Neki „Knjigu nad knjigama” – Bibliju – nazivaju „knjigom bijega”, tako na primjer Johann Hinrich Claussen, koji kroz četrdeset biblijskih postaja prati temu bijega u Bibliji, tvrdi kako je Biblija zbirka knjiga koju su napisali „izbjeglice” i „beskućnici”. Nadalje smatra kako je mnogoboštvo zapravo religija „ukorijenjenih naroda”, sjedilaca, dok je jednoboštvo religija onih koji nemaju sigurne domovine. Vjera u samo jednoga Boga koji je svugdje i nigdje „kod kuće” vjera je ljudi koji tek trebaju pronaći svoju domovinu, svoje mjesto pod nebom te se zato pouzdaju u Boga koji je s njima na putu, u Boga hoda.
I doista, monoteističke religije započinju s bijegom, putovanjem, odlaskom, hodom. Židovima njihova najvažnija svetkovina u sjećanje doziva bijeg iz Egipta. Utemeljitelj kršćanstva, Isus iz Nazareta, svojim učenicima daje naredbu da idu do na kraj svijeta propovijedati Radosnu vijest, a muslimani započinju računanje vremena s Muhamedovim bijegom iz Meke u Medinu. Iako bibličar Friedrich Nötscher niječe da Stari zavjet ima neku svoju teologiju ili nauk o hodu i putu, ipak se ne može nijekati kako ti pojmovi imaju bitnu ulogu u rječniku biblijske vjere, osobito od Isusova predstavljanja sebe samoga kao uosobljenoga puta (usp. Iv 14,6).
Apostol naroda, Pavao, kršćansku zajednicu smatra zajednicom iseljenika u hodu, na proputovanju, koji sada žive daleko od domovine (usp. 2 Kor 5,6 i Fil 3,20). U terminologiji Staroga zavjeta, riječi koje označavaju hod, cestu, put i pokret, pojavljuju se skoro pet tisuća puta. Giacomo Danesi zbog toga zaključuje da „već ovi leksički podaci daju nazrijeti kako se nalazimo pred temom koja je sve drugo samo ne rubna” za Bibliju. Izlazak iz Edena kao iskustvo hoda i putovanja je praiskustvo čovjeka. Ono je ujedno i praiskustvo čovjeka vjernika i vjere uopće otkako je od Boga u-pućen na put u nepoznato. Hod je to koji ga čini praocem vjere. U Bibliji su putovanja daleko više negoli puki geografski pokreti. Ona su put Boga s čovjekom i čovjeka s Bogom. Za čovjeka Biblije put je njegov usud, poziv, određenje. Taj put i hod čovjeka Biblije ostat će uvijek i nešto duboko dvoznačno, jer čovjek ostaje slobodan izabrati i zle putove i stranputice. Sjećamo se pokušaja prekida pashe, prijelaza hebrejskoga naroda iz kuće ropstva natrag u nju. I jahvistička tradicija Biblije nam prikazuje i onu negativnu stranu puta i hoda ljudskoga kao kaznu za grijeh Edena, zločin Kajina i oholost Babilona. Za Gustafa Wingrena ipak hod izlaska ostaje apsolutno odlučujućim za sav Izraelov vjerski, moralni i duhovni sustav. A njemački geograf Friedrich Ratzel rekao je kako je selilaštvo jedna od temeljnih činjenica ljudske povijesti. Danas možda više nego ikada. Rekonstruirati povijest selilaštva, kaže Renato Biasutti, jednako je što i rekonstruirati cijelu povijest čovječanstva. Seljenje, bijeg, protjerivanje, egzil, deportacija, migracija – temeljna su to iskustva čovjeka uopće.
Hrvati – „iseljenički narod”
Temeljna su to iskustva i Hrvata kroz njihovu povijest. Negdje pred Drugi svjetski rat ondašnji je ravnatelj Iseljeničkoga muzeja u Zagrebu, u knjizi Hrvatska domovina, ustvrdio kako je svaki peti ili šesti Hrvat iseljenik. Malo nakon rata je Većeslav Holjevac u knjizi Hrvati izvan Domovine morao pokazati kako je taj omjer kudikamo nepovoljniji i kako je u iseljeništvu ili na privremenome radu izvan Domovine zapravo svaki treći ili četvrti Hrvat. Hrvatski je narod raseljen na svih pet kontinenata.
Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske tvrdi kako skoro četiri milijuna Hrvata živi izvan granica Republike Hrvatske. Mnogi, kao na primjer hrvatski književnik Ante Matić, smatraju kako je stvarni broj kudikamo veći i zauzima se za korekciju službenih brojki. Papinsko vijeće za dušobrižništvo selilaca je na II. svjetskom kongresu za dušobrižništvo iseljeništva 1985. naglasilo kako je gotovo nemoguće pružiti točan uvid u tu svjetsku pojavu selilaštva, jer su podaci nesigurni: valovi su izbjeglica nepredvidljivi, mnogi se migranti pritajuju, nema podataka o prisilnim preseljenjima, što čini da je taj vidokrug širok i zamršen. Hrvatske migracije iz te problematike nisu izuzete.
Crkva i hrvatsko iseljeništvo
Valovi iseljavanja Hrvata iz domovine (RH i BiH) mogu se danas donekle rekonstruirati i razgraničiti u nekih sedam razdoblja našega iseljeništva. Početkom iseljavanja Hrvata može se smatrati 15. stoljeće kao posljedica islamskoga (otomanskoga) imperijalizma. Nelson Mandela, kojega je Ante Matić 1995. godine u Pretoriji intervjuirao, rekao je doduše kako su po njegovim saznanjima hrvatski moreplovci i prije Ferdinanda Magellana (1480. – 1521.) doplovili na jug Afrike i pokrenuli val doseljavanja, ali ipak iseljavanja izazvana otomanskom invazijom smatramo službenim početkom hrvatskoga iseljeništva. Od tada potječu sve hrvatske naseobine u susjednim zemljama: Italiji, Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj i Rumunjskoj. To prvo razdoblje trajalo je do konca 19. stoljeća. Od 15. do 17. stoljeća je iz južnoslavenskih zemalja, dankom u krvi, odvedeno dvije do tri stotine tisuća dječaka u ropstvo u Tursku i druge zemlje turske carevine gdje su prisilno asimilirani u tuđinskome narodu već u prvoj generaciji. Vrlo dirljivo je o tome pisao nobelovac Ivo Andrić u romanu Na Drini ćuprija, gdje govori o načinu obveznoga oporezivanja u Osmanskome Carstvu zvanoga „adžami-oglan” ili danak u krvi. Sultan Murat II. je 1420. godine uveo taj monstruozni porez kojim su iz južnoslavenskih zemalja prikupljani kršćanski dječaci za robovsku elitnu vojsku janjičara, a djevojčice za seksualno iživljavanje u haremima. Andrić opisuje kako su tu djecu odnosili u sepetima na leđima. Neki povjesničari i arhivisti iz Turske tvrde kako čak deset milijuna Turaka ima hrvatske korijene. Do tih zaključaka su došli prelistavajući arhive u Istanbulu. Godine 1493. vodila se Krbavska bitka i samo u toj godini dopremljeno je deset tisuća djece iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Zbog toga neki govore o Turskoj kao o najvećoj hrvatskoj „dijaspori”.
Neka naselja Hrvata u dijaspori nastaju odmah nakon sudbonosne Mohačke bitke, 1526. godine, kada se prvi pokreću planinski Bunjevci iz Hercegovine, a Šokci prelaze Savu na svome putu iz Bosne u Slavoniju, Baranju i Bačku. Do glavne bunjevačke seobe u Bačku, Ugarsku pa sve do Budima i Ostrogona dolazi 1688. godine, pod vodstvom franjevaca. Tako je nastao prvi lanac hrvatskih naselja koji je sezao od Darde u Baranji prema Somboru, Subotici i Baju u Mađarskoj te prema Banatu. Drugi lanac hrvatskih naselja formirao se u Gradišću (Burgenlandu), između 1533. i 1535. godine, gdje je oko 100.000 Hrvata napučilo oko 200 sela. Neka od tih naselja su išla daleko na sjever sve do Slovačke i Moravske u današnjoj Češkoj.
