Početna stranica » Blago žalosnima jer će biti utješeni!

Blago žalosnima jer će biti utješeni!

197 pregleda

Kršćanstvo ne bi smjelo biti religija žalosti nego radosti, ne bi smjelo biti religija smrti nego života

Drugo blaženstvo u Govoru na gori glasi “Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!“ (Mt 5,4). Kao i u prvome blaženstvu, i ovdje je nedostatak uzrok žalosti a onda i sreće. Tko su žalosni i kako će oni biti utješeni? Odgovorom na ova pitanja moći će se shvatiti i poruka ovoga blaženstva.

Tko su žalosni?

Središnji dio drugoga blaženstva čini situacija žalosti u kojoj se nalaze i pojedinci i skupine. Dvije karakteristične situacije izazivaju duboku žalost: to su smrt i grijeh. Kod Mt 9,15 veli se: “Zar mogu tugovati svatovi dok je s njima zaručnik? Ali, doći će vrijeme kad će im se oteti zaručnik. Tad će oni postiti.” Iz ovoga se može opravdano zaključiti kako je vrijeme Isusove nazočnosti s učenicima vrijeme radosti, ali kad im on bude uzet, to vrijeme postat će vrijeme žalosti. Biti uzet odnosi se ovdje na Isusovu nasilnu smrt.

Kod Marka l6,10 piše kako je Mariji Magdaleni bilo rečeno da ode javiti radosnu vijest Isusovim prijateljima „koji su tugovali i plakali“ zbog njegove smrti. Očit primjer žalosti susrećemo također u Otk 18. Riječ je zapravo o gradu koji živi u raskoši i slavi te koji nastoji isključiti žalost iz svoga načina života. Taj grad govori: “Sjedim kao kraljica, nisam udovica i sigurno neću iskusiti žalosti!” (Otk 18,7).

Isključivanje žalosti iz grada i iz vlastitoga života znači isključivanje solidarnosti s drugima. Taj grad je poput velike prostitutke (17,1; 19,2); on ne želi nikakvu osobnu vezu i zbog toga ne može postati udovica. Odbacivanje solidarnosti uzrok je kazne što će je snaći. “Zato će je u jednom te istom danu snaći zla: kuga, žalost i glad” (18,8). Prema tomu, snaći će je upravo ono što je nastojala po svaku cijenu izbjeći. Logičan je zaključak da će sudbina grada biti oprečna onomu što on o sebi sniva. U nastavku u Otk 18 govori se o kraljevima, trgovcima i zapovjednicima lađa koji će tugovati i plakati. Svi će oni žaliti zbog propasti Babilona. Njihova žalost i bol za životom u raskošnom gradu izražena je s dvostrukim “jao”.

U Otk 21,4 riječ je o novom Jeruzalemu koji je poput prave zaručnice pripremljen za Krista (a ne kao prostitutka Babilon!). Za Babilon se ponovno navješćuje smrt, žalost i glad, dok će u novom Jeruzalemu Bog otrti svaku suzu s očiju. “I otrt će svaku suzu s očiju njihovih. Smrti više neće biti; ni žalosti, ni jauka, ni muke neće više biti. Jer, prijašnje nestade” (Otk 21,4).

Iz svega ovoga postaje jasno da smrt prouzrokuje žalost i suze. Oslobađajući čovjeka iz stanja smrti u „novom Jeruzalemu“, Bog će praktički “obrisati svaku suzu s njihovih očiju”, a to će reći da će definitivno Bog utješiti ožalošćene.

Druga situacija žalosti u NZ jest grijeh. Tako u Jakovljevoj poslanici piše: “Operite ruke, grešnici! Očistite srca, vi s dvije duše! Ražalostite se, zatužite i zaplačite! Neka se vaš smijeh pretvori u tugu, a vaša radost u žalost! Ponizite se pred Gospodinom i uzvisit će vas!” (Jak 4,8-10). Posvema je bjelodano da grijehu i grešnicima ne odgovara radost i veselje nego je za njih određena duboka tuga i žalost.

Ne samo da vlastiti grijesi trebaju biti razlogom za žalost nego i tuđi grijesi trebaju pogađati čovjeka i izazivati u njemu stanje žalosti. Tako Pavao u 1 Kor 5,2 veli: “Pa ipak se vi nadimate umjesto da budete žalosni te uklonite između sebe počinitelja toga nedjela!”

