„Ne volim gužvu, stres oko nabave poklona, zabave i ručkove. Zato se uvijek povučem u svoju sobu i želim biti sam”, odgovori mi s osjetnom frustracijom u glasu. Nisam ga dalje ništa pitala. Sjedili smo u tišini nekoliko minuta dok su se i njegove i moje misli i osjećaji smirili.
„Uvijek sam bio prisiljen ići na božićne proslave kod prijatelja, pa onda kod bivše punice. S kim god da bih bio, uvijek su me vukli po svojim obiteljima gdje bi me onda samo kritizirali da bih trebao biti više ovakav ili onakav”, progovorio je moj prijatelj nakon duge stanke. A onda, tišim i puno sjetnijim tonom dodao je: „Nikad se nije išlo mojoj obitelji jer nakon što je majka umrla, nije bilo Božića u našem domu. Tata nas je nekoliko puta pokušao okupiti, ali ništa nije bilo kao prije pa je i on odustao.”
Kakav Božić želiš?
Poput klupka mekane vune njegove riječi su raspletale priču i otkrile neprežaljenu emotivnu bol, stvarni razlog nezadovoljstva povezanoga s najljepšim obiteljskim blagdanom. Završio je riječima kako su ga cijeli život svi pokušavali zabaviti i uključiti u aktivnosti koje su njima odgovarale. On bi pristao samo da ugodi prijateljima i poznanicima. Nije ih želio razočarati. „Na kraju samo osjećam iscrpljenost i frustraciju jer svi kao znaju bolje od mene kamo trebam ići, što trebam raditi i kako se moram osjećati.” Nitko ga nikad nije pitao kako on želi proslaviti Božić.
„Da se sad pojavi neki anđeo s moćima da te prebaci u doživljaj Božića kakav ti želiš, kako bi to izgledalo?” pitala sam ga tihim glasom pokušavajući prikriti bol koju sam i ja sad osjećala suosjećajući s njim. U nekom dubokom djeliću moje duše znala sam odgovor. Nadala sam se da će se moj prijatelj osjetiti dovoljno sigurnim i slobodnim da taj odgovor oživi u riječi i podijeli ih sa mnom.
„Vratio bih se u vrijeme kada sam imao dvanaest godina. Zadnji Božić koji pamtim s majkom koja je bila sretna, prije nego što je oboljela.” Prije nego što je njegov otac postao agresivan od pića i osjećaja nesposobnosti da pomogne i svojoj ženi i djeci. Potpuno drukčijim tonom u glasu ispričao mi je kako bi njegova majka okitila cijelu kuću lampicama, posložila modele kućica u naselja i oko njih položila bijelu vatu. Na svakom kutku, dočekala bi ga neka sitnica koja bi ga poput čarolije transportirala u svetost, mir i staloženu radost Božića. Dan prije Badnjaka, majka bi svakome poklonila pidžamu. U tim pidžamama, natopljenim ljubavlju, okupili bismo se na Badnjak, večerali i otvorili još jedan poklon u kojem bi bila neka igračka. Nešto što je bilo posebno, što mu je dalo dopuštenje da bude neopterećeno, bezbrižno dijete. Majka je svojom brižnošću i pažnjom stvorila osjećaj sigurnosti u obitelji i u srcu moga prijatelja. U toj bezbrižnosti i sigurnosti, uz brata, sestru i roditelje, moj prijatelj bi čekao Djeda Mraza koji bi, po pričama majke, uvijek prvo kleknuo ispred jaslica a onda ostavio poklone. U tu sigurnost sada se želio vratiti da bi u njoj otvorio dušu i pronašao utjehu.