S doseljenicima su išli i njihovi svećenici – franjevci Provincije Bosne Srebrene – a kralj Ferdinand I. dao im je dozvolu da si sami mogu osnivati svoje fare (župe) i imati svoje farnike (župnike), koji će im slaviti svetu „mašu” (misu). To su, ako ih tako smijemo nazvati, hrvatske pramisije. Povjesničari priznaju kako su gradišćanski Hrvati spasili Mađare od germanizacije jer su svojim naseljavanjem stvorili pojas između Austrije i Ugarske. Zauzvrat su od Mađara dobili mađarizaciju o kojoj pjeva i hrvatska domoljubna pjesma „Ustani, bane”: Mađarske zastave dig’o Hedervary, silom hoće Hrvatsku da nam pomađari. Također se u zaslugu Hrvatima ubraja što je Gradišće u jeku širenja nove protestantske vjere ostalo uglavnom katoličko. U obrani katoliciteta i hrvatskoga jezika najviše su se isticali franjevci. Drugi val iseljavanja Hrvata bi, prema mišljenju stručnjaka, trajao od konca 19. stoljeća do Prvoga svjetskog rata. U vremenu između 1890. godine i početka Prvoga svjetskog rata doselilo se gotovo 400.000 Hrvata samo u Ameriku, a vrhunac je bio 1907. godine kada ih se doselilo 83.000. Ta „američka groznica” bila je uzrokom opustošenja čitavih dijelova Hrvatske i tako je smanjila u Domovini radnu snagu i oslabila industriju i poljoprivredu te je Vlada morala novim propisima pokušati zaustaviti iseljavanje. S ovim drugim valom iseljavanja započinje ujedno i organizirana pastoralna briga za naše iseljenike i to u Americi 1894. godine dolaskom svećenika Dobroslava Božića, bivšega franjevca Provincije Bosne Srebrene, u Pittsburgh.
Od pramisija do prve župe
Na molbu hrvatskih iseljenika u Ameriku ga je poslao đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. Godine 1994. Crkva u Hrvata slavila je stoljeće organiziranoga pastorala za Hrvate u inozemstvu. Tim je povodom kardinal Franjo Kuharić otputovao u prvoosnovanu hrvatsku inozemnu župu svetoga Nikole, u američki Pittsburgh. Tko je bio taj svećenik, bivši bosanski fratar, kojega je biskup Pittsburgha okarakterizirao kao sacerdos zelantissimus? Tko je taj prvi pravi misionar Hrvata o kojemu bivši franjevac i pjesnik Branko Škarica u zbirci svojih pjesama iz 1906. godine u Uspomeni D. Božića pjeva: A bio je uzor pregaranja. Na poljani rodoljuba div i vranama crnim soko siv! O Josipu Dobroslavu Božiću, rođenome 1860. godine u Jošavi kod Odžaka, a preminulome u Steeltonu u Americi 1900. godine, ne znamo mnogo. Rijetko je tko o njemu pisao. Povjesničar fra Julijan Jelenić nam je jedan od glavnih izvora biografije Dobroslava Božića. Njegov sud o njemu je međutim iz nekoga nama nepoznatoga razloga izrazito negativan. Na jednome mjestu Jelenić piše za Božića kako je nemiran duh, umišljena veličina, mučenik prilika u kojima se nalazio, a ponajviše svoje mašte. Robin Okey ga u knjizi Taming Balkan nationalism. The Habsburg „Civilizing Mission” in Bosnia, 1878-1914 okrivljuje za širenje nacionalizma u BiH. Božić je bio čovjek žestoka temperamenta i akcije. Osjećao je patriotski i patriotski djelovao, dok je Austrija imala plan u Bosni stvoriti nekakav bosanski narod i bosanski jezik i tako isključiti svaki patriotizam, bilo srpski bilo hrvatski. On je protiv takvih austrijskih nastojanja pisao i govorio. Time je ujedno upao u oči vlastima i postao im problem. Austrijske ga vlasti nisu međutim izravno napadale već stvaranjem pritiska na njegovo starješinstvo, a ovo je Božića neprestano premještalo sa župe na župu i iz samostana u samostan. U jedanaest godina svoga služenja u Bosni kao franjevac bio je devet puta premješten. U jednoj godini čak dvaput, a jednom i na sam dan Božića kad svatko slavi, miruje i veseli se.
Zajednica Hrvata u Argentini prilikom posjeta predsjednice Republike Hrvatske 2018.