Od presudne je važnosti shvatiti da žalost pretpostavlja osobni odnos. Ne oplakuje se smrt nepoznatih osoba nego poznatih i dragih s kojima smo imali duboke osobne odnose. Žalost, zapravo, nastupa uvijek kad je povrijeđen ili oštećen međuosobni odnos. Samo čovjek koji ima osobne odnose, duboke i žive, može biti u žalosti. Tako nesreće drugih zbog njihove povezanosti s nama mogu postati i naše vlastite nesreće. Žalost je jedan vid ljubavi prema bližnjemu ukoliko se sudjeluje u njegovoj žalosti.

Ono što je rečeno za smrt vrijedi i za grijeh. Žalost koja je prouzrokovana grijehom, pretpostavlja osobni odnos s Bogom, pretpostavlja živu zajednicu s njime. Žalost nastupa zbog povrede zakona Božjega, u kojemu je očitovana njegova volja. Te povrede oštećuju zajednicu i na taj način predstavljaju uzrok žalosti. Ta je žalost izraz ljubavi prema Bogu; ona ne može biti nazočna u čovjeku koji ne vodi računa o Bogu.

Konačna utjeha ožalošćenih

U Evanđeljima se glagol utješiti javlja tri puta, i to u pasivu: Mt 2,18; 5,4; Lk 16,25. Tako se u Mt 2,18 veli: “Rahela tuži za djecom svojom, neće da se utješi, jer ih više nema.” Ovdje je upotrijebljen glagol “utješiti” u pasivu, a govor je o umorstvu malene djece u Betlehemu. Drugo mjesto jest Lk 16,25 gdje se opisuje sudbina siromašnog Lazara koji je umro i poslije smrti “bio utješen u Abrahamovu krilu”. Pojam „utješen“ znači primljen u Božji život.

Iz navedenih mjesta biva jasno da se utjeha ne sastoji u riječima nego u potpunoj i konačnoj promjeni situacije žalosti. U ovom zadnjem slučaju radi se o utjesi kao ulasku u osobnu zajednicu s Abrahamom, a onda i s Bogom. U tom smislu može se govoriti o osobnom karakteru glagola “utješiti” – “obratiti  se drugome utješnim riječima punim ljubavi”.

Inače u Mt 5,4 glagol se nalazi u futuru pasiva. S tim futurom započinje cijeli niz pasivnih futura (5,4.6.7.9). Riječ je o tzv. teološkim pasivima, jer se, iako se izrijekom ne spominje Bog, ipak govori o Bogu. Želi se reći da utjeha ne pripada u potpunosti zemaljskom životu nego će imati svoje eshatološko ispunjenje. Isto tako, ne radi se o ljudskoj utjesi nego utjesi koja dolazi od Boga. Ali ta se eshatološka utjeha odnosi i na sadašnjost ukoliko zahvaća one koji su ožalošćeni već u ovom vremenu.

Drugo blaženstvo i mi

Drugo blaženstvo nosi sve oznake krajnje paradoksalnosti, jer se žalosni proglašavaju blaženima isticanjem da će upravo oni biti sretni. Prvo blaženstvo odnosilo se na siromašne, na posebno ljudsko ponašanje gdje je čovjek trebao spoznati vlastito siromaštvo i stvarnu i potpunu ovisnost o Bogu, ali i o drugim ljudima. To ponašanje obuhvaća cijelu čovjekovu egzistenciju bilo zbog toga jer ništa ne posjedujemo sami po sebi, budući da smo sve primili od Boga, bilo jer ovisimo o Bogu kako u sadašnjosti tako i u budućnosti.

I za drugo blaženstvo značajan je također nedostatak kao uzrok žalosti. Žalost znači izložiti se bolima i prihvatiti patnje koje prouzrokuje smrt, prihvatiti osobe zajedno s njihovim grijesima; to bi značilo prihvatiti živjeti onu ranjivost koja je oblik našega siromaštva i ne pokušavati postići lažno prevladavanje takve situacije sebičnim zatvaranjem i životom u raskoši.

Ukoliko u žarište stavimo Božje djelovanje s obzirom na osobe koje su proglašene blaženima, valja reći da prvo blaženstvo govori na općenit, globalan i paradoksalan način o aktualnom posjedovanju nebeskog kraljevstva; to blaženstvo objavljuje da su siromasi vlasnici Božjega kraljevstva. Drugo blaženstvo, naprotiv, govori u futuru i specificira Božje djelovanje koje sačinjava jedan dio Božje eshatološke vlasti. Bog‑utješitelj učinit će da nestanu uzroci žalosti. Naime, Bog svojom nazočnošću dariva osobno zajedništvo; on će obrisati suze s naših lica i stvoriti novi grad Jeruzalem kao grad radosti. Bit će to Božja osobna akcija koja će biti ujedno i osobna utjeha kroz ljubav. Zbog toga kršćanstvo ne bi smjelo biti religija žalosti nego radosti, ne bi smjelo biti religija smrti nego života.