Za razliku od Staroga zavjeta, u Novom zavjetu nema toliko direktnih spominjanja braka, tako da nije uvijek lako donijeti konačnu ocjenu o kršćanskom učenju glede braka. To jest, zbog nedovoljno materijala teško je odrediti u čemu bi bila posebnost i jedinstvenost, kao i različitost kršćanskog braka u odnosu na židovsko poimanje braka, kao i poimanje drugih civilizacija.
Kao prvo treba reći da nema previše mjesta u Evanđeljima koja donose Isusovo učenje i govor o braku. Zašto je to tako? Najvjerojatniji razlog je taj da je Isus prihvaćao instituciju braka kao nešto uobičajeno, tj. kao nešto što nije trebalo objašnjavati. Očito je brak (a uključno time i potomstvo) smatrao bitnom sastavnicom života zajednice; i ne samo sastavnicom nego njezinom žilom kucavicom, bez koje bi život zajednice i društva bio nemoguć.
Prva aluzija na brak u Novom zavjetu može se vidjeti u opisima Isusova rođenja (Mt 1,18-25; Lk 2,4-6) gdje se govori o bračnom zajedništvu Marije i Josipa. Lukin izvještaj puno više naglašava važnost potomstva u braku, posebno kad govori o rođenju Ivana Krstitelja (Lk 1,5-25.57-58).
Drugo spominjanje braka u Novom zavjetu pojavljuje se na početku Isusova javnog djelovanja, a to je zgoda prvog Isusova čuda u Kani Galilejskoj gdje je za vrijeme svadbe (početka bračnog života) pretvorio vodu u vino (Iv 2,1-12).
Kao pobožni Židov, čovjek koji je urastao u kulturu svojega naroda, Isus je prihvaćao tadašnje gledanje na brak, koje je bilo jasno izraženo odredbom “ne čini preljuba” (Mk 10,17-22; Mt 19,16-22; Lk 18,18-23). Tumačeći gornju odredbu, Isus u Govoru na gori donosi novost i produbljuje tu odredbu – da nije samo preljub grijeh, nego i požuda (Mt 5,27-28).
Pitanje rastave braka u Novom zavjetu bilo je povezano sa starozavjetnim gledanjem na rastavu. Već je spomenuta mogućnost supruga napisati otpusno pismo, ako “otkrije nešto ružno” na supruzi (vidi Pnz 24,1). Dvije židovske škole, Hilelova i Šamajeva, ovaj su izričaj “ružno” tumačile različito. Prema Šamajevu tumačenju, “ružno” se odnosilo na seksualni nemoral, radi čega je suprug mogao otpustiti suprugu; dok su predstavnici Hilelove škole izraz “ružno” tumačili jako široko. To jest, čak ako i suprug nije bio zadovoljan s objedom koji je prema njegovu mišljenju bio “ružan” tj. neukusan, i to je mogao biti dovoljan razlog za otpuštanje supruge. Ova različita, jako suprotna, tumačenja, bila su okvir da Isus donese nauk o rastavi (vidi Mk 10,2-10; Mt 19,3-12), gdje ističe nerazrješivost ženidbe koja svoje temelje ima u Božjoj volji izraženoj kod stvaranja čovjeka. Dakle, pozivajući se na Božju volju, Isus je bio neumoljivi zagovornik nerastavljivosti braka.
Govoreći o braku, treba spomenuti i ranokršćansko “protivljenje” braku, ali ne u smislu da su prvi kršćani bili protiv braka, nego u smislu da su brak smatrali nevažnim pred uvjerenjem da će uskoro nastupiti kraj svijeta i da u vječnom životu neće biti braka (usp. Mk 12,18-27; Mt 22,23-33; Lk 20,27-38).
Govoreći o braku u Novom zavjetu, nužno je spomenuti i Pavlov stav koji je najočitiji u 1 Sol 4,3-8 te 1 Kor 7,1-40. Mnogi će na prvi pogled reći da je Pavao bio “ženomrzac” i time protivnik braka. Međutim, njemu samome su pomagali bračni drugovi Priscila i Akvila (Dj 18,18.26; Rim 16,3-4). U 1 Sol Pavao naglašava da se treba kloniti nemoralnog ponašanja u braku, dok 1 Kor taj stav donekle modificira. To jest, i u 1 Kor Pavao ističe da nemoral nikako ne može biti sastavni dio bračnog života, budući da je prema njegovom mišljenju brak posvećujuća i otkupljujuća realnost – tj. brak posvećuje i otkupljuje. Ipak, u 1 Kor 7 Pavao četiri puta ističe da je bolje ne ženiti se (reci 8, 25-35, 36-38, 39). Ovaj njegov stav bitno je uvjetovan eshatološkim uvjerenjem da će kraj vrlo brzo nastupiti i da nema potrebe za ženidbom.
Osim Pavla, o braku i bračnom životu piše i post-pavlovska tradicija. Čini se da su na ranokršćansko gledanje na brak mogle utjecati različite gnostičke krive ideje, te su kao reakcija na njih formulirani kršćanski stavovi vidljivi prije svega u takozvanim “propisima o kućnom ćudoređu-ponašanju”, od kojih je najstariji onaj u Kol 3,18–4,1. U tim propisima se poziva žene da se pokoravaju svojim muževima, a odmah nakon toga da muževi ljube svoje žene. Poslanica Efežanima u kojoj se također nalaze propisi o kućnom ćudoređu proširuje odredbe kako se ponašati u obitelji (Ef 5,21–6,9) zadržavajući patrijarhalno gledanje na brak. Slični stavovi nalaze se i u 1 Pt 3,1-7 s tim da se muževe poziva da budu obazrivi prema svojim suprugama.
Sve u svemu, novozavjetno gledanje na brak se oslanja na starozavjetno gledanje, gdje je kultura igrala važnu ulogu u formiranju stavova. S tim, da je Isus u svojem nauku jače i izraženije isticao nerazrješivost braka.