Fra Julijan Jelenić, iako daje negativnu ocjenu Božićeve osobe, ipak predbacuje Upravi Provincije kako je previše izlazila u susret austrijskim vlastima i „vakmajstorima”. Ti česti premještaji i izgoni, čak jednom i u Albaniju, očito su Božića ogorčili pa je iz Rima zatražio dozvolu da ide u misije u Kinu. Koncem 1891. tu je dozvolu i dobio te je početkom sljedeće godine imao poći u Rim pa odatle u misije. Međutim, iz Rima se zbog nekoga razloga vratio nakon mjesec dana opet u Bosnu, na Plehan. Po povratku iz Rima on je banjolučkomu biskupu uputio molbu da ga primi u svoju biskupiju, što je biskup Marković i učinio. Ovaj ga je postavio za duhovnoga pomoćnika i katehetu u školi sestara milosrdnica. No, ni tu nije ostao dugo već ga je Uprava premjestila prvo u Sanski Most pa zatim u Kraljevu Sutjesku. Tada je došao do uvjerenja kako mu nema mjesta u Bosni ni u franjevačkoj zajednici zbog prevelikog pritiska Austro-Ugarske na upravu provincije te je od Rima zatražio sekularizaciju i otputova kao misionar u Ameriku.
U Pittsburghu je 1894. godine u kratko vrijeme sagradio župnu crkvu i ured te s vjernicima otvorio vlastitu tiskaru. Uskoro su ga i Hrvati iz Steeltona zvali neka i njima sagradi crkvu i oformi župu. Rado se odazvao tomu pozivu te je i ondje koncem 1899. godine bio gotov s povjerenim mu poslom. Mislio je zatim poći i u Chicago te i ondje napraviti tako, ali ga je u Steeltonu zadesila smrt, 1990. godine.
Sustavno osnivanje misija
Nakon Dobroslava Božića dolaze i drugi biskupijski svećenici, a od 1912. godine i redovnici: franjevci, zatim dominikanci, slijede ih trećoredci i konventualci pa na koncu i isusovci. U Zagrebu se 1912. godine osniva Društvo sv. Rafaela za zaštitu hrvatskih iseljenika u kojemu su zagrebački franjevci najaktivniji. Rad društva oživio je nadbiskup Alojzije Stepinac te je 1940. godine osnovao list Hrvat u tuđini. Treći val iseljavanja dogodio se do Drugoga svjetskog rata. U ovome razdoblju za našim iseljenicima u Ameriku odlaze i ženske redovničke zajednice, a prve među njima sestre milosrdnice. Kobni Drugi svjetski rat i godine nakon njega dovele su do novih velikih iseljavanja pa bi razdoblje do šezdesetih godina 20. stoljeća predstavljalo četvrti val iseljavanja Hrvata. Komunistički totalitarizam imao je za posljedicu novi, peti veliki val iseljavanja Hrvata iz Domovine, šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Negdje oko 1973. godine ovaj se val seljenja uglavnom zaustavlja. Razdoblje četvrtoga i petoga vala iseljavanja Hrvata zapravo predstavlja vrijeme osnivanja hrvatskih katoličkih misija ili zajednica u zapadnoj Europi. Rim je mons. Krešimira Zorića imenovao članom Vrhovnoga vijeća za emigraciju pa je on 1958. godine u Rimu osnovao ured Cura pastoralis pro emigrantibus croatis. Sustavni pastoralni rad s iseljenicima na misijama omogućit će apostolska konstitucija Exul familia iz 1952. godine koja je pružila pastoralne smjernice za dušobrižništvo selilaca.
