Ostavljajući po strani pravopisna pravila, ovaj pridjev „bezBožni” pišem upravo na ovaj način zato što naše moderno vrijeme nije bez boga i bogova, ali jest bez Boga. Radi se o jednom novom fluidnom konceptu bezvjerja koje se tiho prilagođava okruženju kako bi ga iznutra zahvatilo i prilagodilo svojim ideološkim ciljevima, koji su uvijek bili i bit će: u potpunosti zamijeniti Boga čovjekom koji onda oponaša Boga i proglašava svoje zakone, moralne i etičke norme općim i obvezujućim. U svojim pojedinim dijelovima, ovi moderni moralni zakoni su u suprotnosti čak i s prirodnim zakonima i datostima. Svatko onaj tko ih ne smatra obvezatnim zbog izrazitoga proturječja sa svojim vjerskim postulatima promptno biva diskvalificiran, difamiran i u zadnje vrijeme čak i kažnjavan bez obzira na osnovna ljudska prava koja čovjeku jamče pravo na vjeru pa time i u Božje riječi i zakone zapisane u Bibliji. Zato se ne smije javno citirati ni jedna biblijska rečenica koja je eksplicitno protivna uredbama i zakonima modernih bogova i institucija. Ako se tko i usudi, odmah se te riječi proglase govorom mržnje, klerikalizmom i fašizmom i kao takve ne mogu dospjeti u 95 % današnjih mainstream medija zbog političke korektnosti, a najviše zbog potpune financijske ovisnosti.
Neminovni slom
U tome kontekstu je današnje bezBoštvo puno opasnije od klasičnoga bezvjerja ranije komunističke ideologije koja niječe ikakvo Božje postojanje, a koja nam je okarakterizirala ne tako davno vrijeme komunističke tiranije s neviđenim nasiljem nad ljudskom naravi. „Nema Boga. Nitko Ga nije vidio, a znanost Ga nije dokazala”, papagajski bi nam u to vrijeme često ponavljali učitelji, nastavnici i profesori, koji su bili uglavnom tadašnji migranti iz Socijalističke Republike Srbije. Međutim, ovim načinom ideološkoga ispiranja i dresiranja ljudskoga uma oni nisu desetljećima gotovo ništa uspjeli postići osim što su tim metodama paradoksalno vjeru u Boga poprilično ojačali. Jer, čovjek čovjeku nikad nije bio snažan ni ljudski, a kamoli božanski autoritet imajući na umu činjenice da su, na primjer, čovjeku trebali deseci tisuća godina da zaključi kako je Zemlja okrugla i isto toliko godina mu je trebalo da shvati kako žene trebaju imati pravo glasa kao i muškarci. Zato bi većina ljudi na te bezBožne tvrdnje samo odmahnula rukom (u sebi – pokazati se to nije smjelo) i nastavljala svakodnevno javno ili tajno prakticirati svoju vjeru. Vjerujem kako će se mnogi koji pamte to vrijeme složiti sa mnom i okarakterizirati ga kao prožetim dubokom vjerom u Boga koliko god se ono na površini drukčije predstavljalo.
Poučeni dugogodišnjim iskustvom bezBožni su ideolozi jednostavno shvatili da je nemoguće čovjeku narediti da ne vjeruje u Boga pa su odustali od eksplicitnog predstavljanja Boga i svetog kao relikvija nekih zaostalih mračnih vremena. Koristeći se svim raspoloživim sredstvima pa i državnim vladama, oni sustavno razrjeđuju vjeru i vjerske zapovijedi sve do one točke u kojoj se zamuti i izgubi kontura Boga i Božjih moralnih zakona i zapovijedi pa taj prostor perfidno supstituiraju svojim ideološkim moralom i uredbama. Zato ne inzistiraju na Božjem nepostojanju, jer su Njegovo mjesto popunili čovjekom vjerujući kako je moćniji od Boga. Nisu Ga izbacili iz naše kulture kao u prošlim vremenima, nego čine nešto još puno gore: „kulturno” Ga ismijavaju i obezvrjeđuju. Ne samo Biblija nego nas i povijest konstanto upozorava kako se svaki puta kada se čovjek instalira na Božje mjesto dogodi njegov slom sa strašnim posljedicama ratova, bolesti, gladi… Dok su se prije ljudi obraćali i krivili sebe za strahote koje im se događaju, danas ti isti mali ljudski bogovi svaljuju svu krivicu opet na Boga, na što su čak i neki vjernici nasjeli proglašavajući teška vremena Božjom kaznom! Ma ni govora! Ono što se događa u bilo kojem vremenu pa tako i u današnjem, ne događa se zato što Bog ljutito kažnjava čovjeka, nego zato što čovjek ustaje protiv Boga i kažnjava Ga bezBožnošću.
