Kad se popnem na planinske vrhunce i srcem zagrlim sve dokle mi pogled seže, poželim kliknuti poput orla u visine i daljine, da se čuje do nakraj svijeta: „Dođite i gledajte djela Božja! Dođite i zahvaljujte sa mnom Gospodinu!” U planini je Gospodinova blizina tako očita, dodirljiva, bliska. Čini mi se, mogla bih ga rukama obuhvatiti – Njega neizmjernoga, nevidljivoga, svesilnoga.
Dok koračam oštrim rubovima bijeloga kamenja, ili oprezno po sklisku travnatu putu, strmom kosinom iznad zjapeće provalije ili se grčevito držim stijene da me vjetrovi ne odvuku u dubinu, dok me strahovi smućuju i umor usporava, vidim Ga u svemu oko sebe, osjećam Ga pored sebe i znam da se brine o meni, da me vodi i čuva. I svakim mi novim korakom otkriva ljepote svojih djela, ljepote Zemlje što je stvori. Njegova je ljubav stvorila sve te neopisive, neizrecive ljepote u kamenu, zemlji, vodi, oblacima. Utisnula je čaroban cvijetak u sasušenu pukotinu stijene, razlistala gordo stablo i korijen mu mekom mahovinom prekrila, usred pustoši suncem presahnule je iznjedrila nit žive vode…
Njegova je ljubav tako djelotvorna, mudra, nježna, maštovita i neizreciva. Njegova nam je ljubav darovala oči kojima možemo sagledati i maleno i veliko. Oči da u njih stane i sićušna kapljica rose obojena dugom i čitavo obzorje zarumenjeno prvim jutarnjim cjelovom sunca. Oči da vide sklad boja i ljepotu oblika. Od Njega nam uši da osluškuju nježan lahor u mladim iglicama iriša, huk vjetra u raspuklinama stijena i gromoglasan urlik groma u vrhovima. I nos nam dade za omirisati maglu, cvijet, vatru, skrivenu jagodu i gljivu…
On mi dade i noge brze kao u košute i postavi me na visine čvrste (Ps 18,34) i vodi me rukom jakom i sigurnom, planinom kao velikom galerijom svoje ljubavi i mudrosti. I dok tako koračam ljepotama planine, razgovaram sa svojim Stvoriteljem. Ne izgovaramo riječi, ali se razumijemo. On mene poučava, raduje, smiruje, odgaja djelima ruku svojih što ih svakim novim korakom, sa svakim novim pogledom otkrivam i razaznajem. Bezglasno mu zahvaljujem i strahom i nadom i radošću ustreptaloga srca.
Kad se umorim ili ožednim, a čini se nigdje pogodna mjesta za počinak, i vrelina dana isuši svaku poru, i baš onda, kao što psalmist pjeva i meni se dogodi: „..na poljanama zelenim On mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju…” (Ps 23,2).
Dao mi je i jezik i nebrojene riječi, ali su i one nedostatne da opišu ljepotu vidika, oblika, boja, pojava slika… Ljepotu Božje planine. I svaki put kad sam u tim Njegovim prostorima kamena i neba, pa čak i ponovno na istome mjestu, na istom vrhu ili stijeni, opet mi nešto novo otkrije, pokaže podastre oku, srcu. Opet me iznenadi veličinom svoje mudrosti i silinom svoje ljubavi. I kao što je stvarajući ovaj svijet, Gospodin stvorio čovjeka da gospodari svime stvorenim, ali i da se divi i zahvaljuje, i podario mu družicu jer nije dobro da čovjek bude sam, tako je i meni odabrao prijatelje da zajedno hodimo planinom. Jer s prijateljima je lakše podnositi napore penjanja, žeđ, umor, opasnosti. S prijateljima se brige dijele, a radosti umnažaju. S prijateljima je i molitva radosnija. Posebno sam sretna kad u planini naiđem na srce od kamena ili raspelo… To je znak da su mnogi hodeći brdima na poseban način osjetili Božju blizinu i doživjeli veličinu ljepote Njegovih dijela i iz zahvalnosti podignuli znak koji nas podsjeća na riječi psalma: „Jahvina je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive…” (Ps 24,1).
I kada zastanem pod sjenom križa moleći, nad glavom mrmori vjetar, zrak miriše čistoćom, pošaljem put nebesa cjelov, a jedan bezglasni „hvala” iz moga srca odnesu ptice u Njegove visine.
(Ana Pelivan)