Drugi vatikanski sabor će k tomu još donijeti novu pastoralnu usmjerenost Crkve i vrjednovanje materinskoga jezika i liturgije na istome, što je također jedan od snažnih impulsa i za misije, odnosno za slavljenje svetih otajstava na vlastitome jeziku. Na činjenicu i izazov sve većih migracija u svijetu Crkva će još jednom reagirati 1969. godine u osobi pape Pavla VI. uputom o pastoralnoj brizi za migrante. Njegov motuproprio Pastoralis migratorum cura kaže: „Pastoralna briga za migrante uvijek je privlačila materinsku skrb Crkve, koja uistinu kroz stoljeća nije prestajala na razne načine pomagati onima koji su, kao prognanik Krist u Egiptu s nazaretskom obitelji, bili prisiljeni iseliti daleko od svoje domovine.” U zapadnoj Europi je do 1969. godine bilo 26 hrvatskih katoličkih misija, deset godina kasnije 110, a početkom osamdesetih 181 hrvatska misija ili župa u cijelome svijetu u kojima je djelovalo 250 svećenika. Početkom trećega tisućljeća postoje već 192 hrvatske katoličke misije u svijetu sa 542 pastoralna djelatnika. Do šestoga vala iseljavanja Hrvata došlo je zbog velikosrpske agresije za vrijeme Domovinskoga rata u RH i BiH (1991. – 1995.). Globalizacija kao nezaustavljivi povijesni proces, rađanje Europske unije te loše gospodarstvene i političke prilike u RH i BiH doveli su posljednjih godina do novoga, sedmoga po redu, vala iseljavanja Hrvata u drugome desetljeću 21. stoljeća. Kraj mu se još ni blizu ne nazire. Usud Hrvata kao iseljeničkoga naroda lijepo su opisali stihovi refrena jedne pjesme VIS-a Jukić, benda franjevačkih bogoslova Provincije Bosne Srebrene, koji kaže: Svud mi tuđe sunce svijetli, svud me bude tuđi pijetli. Ostaje nada da će u tom iseljeničkom usudu našega naroda hrvatske katoličke misije i dalje hrvatskim iseljenicima uzmoći posredovati ono što je pisac Poslanice Diognetu u 2. stoljeću već naglasio: Za pravoga kršćanina svaka je zemlja domovina, jer „Gospodnja je zemlja i sve na njoj“ (Ps 24) i svaka domovina je tuđina, budući da „niste više tuđinci i gosti nego ste sugrađani svetih i ukućani Božji” (Ef 2,19).
Misije – stanje i perspektiva
Stanje. Nekadašnji predsjednik Komisije XIV za migracije, Josef Voß, u Uvodu dokumenta Njemačke biskupske konferencije Crkva u mnogo jezika i naroda. Niti vodilje za dušobrižništvo katolika drugih materinskih jezika iz 2003. godine pruža na neki način opravdanost postojanja misija citatom iz Djela apostolskih i tvrdi kako mnogi i danas i sutra žele „svojim jezicima razglašavati veličanstvena djela Božja” (Dj 2, 11). Također kaže kako treba „ozbiljno uzeti u obzir iskonsku čovjekovu potrebu da svoju vjeru, svoje najdublje nade i čežnje želi slaviti na svome jeziku, kao i u svojoj tradiciji i u svojoj vlastitoj kulturi” jer „to pripada čovjekovu identitetu.” Netko je rekao kako iseljenici nerijetko znaju upasti u dvostruku dijasporu u zemlji prispijeća: u dijasporu svoje narodnosti, svoga jezika i svoje kulture s jedne strane i u religioznu dijasporu s druge. Tu opasnost prepoznalo je i Papinsko vijeće za dušobrižništvo selilaca i turista: „Iskustvo je dokazalo da nedostatak mogućnosti slobodnog izražavanja na vlastitom jeziku, zajedno sa zabranom vlastitih religijskih predaja i kulturne baštine prošlosti, uvelike ranjava savjesti, osiromašuje kulturnu sredinu, izaziva odvajanje, čak raskol, briše zajedno s uspomenama i religiozna uvjerenja, smanjuje broj vjernika.” Budući da selioci sa sobom „neizbježno nose i spomen svoga naroda kao neizbrisivu i neodrecivu istobitnost, identitet što ga nova sredina ne prima uvijek dobrohotno, Crkva im priznaje taj izvorni identitet i pruža im mogućnost da se slobodno, s vlastitim jezikom i vlastitom baštinom, uključe u novu zajednicu koja ih prima.”
