U Isusovu evanđelju nema riječi poput ponekad i donekle. Nema ih jer one ne mogu ponijeti, udomiti vjeru i ljubav. Ta što bi značilo vjerovati i ljubiti ponekad i donekle? To bi jedva mogao biti i odsjaj vjere i ljubavi.
Nije moguće biti ustrajan, živjeti zanosno, ponekad i donekle. Nije moguće biti čovječan ponekad i donekle. Biti ukorijenjen ponekad i donekle.
Bez postojanosti – uz to, i rasta u postojanosti – kako bi se čovjek mogao odazvati ičemu što život čini vrijednim? Kako bi mogao odoliti svakovrsnim izazovima, naći snage da prođe kroz neslućene zahtjevnosti? Uopće: kako bi mogao biti čovjek za nekoga? Za nešto? Kako bi opravdao svoju ljudskost?
Isusovo evanđelje nas želi uvesti u zbilju riječi uvijek i do kraja. Sve što je bio, sve što je činio, Isus je bio i činio u punini. Svakom se čovjeku kojega je susreo posvećivao čitavim bićem. Jednako tako, u svaku svoju riječ, u svaki svoj čin – pa i u svaku svoju suzu – ulagao je svega sebe.
On je u ovaj svijet došao da ljudsku oskudicu preobrazi u obilje. Da tvoju i moju vjeru, nadu i ljubav učini što obilnijom. Odazovemo li mu se u punini: i preobilnom.
Svojim uskrsnućem Isus svoju ljubav dopunja riječju: i preko kraja. Uvijek i zauvijek. Kroza sve vrijeme i kroza svu vječnost. On nas želi rasteretiti svakoga razloga, svakoga izgovora za uzmicanje. Zbilja riječi uvijek, do kraja i preko kraja ne zastaje ni pred kojom zaprekom u nama i među nama. Ona od nas uvijek traži korak više. Korak bliže.
Isusova ljubav u vremenu – uvijek, do kraja i preko kraja – želi nas u svemu nadahnjivati. Dragocjeno je iskusiti da je njegova ljubav u vremenu blagoslovljeno sjeme vječne ljubavi. Iz njega se razrasta život u punini i donosi plod dostojan vječnosti.
Pridodaj svoje srce Isusovu srcu da s njime zajedno bude zemlja blagoslovljenom sjemenu ljubavi.
