Bilo bi vrlo površno izjednačiti nadu i optimizam. Optimizam je vid lažne ili varljive nade jer je nepotpun i neutemeljen na krajnjem Temelju. Optimisti su, zapravo, religiozni ljudi, ali bez unutarnjega odnosa s Bogom koji ravna svjetskim zbivanjima. Optimizam se izriče kao (lažna) nada koja svoje utemeljenje pronalazi u uvjerenju da će se stvari kretati dobro na temelju vlastitih predviđanja, proračuna, tehničkih i drugih dostignuća. Za razliku od kršćanske nade koja se temelji na Bogu i njegovim obećanjima, optimizam se temelji na vjeri u napredak nošen vlastitim sposobnostima i postignućima. Jednostavno rečeno, optimizam se oslanja na čovjeka, a ne na Boga. Prorok Jeremija izriče prokletstvo čovjeku koji se uzda u čovjeka, a blagoslov čovjeku koji se uzda u Jahvu (17,5-7). Upravo zbog oslonjenosti na vlastita postignuća i napredak, optimizam je varljiva, lažna nada. Ona je nada agnostika koji se ne oslanjaju na Boga jer ne znaju za njega, pa se zato oslanjaju na sebe, svoja znanja i svoja postignuća. Autoreferencijalni ljudi mogu biti samo optimisti, a teško ljudi nade.
Kršćanska je nada uvijek vezana uz obećanja. Mi se nadamo jer nam je netko nešto obećao. No, kršćanska nada nije nada u ispunjenje tek ovozemaljskih obećanja. Time bismo nadu sveli na horizontalnu razinu. Kako se kršćanska nada ne bi pretvorila u lažnu nadu, odnosno u puki optimizam, potrebno ju je uvijek pročišćavati, kako su to činili proroci. Oni osuđuju varljivu nadu koja se ne temelji na Božjim obećanjima, nego u oslonjenosti na vlastitu moć i savezništva s drugim narodima, što redovito ima za posljedicu idolopoklonstvo i formalistički kult. Upravo ovakva oslonjenost na sebe i svoja postignuća otkriva da su optimisti najčešće agnostici i megalomani, uvjereni u vlastitu veličinu, te skloni veličanju vlastitoga lika i djela. Što je to nego idolopoklonstvo? Dakako da i od svojih suradnika te labilnih ljudi traže da ih se poštuje kao takve, pretvarajući ih u miljenike svoga djela i lika kojemu se ovi nekritički dive.
Naspram optimizmu čiji su zarobljenici agnostici i megalomani, temeljna odlika nade je poniznost. Ona nas uči nadanju. Samo ponizan čovjek može biti ustrajan u nadi da će Božja milost do kraja izvesti svoje djelo u nama te da će se ispuniti Božja obećanja. Nema nade bez istinske poniznosti. Jedino ponizan čovjek može biti čovjek nade. Nada bez poniznosti pretvara se u puki optimizam. Ponizan čovjek zna da se stvari ne kreću u dobrome smjeru na temelju vlastitih proračuna, postignuća i osobnoga vodstva, nego na temelju posvemašnjega poniznog predanja svoga života u Božje ruke te na temelju ponizne vjere u Božja obećanja. U tom poniznom predanju nada prolazi kroz iskušenja i trpljenja, ali se upravo u njima jača. Upravo zbog ovoga nada ostaje živa i onda kad se ovosvjetski optimizam ruši. Ona ostaje živom ne samo u evoluciji povijesti nego i onda kada povijest doživljava svoju involuciju. Kršćanska nada je subverzivna nada, prevratnička, jer prevrće ovosvjetske kriterije koji, kako se to misli, pouzdano određuju što je dobar život te što predstavlja uspjeh i radost u životu. Srž subverzivne kršćanske nade pronalazimo u Isusovim riječima da će posljednji biti prvi (Mt 19,30), da će neznatni biti uzvišeni, a gladni napunjeni dobrima (Lk 1,46-55). Upravo nam ovi evanđeoski primjeri pokazuju da kršćanska nada nije isto što i optimizam.
Drugim riječima, specifičnost kršćanske nade ne upućuje na bilo kakvu perspektivu glede budućnosti, makar ta perspektiva bila krajnje razumski osnovana. Smisao i narav kršćanske nade određuje se prema Isusovoj smrti i uskrsnuću, a ne prema napretku temeljenom na vlastitim postignućima i proračunima. Kršćanska nada nalazi samo u Kristu svoj temelj i svoje odrediše. Ona se ne iscrpljuje u ispunjenu ovozemaljskih obećanja, nego se radi o boljoj nadi od one u ispunjenje ovozemaljskih obećanja. Kršćanska nada je velika nada, kako je to pokazao papa Benedikt XVI., koja nadilazi male nade od kojih ljudi žive i koje se ispunjaju u tijeku ovozemaljskoga života. Kršćanska nada je nada u vječni život. Ta velika nada je nada da život neće završiti u ispraznosti. U tome se krije snaga, moć i sila kršćanske nade.
Upravo kršćanskom nadom, a ne optimizmom, izražavamo uvjerenje da će budućnost imati pozitivan ishod i da se sadašnji trenutak zbog toga lakše živi. Nasuprot optimizmu koji se temelji na čovjekovim postignućima kojima obećava bolji život i time neku vrstu samootkupljenja i samospasenja, prva i velika kršćaninova nada, koja jedina opstaje unatoč svim razočaranjima, može biti samo Bog koji nas je do kraja ljubio i predao za nas. Optimizmom se možda može doseći bolji svijet, ali taj bolji svijet ne može ispuniti naša najdublja nadanja. Taj bolji svijet nije vječni svijet. Kršćani samo u Kristu mogu pronaći bolju nadu, veliku nadu koja nas nosi dalje od ispunjenja ovozemaljskih obećanja.