U Bibliji su putovanja daleko više negoli puki geografski pokreti. Ona su put Boga s čovjekom i čovjeka s Bogom. Za čovjeka Biblije put je njegov usud, poziv, određenje. Taj put i hod čovjeka Biblije ostat će uvijek i nešto duboko dvoznačno, jer čovjek ostaje slobodan izabrati i zle putove i stranputice
Papa Ivan Pavao II., i sam svjetski putnik radi naviještanja Radosne vijesti, uvijek je tražio sudjelovanje na ravnopravnoj razini s vjernicima starosjediocima krajevnih Crkava te da ih se gleda kao obogaćenje, a ne kao ugrozu. Iseljenici su ljudi četvrtoga svijeta. Spadaju dakle u najugroženiji dio svjetskoga stanovništva. I povijest hrvatskoga iseljeništva nam pokazuje kako je u nekim vremenima i krajevima bilo iznimno ponižavajuće biti iseljenik. Kada su Hrvati pred turskom najezdom izbjegli u Donju Austriju, domaće stanovništvo nije imalo razumijevanja za doseljenike pa su im čak oduzimali i spaljivali hrvatske molitvenike. Salvatore Garofalo naglašava kako se iseljenik nalazi oduvijek u potrebi već zbog toga što je u tuđini i stoga latinski pridjev „egens” (potrebit, bijedan, siromašan) potječe od „ex-gens”: izvan (svoga) naroda. Kardinal Kuharić je 1979. godine u Uvodu zbornika Katolička Crkva i Hrvati izvan Domovine komentirao osnivanje hrvatskih misija ovako: „Bio je to uistinu neizbježan zahtjev naše savjesti, naše vjere i ljubavi da s iseljenim Hrvatima polaze i hrvatski svećenici iz domovine, da budu s njima i za njih; prijatelji i braća; utočište i zaštita.” Misije pomažu iseljeniku da ustraje u vjeri i da tu vjeru i dalje prakticira i onda kada je „ex-gens”, daleko od svoga naroda. Mnoge su skupine iseljenika svoju vjeru sačuvale upravo zahvaljujući misijama. U mnogim zemljama katolici drugih materinskih jezika danas čine između 15 i 30 % aktivnih vjernika. Misionari su u zemljama prispijeća vrlo često dijelili s iseljenicima nesigurnost, a nerijetko i nedostojne uvjete života. Prije petnaestak godina neke su biskupije i u svojim službenim izjavama za javnost priznale „maćehinski odnos” prema katolicima drugih materinskih jezika. U početku su i strana država i Crkva, ali i sami iseljenici, jer su bili uvjereni kako će se u tuđinskoj zemlji zadržati samo privremeno, pastoral misionara svodili pod oznaku privremenoga. Sanjali su o „brzome novcu” u dalekome svijetu i o povratku u domovinu gdje bi si sagradili bolju budućnost. Osnivanje hrvatskih katoličkih misija i zajednica omogućilo je sustavan pastoralni rad pa se u njima, osim Službe Božje na materinskome jeziku, održava i vjerska pouka, kao i priprava na sakramente prve pričesti, potvrde i ženidbe. Netko je misije na internetu opisao ovako: „To su organizacije Katoličke crkve koje se brinu za vjeru, jezik, život, rad, sport i zabavu hrvatskoga iseljeništva.” Iako ta definicija hrvatskih katoličkih misija nije ispravna, istina je kako se većina tih aktivnosti odvija u njima ili pod njihovim pokroviteljstvom budući da gotovo nema drugih nositelja takvih aktivnosti. Rad na hrvatskim misijama uvjetovan je i sastavom hrvatskih iseljenika. Većina njih su ljudi iz ruralnih sredina s niskim obrazovanjem ili priučeni radnici, „a ono malo hrvatskih intelektualaca, uz časne iznimke, nije imalo kontakta s hrvatskim katoličkim misijama” (Josip Klarić), što je svakako velika njihova sramota.
Zaboravljeno izvandomovinstvo
Mnogi su apelirali na to da se ne zaboravi na one koji su svoj trud uložili i još ga uvijek ulažu u brizi za naše iseljenike, kako one iz prošlosti tako i ove iz sadašnjosti: misionare, svećenike, stalne đakone, redovnice, pastoralne i socijalne suradnike. Plodove njihova vjerskog, karitativnog i kulturnog rada osjetili su vjernici iseljenici, ali i Crkva u Domovini i sama Domovina, posebno tijekom i nakon Domovinskoga rata. U razgovoru za ljetno izdanje Žive zajednice iz 1994. godine fra Bonaventura Duda ističe: „Trebalo bi čak osnovati i institut za proučavanje svega našeg iseljenja. Pritom bismo doznali i pozitivne i negativne značajke hrvatskoga iseljeništva. U slučaju Hrvata, iseljeni moraju dobro poznavati domovinu, ali i viceversa da i domovina poznaje njih. Meni se čini da mi u domovini daleko manje poznajemo iseljeništvo i da se premalo trudimo upoznati ga, nego što to iseljeništvo čini.”
