatiziraju kao „fašiste” ili „rasiste”. Kultura otkazivanja vrlo je popularna američka kovanica, no ona također ima dvosmisleno značenje koje svatko može tumačiti na svoj način. U načelu izraz „kultura otkazivanja” rabe pretežno u svom jezičnom arsenalu desni, bijeli, tradicionalistički i nacionalistički krugovi u Americi i Europi protiv rastuće intelektualne represije u modernom multikulturalnom sustavu kao i izraz svoga bunta protiv rastućega trenda uklanjanja kulturne baštine kršćanskoga zapada u školstvu i javnom životu. Kultura otkazivanja dosegla je u ljeto 2021. svoj vrhunac u gradovima Amerike, naročito u Seattleu, prilikom masovnih demonstracija ljevičarskih antifašističkih, multikulturalističkih i transrodnih demonstranata i njihova rušenja i paljenja brojnih simbola i tradicionalne bijele Amerike. S obzirom na velike rasne i demografske promjene u Americi i Europskoj uniji u posljednjih pedesetak godina, nasilne metode tih antifa-transrodnih-multikulti demonstranata bile su i za očekivati. Jer što ima zajedničkoga jedan Afroamerikanac s osnivačem rane Amerike, bijelcem Thomasom Jeffersonom? A što ima zajedničkoga jedan visoki britanski službenik pakistanskoga ili jamajačkoga podrijetla s bivšom engleskom kolonijalnom kraljicom Viktorijom, ili čak s nedavnim britanskim premijerom imperijalistom Winstonom Churchillom, čiji su se spomenici također našli na meti rušenja?
Suprotno desničarskim i nacionalističkim optužbama na kulturu otkazivanja, ljevičarski antifa-demonstranti i njihovi brojni medijski pomagači, zajedno s brojnim ne-bjelačkim „BLM” udrugama („Crnački Životi su Važni”), uz uvijek prisutne nevladine udruge neizostavnoga Georgea Schwartza, alias Soroša, koriste svoje borbene izraze. Tu se treba izdvojiti njihov borbeni poklič koji oni rado koriste: imenica „wokism” (budnost) ili pridjev „woke” (budan). Ujedno je to i zaštitni znak za njihovu antifašističku budnost, ali i znak za njihovu moralnu vertikalu i intelektualnu prosvjećenost. Izrazom „woke”, koji se danas preselio u sve europske medije, raznorazne antifa-transrodne grupe i njihovi manjinski simpatizeri žele ukazati na navodnu povijesnu kriminalnu ulogu bijelih imperijalista kolonijalista, rasista, fašista, bijelih suprenacista, i… dakako nezaboravnih ustaša. Svi neeuropski narodi ili plemena, kao i njihovi moderni migrantski izdanci u gradovima Europe i Amerike, prikazuju sebe kao egzotične, poštene i divne ljude koji odsad moraju služiti kao loša savjest pokvarenih i rasističkih bijelaca.
Nekad su te brojne lijeve multikulti-transrodne udruge, a koje danas vape za vrlim dobrim multikulturalnim svijetom, poput današnje njemačke utjecajne i financijske moćne Amadeu Antonio Stiftung ili francuske LICRA-e, nosile svoj zaštitni znak iza pokliča „komunističke avangarde” ili napjeva „proleteri svih zemalja ujedinite se”. Danas je njihov zaštitni znak „antifa-wokism”.
Oponašanje liberalnoga zapada
Ne postoji u hrvatskom jeziku odgovarajući izraz za loše oponašanje nekoga političkog, medijskog ili pomodarskog trenda, poput na primjer današnjega lošeg oponašanja zapadnjačke kulture otkazivanja. Za lošu imitaciju dvojnika u psihologiji se koristi izraz „mimikrija”, no taj izraz nije uobičajen u govornom hrvatskom jeziku. Stoga je izraz „glumatanje” najbolja pučka riječ za opis hrvatskih iskompleksiranih društveno-političkih-medijskih elita koje loše kopiraju, ili još gore, koje nasumce preuzimaju čak i otpadne pseudo-intelektualne artikle sa zapada. Danas je oponašanje liberalnoga zapada u hrvatskom pravosuđu i medijima dio hrvatske inačice kulture otkazivanja, ili bolje rečeno kulture prokazivanja osoba koje su kritički nastrojene prema liberalnom globalnom sustavu.
Kultura glumatanja ili mimikrija nije apsolutno ništa novo u hrvatskoj povijesti. Od pamtivijeka hrvatski vlastodršci i njihovi intelektualni trbuhozborci oduvijek su nastojali biti papskiji od pape. I Ante Starčević dobro je opisao hrvatske kulturno-političke elite u Zagrebu koje na lošem mađarskom i na još lošijem njemačkom jeziku bjesomučno prihvaćaju direktive i pomodarske trendove iz Beča i Budimpešte. Hrvatska praksa loše imitacije imala je i svoj dugi vijek u titoističkoj Jugoslaviji. Do jučer su hrvatski komunisti koristili brojne srbizme u želji da pokažu svojim drugovima u Beogradu da su bolji Jugoslaveni od Srba, odnosno udbaškiji od saveznih udbaša. Danas je to postala praksa lošega oponašanja američkoga i briselskoga cenzurirajućeg novogovora i prihvaćanje eurokratskih ukaza čiji je glavni cilj brisanje hrvatskoga identiteta. U Europi i Americi već je niz godina na snazi i na dnevnom redu brisanje klasika iz školskoga kurikula zbog njihova navodnoga bijelog rasizma i vjerske netrpeljivosti prema muslimanima. Drama Mahomet francuskoga prosvjetitelja Voltairea iz 18. stoljeća (koji je također bio jako kritičan prema kršćanima i prema židovima) već je davno zabranjena u francuskom školstvu zbog navodnog autorovog protuislamskog stava. Ne treba čuditi da će Marulićeva Judita biti uskoro zabranjena u hrvatskom školstvu zbog navodnog antiislamskog i rasističkog čina heroine koja je odrezala glavu svom srednjoazijskom udvaraču i silniku Holofernu.
Velika prednost jugokomunizma bila je ta da je i običan čovjek mogao lagano prepoznati udbaškoga snagatora ili prozreti službenu laž o jugoslavenskoj sretnoj budućnosti. U liberalnom sustavu prepoznati neprijatelja danas je puno teže. Liberalna kultura otkazivanja ili još bolje kultura prokazivanja, koristi puno elegantnije metode ušutkivanja protivnika, prvenstveno putem nametanja kulture krivice, kulture nacional-mazohizma i kulture samomržnje. Komunizam ubija tijelo; no liberalizam uništava dušu.