Bog se približio čovjeku prisnom i srcu lako prepoznatljivom gestom majčina zagrljaja, toplinom njezina krila i osjećaja potpune sigurnosti uz obitelj. Čak nije bilo važno što je „krov nad glavom” bio samo streha skromne štalice. Zaštita od opasnosti, hladnoće, vjetrova, razbojnika i napadača nisu zidovi, nego obitelj. Božja obitelj, kojoj naša duša pripada bez obzira na to jesmo li je svjesni ili ne, ali i obitelj (ona po krvi i ona koju izaberemo po ljubavi) čija nas bezuvjetna ljubav vidi i voli. Ta ljubav ne naređuje, nego pazi na nas i potrebe naših duša, ona treba čovjeka od krvi i mesa da nas primijeti, zagrli, pita kako smo, šuti i sluša kad odgovaramo i ne ispravlja nas kad kažemo nešto što se razlikuje od uobičajenih normi. Ljubav koja nam ne govori kako bismo se trebali ponašati i osjećati u trenucima u kojima nam je teško. Ljubav koja nas ne pokušava uvjeriti da bismo trebali biti sretni i veseli jer je grad okićen, koja nas ne kritizira kad nas tuga stegne i kad umjesto plesa želimo slušati tihu noć bez melodije i bez glasa, nego nas prihvati onakve kakve jesmo.
Biti podrška
„Kako bi taj Božić izgledao sada – u godinama koje imaš, u situaciji u kojoj jesi, s roditeljima kojih već dugi niz godina nema?” „Ne znam”, veli prijatelj nježnim glasom u kojem se čuje srce glasnije od razuma. „Ne znam ni ja”, velim i ja tiho i iskreno u nadi da će prepuštena duša možda čuti neku poruku anđela. Jer mogu ja kupiti i pidžamu dan prije Badnjaka i pokloniti prijatelju neki dar koji će ga podsjetiti na neopterećenost i radost djetinjstva. Bol gubitka majke i obitelji koju nosi sve ove godine ne mogu ničim obrisati. Ali mogu mu pokloniti prostor. Ne prostor u kojemu će ostati sam dok se mi drugi veselimo, nego prostor u kojemu ću mu biti prisutna kao svjedok Ljubavi. U tom prostoru, u kojemu neće trebati ići na zabave, u tihoj noći ispunjenoj svetošću, u nedostatku razonode možda će se moći suočiti s boli, reći zbogom majci i svemu nepreboljenom čega više nema.
Moj prijatelj je jedan od velikoga broja ljudi koji u sebi nose bol vezanu uz obitelj – a koja se posebno intenzivno vraća oko božićnih blagdana. Možda im možemo pokloniti dar ozdravljenja time da ih prvi put pitamo: Što ti treba sad? Što ti zaista treba srcu i duši? Da im poklonimo pažnju koja umjesto kritike i ispravljanja pruža prihvaćanje i suosjećanje, a umjesto savjeta razumijevanje.
Možda im možemo biti podrška i dio hrabrosti da se suoče s emotivnom boli, snaga da ju obradimo i odluka da ju otpuste jer prošlost ne mogu promijeniti. Što ako je ovaj Božić naše vrijeme da poklonimo uvjete u kojemu je ozdravljenje i jednoga srca moguće? Što ako nije slučajno da baš ove godine osjetimo potrebu da s nekim sjedimo u tišini i mraku i ne bojimo se pogledati patnji u oči? U vremenu kad se većina ljudi bori s neizvjesnošću, bolestima, pandemijom, korupcijom i prirodnim katastrofama iscrpljene Zemlje, možda smo baš mi ti koji smo pozvani pružiti dar sigurnosti i bezuvjetne ljubavi. Jer kolektivno ozdravljenje počinje od individualnoga.
Da bismo bili u stanju pokloniti takav dar, trebamo i sami provesti više vremena u tišini – postati u njoj smireni i prisutni pa i onda kad postane neugodna. Trebamo naučiti i prakticirati i razum i srce da prepoznaju kad je vrijeme da zašutimo, da poput anđela budemo samo prisutni.
Tijekom dana bez obzira na to koliko smo zauzeti, možemo svako malo duboko udahnuti i usmjeriti pažnju na fizičko stanje (jesmo li opušteni ili napeti, kuca li nam srce brzo ili polako itd.), mentalno (jesmo li rastreseni ili prisebni itd.), emotivno (što osjećamo) i duhovno (jesmo li svjesni čudesnoga života koji se odvija oko nas). Redovna dnevna kontemplativna molitva (neki ju zovu meditacija) – u kojoj se tijelo smiri, srce prestane tražiti, a misli prepuste odgovornost duši koja zna da je sigurna i potpuna u Božjoj prisutnosti – otvorit će nam prostor koji ćemo onda lakše podijeliti s prijateljem, a koji će onda Emmanuel (Bog s nama) ispuniti obećanjem mira, nade, radosti i iscjeljenja.