Perspektiva
Misija je vjersko, etničko i kulturno prihvatilište i prebivalište doseljenika. Ona svojim postojanjem čuva doseljenike od izravne ili neizravne asimilacije i predstavlja neku vrstu mosta između Crkve iseljenja i Crkve prispijeća. Ujedno ona omogućava što bolju integraciju u novo društvo kako bi se izbjegla getoizacija. Hrvatske katoličke misije pastoriziraju još uvijek tzv. prvu generaciju hrvatskih iseljenika te njihovu djecu i djecu njihove djece (drugu i treću generaciju). Drugom i trećem naraštaju razumljiviji je jezik Crkve prispijeća, negoli jezik njihovih roditelja. Do kada će za te mlade naraštaje, koji su rođeni u zemlji emigracije svojih roditelja, biti još potrebne hrvatske katoličke misije? Do kada će Crkva u Domovini imati dostatno svećenika za Hrvatsku inozemnu pastvu? Smiju li i dalje hrvatske misije biti tako snažno okrenute prema dušobrižničkim modelima i konceptima iz Domovine ili bi se trebale više prilagoditi pastoralu mjesne Crkve? Koliko je Crkva u Domovini uopće zainteresirana za svoje iseljene vjernike i svodi li se njezina briga danas samo na povremeni dolazak hrvatskih biskupa u svetišta i radi dijeljenja krizme? Zašto u dijaspori nema duhovnih zvanja? To je pitanje koje je kardinal Vinko Puljić postavio u propovijedi tijekom krizme u Wiesbadenu 1996. godine i „u vezi s tim potvrdio poznatu činjenicu da su gotovo svi svećenici koji rade u hrvatskoj inozemnoj pastvi rođeni u domovini, u BiH i Hrvatskoj, ali da se na prste mogu nabrojati svećenička i redovnička zvanja ponikla u hrvatskoj dijaspori” (Anto Batinić). Vladimir Stanković, prvi nacionalni ravnatelj Hrvatske inozemne pastve, smatra „kako sve strane misije imaju samo privremeni karakter” te kako njihov nestanak i nije neka tragedija, jer „u našim smo vjernicima očuvali ljudsko dostojanstvo, vjeru koju su primili u starom kraju i predali je novoj generaciji koja postaje dijelom mjesne Crkve”. Nekadašnji nacionalni ravnatelj Njemačke biskupske konferencije za pastoral katolika drugih materinskih jezika, Wolfgang Miehle, je 2006. godine tvrdio upravo suprotno: „Zajednice drugih materinskih jezika se neće više smatrati samo prolaznom pojavom unutar Crkve.” Peter Prassel smatra kako će „zbog manjka svećenika župe u dosadašnjem obliku ubrzo biti prošlost” te će se to odraziti i na dušobrižništvo katolika drugih materinskih jezika. U mnogim biskupijama Zapada izrađuju se novi pastoralni koncepti, a u drugima se već i provode u djelo pa se župe spajaju ili dokidaju, a to opet uvelike utječe i na misije. Sve je češća pojava da se svećenici moraju pastoralno brinuti za dvije ili više misija umjesto o samo jednoj. Financijska situacija u mnogim biskupijama još je jedan bitan čimbenik koji drastično mijenja sliku misija, osobito kada ostaju bez potrebne infrastrukture i osoblja. Nedvojbeno je, kaže monsinjor Emanuele Clarizio, kako će Crkva trećega tisućljeća biti Crkva u pokretu. Ako je to istina, onda s obzirom na sve pesimistične prognoze o budućnosti misija za katolike drugih materinskih jezika, možemo samo reći kako njihova perspektiva, barem u ovome povijesnom trenutku, ostaje neizvjesna. Njihov doprinos u prošlosti i sadašnjosti u evangeliziranju i očuvanju vjere, kulture, etnije, tradicije, običaja ostaje nemjerljiv i neupitan zauvijek.
