Njemački teolog A. Angenendt tvrdi da je ideja žrtve danas ponovno aktualna. Žrtva je, naime, prvotno ukorijenjena u religiji kao vanjsko, obredno prinošenje nekog dara Bogu čime se od njega htjelo postići nešto veće negoli je vrijednost žrtvenoga dara. Stari pojam žrtve zamijenjen je novim: ne vrijedi izvanjsko nego nutarnje žrtvovanje. Ono je arhetip svakog odgovornog djelovanja. Od njega živi i moderni, sekularizirani svijet. Žrtvovanje pojedinca za drugoga nužno je za svako društvo. Život živi od drugoga života. Žrtva roditelja za dijete, liječnika za bolesnika, znanstvenika za znanost… Žrtva vojnika za domovinu. Mnogo je primjera takva žrtvovanja sve do mučeništva, davanja života za neki ideal ili vrjednotu.
Spremnost za žrtvu po sebi je hvalevrijedna. Međutim, može ju se i strašno zlorabiti. Terorizam i religiozni fanatizam hrane se žrtvovanjem ljudi kao sredstvom postizanja ciljeva. Nanose toliko zla zahvaljujući spremnosti zaluđenih da se žrtvuju. Tako postoji „sveti rat” koji zahtijeva „svetu žrtvu”. Samoubilačke napade. Istinski pojam žrtve je demoniziran i pretvoren u ritual nasilja i krvi. Okrutnost je najveća ondje gdje je posrijedi zaluđenost žrtvovanjem, bezgraničnom predanošću, bez obzira na posljedice. Ideologija žrtve tako zadobiva iznimno okrutnu nesmiljenost.
Požrtvovne ljude, koje susrećemo i u svome okružju, često zlorabimo. Oni su poslušna oruđa za druge. Lako ih pridobijemo i iskoristimo njihovu dobrotu, odnosno požrtvovnost. Oni postaju naše „žrtve”. Već je Nietzsche podrugljivo upozorio: „Ako imaš neku krjepost, stvarnu, čitavu krjepost (a ne samo mali poriv za krjeposti!) – onda si ti njezina žrtva!” Takvi krjeposni, požrtvovni ljudi postaju neka vrsta benzinske crpke na kojoj svatko toči. Često i ne plaćajući. Takvo bezobzirno iskorištavanje i podrugljivo omalovažavanje istinski krjeposnih i požrtvovnih nerijetko se susreće u društvenom životu, ali i u crkvenim zajednicama. Takve se onda smatra budalama kojima se može lako manipulirati.
Ove i slične zloporabe žrtve dovode do slabljenja njezine vjerodostojnosti. Nitko ne želi biti ničija žrtva. Spremnost ulaganja života za slobodu, domovinu, Boga, vjeru stoji pod sumnjom. Čemu se žrtvovati ako bolje prolaze oni koji preziru žrtvu? Tuđu žrtvu malo tko cijeni. Ako je i cijeni, brzo je zaboravi. Onaj tko se žrtvuje teško može očekivati zahvalnost i priznanje od onoga tko samo profitira od plodova njegova žrtvovanja. No, možda je najteže od svega vidjeti da se ono za što se netko žrtvovao nije ostvarilo, da je sve krenulo drukčijim tijekom, da je na neki način „izdano” i žrtvovanje i onaj tko se žrtvovao, da je bilo uzaludno, nepotrebno… Takvo razočaranje je razumljivo. Onaj tko sve daje ima pravo očekivati da će nešto od toga nastati, nešto što će na neki način opravdati ulaganje. Nažalost, i ovdje se potvrđuje: ideali za koje se žrtvujemo često se preokrenu u svoju suprotnost i nužno se postavlja pitanje: je li bilo vrijedno?
U kršćanstvu je duhovna žrtva uzdignuta gotovo do isključivosti, za razliku od starozavjetnog „materijalnog” poimanja žrtve. Mjesto žrtve je srce, a ne vanjski žrtvenik. Umjesto prinošenja žrtava, čovjek se žrtvuje spremnošću slušanja Božje riječi i svjedočenja za nju. Isus kaže: „Milosrđe hoću, a ne žrtve” (Mt 9,13). Žrtva je poslušnost vjere. Naime, upravo je ona ono najteže. I najiskreniji vjernici teško usklađuju život s vjerom, svoju riječ s Božjom riječju. Za to se doista traži žrtvovanje – da se u nama umanjuje ono što je samo ljudsko i uvećava ono što je Božje. Istinska žrtva je kada žrtvujem nešto svoje, a ne tuđe. Primjerice, svoje naduto i umišljeno „ja”. Žrtva je i kada i uz najveću cijenu ustrajem u činjenju dobra, makar to bilo naoko besmisleno i uzaludno. To je istinsko štovanje Boga u duhu i istini. Od te predanosti čitava života Bogu živi drugi život. Njome se oslobađa rijeka milosti čije razmjere i ne zamjećujemo. Ovo nutarnje nije zatvoreno u sebe i izdvojeno. Usmjereno je konkretnomu, vanjskomu. Milosrdni Samarijanac skrbi za čovjeka koji polumrtav leži na putu. U srcu je bio spreman za žrtvu i to je na vanjski način očitovao. Život živi od drugoga života.