Izbor je naš
A uopće nije nova misao da čovjek želi biti Bog jer ta bogohulna težnja datira još od vremena prvih ljudi Adame i Eve. Od samoga stvaranja stvorenje je nepovjerljivo prema svome Stvoritelju sumnjajući kako ga Bog negdje zakida i nešto od njega skriva pa čak i kako je Bog na njega ljubomoran. Koliko ustvari Bog voli svoje stvorenje i s koliko se pažnje i brige odnosi prema njemu sama za sebe govori činjenica da ga nakon stvaranja nije smjestio u pustinju, golet ili neko drugo okrutno i beživotno tlo, nego u središte svoga rajskoga vrta. A vrt je uvijek najljepši, najuređeniji i najbogatiji prostor što opet govori koliko Bog želi ne samo nešto dobro čovjeku nego uvijek samo najbolje kako bi čovjek cvjetao živeći punim plućima. Daje mu sve što ima u vrtu osim jednoga jedincatoga stabla s kojega mu brani jesti isključivo zbog čovjekova dobra. Posredstvom zmije, čovjek ipak oholo jede s toga stabla nakon čega točno spozna tko je i što je u odnosu na Boga pa mu je kao takvom prva reakcija postiđeno se sakriti od Boga. Je li onda Bog kaznio prve ljude nakon što su prekršili njegove odredbe i upozorenja, a što je imalo za posljedicu izgon iz rajskoga vrta? Nije. Jesu li prvi ljudi točno znali što ih čeka ako prekrše Božje zapovijedi? Jesu. Svojim su grijehom i neposluhom sami raskinuli ugovor i društvo s Bogom, a nije ga raskinuo Bog s čovjekom.
Ista se priča tijekom povijesti ponavlja i vrti u krug na ovaj ili onaj način. Zmija nikad ne odustaje od svojih namjera sve dok pronalazi sugovornike. A danas njezinim sugovornicima i eksponentima nikad nije bilo lakše doprijeti do nas i to na globalnoj razini koristeći se manjim ili većim ekranima u koje svakodnevno hipnotizirano buljimo, a s kojih nam raznorazni Youtube influenceri, razni celebritiji, bigbrotheri i dr. tumače stvarnost i određuju misao. Hashtag ovo, hashtag ono… Na kraju smo i sami postali bezlični hashtagovi.
Upravo ovaj virtualni svijet nas je uvjerio kako smo kao ljudi toliko napredni i moćni da nam ne treba Bog i Njegovi zakoni, pa možemo sami sebi stvarati i određivati pravila i životne vrijednosti, razlučivati što je dobro, a što zlo, što je prirodno, a što neprirodno… Otišli smo do te mjere da smo čak izmjerili i samu sreću i odredili tko je i koliko sretan. Ni to više nije bilo dovoljno pa smo izbrisali spol, a uveli rod i u društvo rodnu ideologiju i ozakonili je kao i istospolne brakove itd. Zar nismo svojom ohološću kaznili Boga, a ne On nas jer činimo točno sve što nam On brani i savjetuje da ne činimo? Uvijek iznova nasjednemo na zmijinu laž kao Adam i Eva jer nas je riječ „moć” zaslijepi pa zaboravimo ili ignoriramo činjenicu kako je ona u današnjem kontekstu ipak samo virtualna i da u stvarnom životu i prirodnim procesima jednostavno ništa ne znači i nema nikakvoga utjecaja osim onoga destruktivnoga koji nam komplicira i ruši stvarni život odnosno puninu života u koju nas je Bog pozvao od samoga stvaranja.
A kolika je zapravo naša moć pokazuje nam današnja pandemija koronavirusa o kojoj ne govori samo nekoliko država ili pojedini kontinent nego cijeli planet Zemlja koji zbog nje svakodnevno liježe i ustaje sa strahom od zaraze i smrti. Ne znam što bi nam plastičnije moglo pokazati koliko smo kao ljudi krhki, a kao društvo lomljivi? Pandemija se pojavila kao nuspojava naših demonstracija moći i nezrelog upravljanja svijetom i prirodom i na najteži nas način vratila na mjesto koje nam pripada. U samo nas je nekoliko dana odučila od navika za koje smo mislili da su u samoj biti našega života i postojanja, pomogla nam da napokon odijelimo važno od nevažnoga, vrijedno od nevrijednoga, istinito od lažnoga. Hoćemo li zapamtiti što sada gorko učimo? Hoćemo li se kao pojedinci i društvo napokon osvijestiti i započeti živjeti ovdje i sada u miru Božjem, a ne samo počivati u Njegovu miru?
Uskrsli Krist nije došao na svijet kako bi nas zbog naših grijeha usmrtio, nego je sam umro kako bi nam život darovao. „Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću… Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo” (usp Pnz 30,15-20). Izbor je samo naš pa mudro izaberimo. Radi se o vječnosti.
